Četvrta Nedjelja Došašća
- Detalji
- Objavljeno 22 Prosinac 2019
- Napisao/la Dražen Đukić
Evo nas pred posljednjom nedjeljom došašća kada palimo posljednju svijeću koja simbolizira temelj kršćanstva: ljubav! Čekamo porođenje djeteta Isusa – Isusa Krista - spasitelja našega.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 7, 10-14)
Čitanje Knjige proroka Izaije
Za današnje 1. čitanje, odabran je tekst iz Knjige proroka Izaije, poglavlje 7., „Druga opomena Ahazu – Znak Emanuela.“ Tekst se odnosi na razdoblje od 734-732. god. pr. Kr. U tom vremenu dvije države – Sjeverno izraelsko kraljevstvo i Sirija – pokrenule su inicijativu stvaranja saveza koji bi se suprotstavio Asiriji. Za tu ideju trebalo je pridobiti i kralja Južnog izraelskog kraljevstva Ahaza. Ovaj na to nije htio pristati, jer se bojao da bi u slučaju napada Asirije mogao izgubiti prijestolje. Ahaz, donosi odluku sam i zove u pomoć Asirce da oni smire njegove susjede koji su mu zaprijetili zato što s njima nije htio ući u savez. Prorok Izaija moli Ahaza da se ne pouzdaje u moć i snagu prevrtljivih ovozemaljskih moćnika, već da se osloni na Božju pomoć. Govori mu da će mu Bog dati znak kako će njegova, zapravo Davidova, kraljevska dinastija ostati zauvijek. Kralj Ahaz se pravdao kako ne želi iskušavati Boga, a zapravo nije imao jake vjere u Boga. Prorok Izaija nastoji uvjeriti kralja Ahaz da prihvati Božju riječ, te mu govori: „Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.“ Ali Ahaz ne htjede poslušati, nego odgovori: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.“ Izaija nesretan, odgovori kralju: „Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate!“ Ahaz nije prihvatio Izaijin savjet. Njegovo je kraljevstvo bilo osvojeno i opljačkano. Unatoč njegovoj nevjeri, Bog preko Izaije reče: „Sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, s nama Bog!“ Ovo Izaijino proroštvo ima i simboličko značenje. Zbog kraljevskog imena djeteta – Emanuel, ulazi u Božji zahvat konačnog mesijanskog kraljevstva. Evanñelja u tom proroštvu o Emanuelu s pravom u njemu vide navještaj Kristova rođenja (Mt 1,23 navodi Iz 7,14). Za kršćane ovaj Izaijin tekst je od najznačajnijih tekstova Staroga zavjeta. U njemu je Crkva prepoznala i prihvatila kako je sam Bog preko proroka, unaprijed, objavio da će ljudskom rodu poslati Spasitelja. Izaija tako postaje prvi izraziti navjestitelj (Bog obećava), SPASITELJA – novoga Kralja, Mesije.
Psalam (Ps 24, 1-4b. 5-7)
Psalam 24 je Davidov s naslovom „Svečani Jahvin ulazak u Svetište.“ Psalam je vrlo slikovito spjevan. Sva zemlja, sav svemir zamišljen je kao veličanstveni Božji hram: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ Psalam bi se mogao zvati i „Otvorite vrata Kristu!“ U Psalmu se čuju riječi: „Podignite, vrata, nadvratnike svoje,…da uniđe Kralj slave!“ Tko je taj Kralj slave? On je Krist naš Spasitelj i Otkupitelj! Za ovaj Božić: „Otvorimo širom vrata Kristu!“ Otvorimo mu vrata svoga srca – neka u njega uđe i ostane naš voljeni Kralj! Pjesnik pita: „Tko će uzaći na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?“ On odmah daje i odgovor: „Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno.“ Onaj će dakle, u kraljevstvo Božje tko slijedi Krista Kralja. „On blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.“ Slijedimo, Spasitelja svoga: umom, dušom i djelom!
Drugo čitanje (Rim 1, 1-7)
Čitanje poslanice rimljanima
Za ovu zadnju, 4. nedjelju došašća, odabran je početak Pavlove poslanice Rimljanima. Može ga se nazvati, „Svečani uvod u Poslanicu Rimljanima.“ Pavao u svojim proslovima razvija temeljne točke svojega propovijedanja i kršćanskog vjerovanja. Ovaj uvod je napisan po svim ranijim pravilima pisanja uvoda u Poslanice. Pavao naziva sebe slugom ili robom Isusa Krista. Predstavlja se zajednici vjernika; kako je bez vlastite zasluge pozvan biti učenikom i apostolom Isusa Krista. On sebe smatra izabranikom Božje ljubavi. Pavao piše Rimljanima: „Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, određen za Evanđelje Božje – koje je Bog unaprijed obećao…po svome Sinu, koji se uskrsnućem od mrtvih – po Duhu Svetom – pokazao kao sin Božji, sa svom vlašću: Isus Krist, naš Gospodin, po kome smo i mi primili milost i apostolstvo da na slavu njegovu propovijedamo poslušnost – vjeru među svim narodima… svim ljubimcima Božjim u Rimu, pozvanima da budu sveti! – Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!“ Premda Pavao nije bio u zboru Dvanaestorice, on je ipak Kristov apostol, po njegovom misionarenju među poganima. On je kao i oni vidio Krista uskrsloga (1Kor 9,1) i primio od njega poslanje da mu bude svjedokom (Dj 26,16). Kome je apostol u službi? Utjelovljenom Sinu Božjem koji je nakon raspeća uzdignut na dostojanstvo Gospodina, Svevladara. Isus Krist je Sin Božji dovijeka, a u vremenu potomak Davidov, pa time i baštinik svih Božjih obećanja o mesijanskom kralju. Istovremeno, Isus je i Sin Božji, što je posvjedočeno njegovim uskrsnućem od mrtvih. Uskrsnućem se očitovao i kao Gospodin, čime se izriče vjera u Isusovo Božanstvo. Taj Krist Utjelovljeni sada živi kao Krist Uskrsli i Proslavljeni. On je snagom Duha aktivno prisutan (djelatan) u svojoj Crkvi, u nama – njegovim vjernicima. U njemu je Bog zahvatio najodlučnije, spasiteljskim zahvatom u ljudsku povijest – u povijest svakog čovjeka pojedinca i svake ljudske zajednice. Pavao je primio svoje poslanje i živi u Kristu. Pavao je prihvatio Isusa Krista, postao je njegovim slugom, robom, navjestiteljem Radosne Božje vijesti. On na takav život poziva rimske kršćane, a poziva i sve nas danas. Svaki pojedinac ima u životu poslanje, temeljni nalog da Božje spasenjsko djelovanje posreduje svijetu. Rijetko nam je posve jasno da smo poslani i da ovisimo o utjelovljenoj Božjoj Riječi. Mislimo da sve u životu odabiremo sami. Ali, Bog nas je kao i Krista – poslao u svijet da širimo oko sebe radost doživljene spašenosti. Privoditi ljude k poslušnosti vjere, omogućiti im da prihvate vjeru – to je naše poslanje. Nuditi radost!
Evanđelje (Mt 1, 18-24)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. Riječ Gospodnja.
Zaključak:
Isus je Spasitelj! Naš Spasitelj! Isus Krist je Emanuel – S nama Bog! Taj navještaj se ponavlja iz godine u godinu. Tako će biti sve do dana kad „Bog s nama“ bude „Bog sa svima.“ U došašću se kršćani prisjećaju Bogočovjekove zaljubljenosti, njegove ljubavi koja se sada, u ovom našem vremenu želi ponovo obnoviti, oživjeti i doživjeti. Sada je čovjek pozvan da se strastveno zaljubi u Boga, da počne prepoznavati njegove „znakove“ i djela povijesti i da ga čeka s ushićenjem. A Krist će ponovo doći u slavi kad čovječanstvo u cijelosti bude „zaljubljeno“ u njega. Tada će: Emanuel – S nama Bog, postati: Emanuel – Bog sa svima! Adventska zaljubljenost u Božiću pretvara se u ljubav Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. A prava ljubav postaje stvarna, odgovorna i obvezujuća. Ali, u Božiću adventska zaljubljenost ne bi smjela prestati, nego bi, ljubavlju oživljena, trebala i dalje trajati u prolaznim trenucima ovoga svijeta. Stoga, kršćanska dušo, zaljubi se strastveno u Boga. Neka tvoja zaljubljenost probudi, možda još snenu, ljubav u Boga. Kršćanska dušo, zaljubi se kako bi ljubila i ljubi kako bi se zaljubljivala. U zaljubljenosti čitavo tijelo i duša titraju i podrhtavaju. Vrijeme zaljubljenosti je vrijeme najveće radosti i sreće, samo ako je ljubav uzvraćena. Zapamti, kršćanska dušo, jedino je Božja ljubav iskrena i prava. U želji da Isus kao Spasitelj zahvati čitav svijet, svojom ljubavlju i da sav svijet spasi od grijeha njegovih, potrebni su mu oni koji se neće bojati svijeta ni vlastitih slabosti. Isus računa s nama. Isus nas treba kao suradnike. A on će biti s nama i u nama. Jer, Isus Spasitelj, ostaje i Emanuel – Bog s nama. Ispunjavaju se proroštva, ostvaruju se obećanja! Sve su proroci navijestili, sve što je obećano, u Isusu je ispunjeno. Djevica je začela i rodila sina. On je pobijedio grijeh i smrt. On je spasio svijet od grijeha njegovih. Ostavio nam je sebe u tajni sakramenata, a osobito u tajni euharistije. Snagom svoga uskrsnuća prisutan je u svojoj Crkvi i čitavome svijetu u sve dane do svršetka. Dolazi nam Božić, da bi se opet sjetili Isusa Krista i njegove ljubavi koja je veća od svih muka ovoga vremena u kojem živimo. Božić – to je Isus, mali Bog koji ostaje s nama i u nama. Želim da nam Božić zaista bude Bogom ispunjen – radostan i sretan! AMEN!
Treća Nedjelja Došašća
- Detalji
- Objavljeno 15 Prosinac 2019
- Napisao/la Dražen Đukić
Evo nas u trećoj nedjelji adventa. Ova je nedjelja prožeta temom radosti, zato se u prošlosti zvala Gaudete - nedjelja radosti zbog početnih riječi ulazne pjesme: "Radujte se u Gospodinu uvijek".
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 35, 1-6a. 10)
Čitanje Knjige proroka Izaije
Današnje starozavjetno liturgijsko čitanje – 1.čitanje, uzeto je iz Knjige proroka Izaije, iz poglavlja 35., „Božji sud.“ Današnji odlomak može se nazvati Izaijinom odom radosti, jer navješćuje najveću radost ljudskom rodu, skori dolazak Mesije, koji će čovjeku donijeti radost oslobođenja i spasenja. Izraelski narod se u to vrijeme nalazio u progonstvu. Prorok mu govori o povratku u domovinu. To je za narod velika utjeha i radost. Prognanici su bili obaviješteni kako je zemlja njihovih predaka opustošena i kako se pretvara u pustinju. Sveti grad Jeruzalem je u ruševinama i pod vlašću stranaca. Unatoč tome, prorok poziva narod da s pouzdanjem gledaju u budućnost. Izaija govori narodu: „Nek' se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta!...neka od veselja kliče i nek' se raduje.“ Prorok pjesničkim riječima govori o promjenama koje će nastati u prirodi. Pustinja će procvjetati. Pustinja i novi život u njoj simbol su preobraženja – muke i tjeskobe ljudskog života u progonstvu. (Mi Vukovarci znamo što je progonstvo, ali znamo i sada što je radost povratka – u Spasitelju). To znači kako će sve ono pretrpljeno biti izvor snage za radost obnove i novoga života. Izaija ohrabruje riječima: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega,…on sam hita da vas spasi!“ Prorok time najavljuje kako će Bog pohoditi svoj narod, pa tako se sve može izdržati radi povratka. Prorok, Božji čovjek ima korjenitu viziju promjene pa veli: „Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicat…pobjeći će bol i jauci.“ Tu je zapravo riječ o ozdravljenju naroda. Oni koji su bili zatvoreni u sebe; oni potišteni i bez nade; oni koji su mislili kako je i Bog digao ruke od njih – bit će prožeti radošću zbog povratka u slobodu. Prorokove riječi i nas danas ohrabruju da ne gubimo nadu, budući da smo pritisnuti različitim teškoćama u našoj novoj 'mladoj' samostalnoj državi. Proslava Božića treba nas ohrabriti i razveseliti, jer Bog je ipak s nama i uz njegovu pomoć možemo svladati sve naše poteškoće. Vjerujmo u slavnu vječnost!
Psalam (Ps 146, 6c-10)
Psalam 146 ima naslov, „Himna Bogu pomoćniku.“ Ovaj Psalam Židovi recitiraju ujutro, za ulazak u novi dan. U Bogu, Jahvi pjesnik slavi osloboditelja Izraela, Stvoritelja, prijatelja „siromaha“ i pjeva: „Hvalit ću Jahvu sveg života svoga. Dok me bude, Bogu ću pjevati.“ Prognanici mole, vape: „Dođi, Gospodine, da nas spasiš.“ Spasenje se ne odnosi samo na prognanike, nego i na sve ljude što znači često: danas izdržati, sada izdržati – muku. Bog je zaokupljen nama u svakom našem vremenu: „Gospodin ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu,…Gospodin oslobađa sužnje…“ Radost i veselje koje čovjek u sebi nosi, vjera i nada koju u srcu ima, mogu nadvladati i prevladati svaku tugu i žalost, svu bijedu i neimaštinu, bolest i nemoć. Jer, naša nada i naša radost je u Bogu. On daje da duhovni slijepac progleda: „Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne…“ Drugim riječima, ako dopustimo da nam Bog priđe, da uđe u naš život, preplovit će nas rijeke radosti. Gospodin: „Sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove. Gospodin će kraljevati dovijeka,…od koljena do koljena.“ On ne napušta svoje!
Drugo čitanje (Jak 5, 7-10)
Čitanje Jakovljeve poslanice
Za današnje 2. čitanje, izabran je odlomak iz Poslanice svetoga Jakova apostola, poglavlje 5., „Strpljivost i molitva.“ Njegove riječi su također upravljene jednostavnim i siromašnim ljudima. Mnogi će u apostolovim riječima prepoznati sebe i svoje probleme života. Apostol unatoč gruboj realnosti života, potiče na STRPLJIVOST. Progoni kršćana i grubi život, slabe vjeru i nadu. Zato Jakov, za utjehu, iznosi primjer ratara, zemljoradnika. Pisac Jakov govori: „Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srce, jer se Dolazak Gospodnji približio!“ Svaki seljak zna što znači ovisiti o zemlji, kiši, suncu. Zna koliko truda i muke treba, sa strpljenjem, uložiti da bi se došlo do uroda. Zna koliko se s nadom treba prepustiti vremenu da bi vidio rezultate svoga rada. Takvu strpljivost treba imati kršćanin u očekivanju slavnog Kristova dolaska. Ratar dok čeka, ne čeka „skrštenih ruku,“ nego obilazi polje, promatra, plijevi, okopava, čeka kišu i moli. Kad Krist ponovo dođe bit će sve drugačije. Zato nema razloga za očaj, već s nadom ići naprijed – strpljivo čekajući. Jakov upozorava: „Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Dakle, dobrota nas može spasiti. Ako ne možemo ništa promijeniti, onda apostol poručuje: „Strpite se do dolaska Gospodnjega!“ Ima onih koji ne znaju strpljivo čekati pa očekuju spas od novca, karijere, ideologije…pa dožive razočaranje. Jakov nas upućuje na proroke „za uzor strpljivosti i podnošenja zla…“ Ima i 'svijetlih' primjera. Ima u povijesti našega naroda ljudi koji su bili krivo optuženi i utamničeni, ali se nisu dali slomiti, jer je u njima bila jaka vjera u konačnu pravdu pred Bogom, pred konačnim sudištem, kojemu nitko ne može izbjeći.
Evanđelje (Mt 11, 2-11)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Isus im odgovori: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.“ Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: 'Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.' Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega. Riječ Gospodnja.
Zaključak:
Mesija je među nama! Koji Mesija? Isus Krist, Spasitelj! Onaj koji ostvaruje ono što je bilo prorečeno u Pismima. Ljudi dobivaju SVJETLO i ŽIVOT. Kristova prisutnost u svijetu uvijek je prisutnost „Onoga koji dolazi.“ Njegovo dolaženje preobražava naše IŠČEKIVANJE. Naše iščekivanje prerasta u hod. Onoga koji dolazi ako ga jako želimo i volimo, nije moguće dočekati, a da mu sami ne hitamo u susret. Gdje i kada ćemo ga susreti ne znamo. Isusa, Mesiju navijestio je Ivan Krstitelj – Mesijin glasnik. Ivan za sebe kaže: „Ja sam glas koji viče u pustinji“ (Iv 1,23). Ivan je glas, a Isus Krist riječ. Riječ se ne čuje bez glasa, nema je, ostaje mrtva, jer ne može doprijeti do drugoga. Stoga je potreban glas. On omogućuje riječi da dođe do drugoga. To je Ivan, on omogućuje dolazak Riječi, Isusa Krista. I kao što se glas, nakon izgovorene riječi, ponovo povlači i nestaje, tako se i Ivan Krstitelj „umanjuje“ (Iv 3,30), ne stavlja sebe u središte, nego Isusa Krista. Ivan u svojoj poniznost ujedinjuje sve glasove. „Ivan je osoba svih glasova, a Krist osoba Riječi“ (sv. Augustin). Na taj način Ivan Krstitelj predstavlja izazov i pitanje za kršćane: Koliko smo mi danas glas koji donosi Krista? Je li danas naš glas tako bučan ili milozvučan da se od njega više ne čuje Riječ? Tako nas Ivan Krstitelj uči da je došašće vrijeme suglasja naših glasova za navještaj Riječi, Isusa Krista. Isus je poslanik Božji. Isus je znak neizrecive Božje ljubavi. On je Otkupitelj. Sud Božji nad grijehom događa se u oproštenju i spasenju. Blago onom tko se ne sablazni nad njim! Ivanu u tamnici poručuje da je ispunio svoje životno poslanje, da je zahvaćen njegovim spasiteljskim djelovanjem. Ivanova mučenička smrt u tamnici bit će dar ljubavi, djelo potpune slobode onoga koji svoj život vidi samo u svjetlu preteče, u službi Mesije. I mi često pomišljamo kako se puno toga još nije obistinilo. Međutim, Bog je sigurno na djelu. U Isusu Kristu ušao je u ovaj svijet i u njemu su temelji njegova života. Na nama je da to prepoznamo i da se uključimo u tu novost bez sebičnih računica. Ne očekujmo u našoj svakidašnjici život bez problema. Dovoljno je da, prosvijetljeni njegovom ljubavlju, učinimo da nitko uz nas i zbog nas ne pati. Isuse! Ivanu si poručio odgovor. Izgleda da je on shvatio i da mu je to bilo dovoljno. Neki čak misle, Isuse, da je Ivan poslao svoje učenike da bi se oni uvjerili u istinu o tebi, da bi ostali uz tebe. Ivanu je bilo jasno! Jer, Isuse, Ivan i nije bio zatočen, nije utamničen, on je, zapravo, slobodan, njegova je duša slobodna. On je obavio svoju dužnost. On ti je pripravio put Isuse. Ivan ti vjeruje, Isuse! Vjerujemo li ti i mi? Vjeruje li ti i ja? Ti to znaš!
Druga Nedjelja došašća
- Detalji
- Objavljeno 08 Prosinac 2019
- Napisao/la Dražen Đukić
Vrijeme došašća poziva nas da se potrudimo pomoći ljudima u svojoj okolini. Uvijek možemo zastati i nekome uputiti osmjeh, pružiti mu rame za plakanje ili ga uhvatiti za ruku i provesti kroz pustinju utješiti klonule, duhovno je djelo milosrđa.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 11, 1-10)
Čitanje knjige proroka Izajie
U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jesejeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti,duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem,tele i lavić zajedno će pâsti, a dječak njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jesejev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti, i prebivalište njegovo bit će slavno. Riječ Gospodnja!
Drugo čitanje (Rim 15, 4-9)
Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama nadu imamo. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno složni budete poput Krista Isusa te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju, da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome Imenu. Riječ Gospodnja!
Evanđelje (Mt 3 , 1-12)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: “Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.” “Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.” Riječ Gospodnja!
Kontemplacija:
Odgovori mi, o srce ljudsko: da li bi više željelo zauvijek uživati u stvarima ovoga svijeta ili biti zauvijek s Bogom. Tvoj će izbor ovisiti o jačini tvoje ljubavi. Ljubi dakle, da budeš u stanju dobro izabrati; ljubi snažnije da mogneš izabrati ono što je korisnije; ljubi Boga da mogneš izabrati da vazda budeš s Bogom.
Ljubav je sva za tebe: određuje izbor, podupire hod, daje snagu da se postigne cilj. Ljubi dakle Boga, izaberi Boga, požuri se, dođi do njega. »Već sam izabrao«, ti mi veliš, »sada bih želio znati kojim putem trebam krenuti«. Odgovaram ti: »K Bogu se može ići Božjim putem«. Ti nadodaješ: »Nisam u stanju sâm ići tim nepoznatim putem; daj mi dobre suputnike, da se ne izgubim«. Odgovaram ti: »Potrudi se slijediti one koji već idu Božjim putem: boljih suputnika ne bi mogao imati«
Prva Nedjelja došašća
- Detalji
- Objavljeno 01 Prosinac 2019
- Napisao/la Dražen Đukić
Današnjom Nedjeljom, prvom Nedjeljom Došašća, započinje nova liturgijska godina. Ovom Nedjeljom započinje Došašće, a to je vrijeme priprave za Božić.
Dok smo još u vremenu građanske godine, Crkva slavi početak nove Liturgijske godine s Prvom nedjeljom Došašća tj. danas. Došašće (lat. ad venio, što znači doći) je liturgijsko vrijeme koje očekuje Adventus Domini, Dolazak Gospodina. Dok dani postaju kraći i hladniji, pripremamo se za ¨Sunce Pravde¨ koje dolazi kako bi zapalilo naša srca svojim svjetlom i svojom ljubavlju.
U vremenu Došašća očekujemo dolazak Krista kao djeteta u štali u Betlehemu (prošlost), kao milost u našim dušama (sadašnjost), te kao suca na kraju vremena (budućnost). Vrijeme Došašća ispunjeno je pripremanjem i iščekivanjem. Svatko se priprema za Božić kupovinom i ukrašavanjem, spremanjem kolača i čišćenjem. Prečesto, se zaokupimo materijalnim pripremama, te gubimo iz vida prave razloge našeg djelovanja: Utjelovljena Riječ dolazi boraviti među nas. Mi kršćani bi trebali usredotočiti pažnju na duhovnu stranu Božića, za razliku od potrošačkog svijeta oko nas. Usred silne žurbe tipične za ovo doba godine pokušajmo učiniti od ovog vremena Došašća vrijeme iščekivanja i čežnje, obraćenja i nade, razmišljanja o nevjerojatnoj ljubavi i poniznosti. Prilikom kupovine i spremanja kolača, prisjetimo se nešto kupiti i pripremiti za potrebite.
Dok ukrašavamo prostorije svojih domova, ne smijemo zaboraviti pripremiti mirno mjesto u našim srcima, u kojem će boraviti naš Spasitelj. U vremenu Došašća uvijek su četiri nedjelje, iako ne obavezno i četiri tjedna. Liturgijska boja vremena je ljubičasta. Slava se ne govori u ovo vrijeme, nego Aleluja. Proroštva Izaije često se čitaju u vrijeme Došašća, ali sva se čitanja u ovom vremenu usredotočuju na ključne osobe Starog i Novog Zavjeta, koje su bile pripremljene i odabrane od Boga kako bi Utjelovljenje bilo moguće: Blažena Djevica Marija, sveti Ivan Krstitelj, sveti Josip, sveta Elizabeta i Zaharija. Iščekivanje se pojačava od 17. prosinca do 24. prosinca kada liturgija odzvanja prekrasnim proročkim naslovima antifona.
Prva nedjelja Došašća govori o ponovnom Kristovom dolasku kada će Bog po svome Sinu uspostaviti svoje kraljevstvo - novi Božji svijet. Druga i treća adventska nedjelja prikazuju Ivana Krstitelja, Isusovog Preteču, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Isusa. Može se reći da je Marija vjerom začela Isusa: prije nego li u svome krilu, ona ga je začela u svome srcu. No, čitanja Došašća ne upućuju samo na to kako je bilo onda, " u ono vrijeme ", nego žele pobuditi odlučan stav za danas, za ovaj tjedan, za svaki trenutak našega života. Došašće nas odgaja za ljubav koja seže za Bogom i dostiže Ga. Stoga, kršćansko Došašće kao vrijeme radosnog iščekivanja predstavlja svjesnije i intenzivnije proživljavanje onog općeg raspoloženja iščekivanja, karakterističnog za cjelokupni život Crkve. Sav naš život, cijela povijest čovječanstva je veliko Došašće. Ipak, u Došašću se ne slavi samo iščekivanje, već i dolazak našeg Gospodina, Isusa Krista koji traje bez prestanka.
Nedjelja Krista Kralja
- Detalji
- Objavljeno 24 Studeni 2019
- Napisao/la Dražen Đukić
Svetkovina Krista Kralja pada uvijek u posljednju nedjelju liturgijske (crkvene) godine (tj. koncem studenoga, pred sam početak došašća ili advenata).
U samom početku širenja fašizma i komunizma Katolička Crkva je na više načina upozoravala na veliku opasnost od tih ideologija. Jedan od načina suprotstavljanja bio je i uvođenje svetkovine Krista Kralja svega stvorenja, koju je proglasio papa Pio XI. 1925. godine. Tim blagdanom papa je želio svratiti pozornost kako se svaka vlast treba pretvarati u služenje rastu i razvitku čovječnosti.
Čežnja za novim i vječnim kraljevstvom: Čežnja za novim i vječnim kraljevstvom Svetopisamska knjiga o Danijelu ima puno materijala za spekulacije i različite interpretacije, jer nije lako shvatiti svu simboliku životinja, osoba i brojeva kojima se služila apokaliptička literatura naroda Hebreja u 2. stoljeću prije Krista, kada je vjerojatno i nastala ova knjiga. Bilo je to vrijeme u kojem je sirijski vladar Antioh IV. Epifan (175-164. pr. Kr.) htio nametnuti helenizaciju kojoj su se žestoko opirali Židovi pa su zato bili progonjeni. Bogom nadahnuti anonimni pisac želio je vjernicima pružiti potporu i ohrabrenje kroz pisanu riječ o nepokolebljivom Jahvinu vjerniku Danijelu.
Za liturgiju ove posljednje nedjelje u liturgijskoj godini »B« i ujedno za svetkovinu Krista Kralja imamo ulomak koji govori o Danijelovu snu u kojem se pojavljuje »Pradavni«, tj. Bog stvoritelj i »Sin Čovječji« kojemu predaje »vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, plemena i jezici« za sva vremena i za svu vječnost. Piscu je bilo poznato da su s društveno-političke scene otišla brojna carstva, primjerice: babilonsko, medijsko, perzijsko, pa će propasti i već podijeljeno grčko carstvo. kojemu je pripadao i Antioh IV. Epifan progonitelj Jahvinih Hebreja. Zato nadahnuti pisac pruža viziju vremena i vječnosti kad više neće biti »zvijeri«, tj. progonitelja jer će sam Bog spasonosno intervenirati preko »Sina Čovječjeg«. Prema interpretaciji kršćanske prazajednice »Sin Čovječji« je Isus Krist, s kojim ga, nakon njegova uskrsnuća, poistovjećuju u svojim spisima i evanđelisti.
Vjera i nada u Svevladara: Okrutni rimski carevi Neron, koji je vladao od 54. do 68. god. po Kr., i Domicijan, koji je carevao od 81. do 96, bili su žestoki progonitelji kršćana jer su u njihovu pogledu na život vidjeli propast svoje vladavine. Kršćane su progonili, prisiljavali na najteže radove, zatvarali i ubijali. Jedan od mnogih prognanika bio je imenom Ivan koji je dospio na otok Patmos u Egejskom moru. Ne može ga se poistovjetiti s Ivanom apostolom ni sa istoimenim piscem evanđelja. Taj inteligentni kršćanin, nakon iscrpljujućega prisilnog rada u kamenolomu, pronalazio je i vremena za pisanje u apokaliptičnom stilu da bude nerazumljiv progoniteljima, a da progonjene kršćane u sedam maloazijskih Crkava (u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiru, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji) podrži i ohrabri u vjeri i nadi u konačnu pobjedu svjetla nad tamom, života nad smrću, Boga i njegova Sina Isusa nad sotonom i svim njegovim sljedbenicima koji progone Crkvu. Napisao je djelo »Apokalipsa - Otkrivenje«, vjerojatno oko 95. godine, a možda i ranije.
U ulomku iz toga Ivanova spisa, koji je predviđen za liturgiju ovogodišnje Svetkovine Krista Kralja, razvidno je kako ističe da je razložna nada u Krista koji je svojim životom, krvavom smrću i slavnim uskrsnućem posvjedočio svoju vjernost nebeskom Ocu i ljubav prema ljudima te kako je time sve ljude podigao na višu razinu zajedništva i prijateljstva s nebeskim Ocem. Zbog toga je on od nebeskoga Oca predodređen da ponovno dođe u slavi i da s prijestoljâ zbaci sve silnike i tirane te da uspostavi svoje novo i vječno Kraljevstvo u kojem će svima biti naplaćeno po njihovim djelima.
Osuda promicatelja novih vrijednosti: Rimski car Tiberije postavio je svog namjesnika za Judeju i Samariju Poncija Pilata, koji je njome upravljao od 26. do 36. godine. U njegovo vrijeme u Palestini je djelovao prorok nad prorocima Isus iz Nazareta koji je započeo pokret promjene postojećih ljudskih vrijednosti u političkim i religijskim sustavima. On nije želio vladati putem državnih ni religijskih institucija, jer u njima postoji odviše dogovora, ravnoteža interesa, a malo prave istine o čovjeku i o njegovim dubinskim težnjama za istinom, pravdom, ljubavlju i mirom, što su zapravo bitne odrednice novoga Božjeg kraljevstva. Da bi ljudi prispjeli u taj novi svijet, Isus je naviještao drugačije uređenje odnosa između ljudi, zajednica i Boga stvoritelja. Zbog te korjenite promjene »morao« je pasti, jer ga nikakva postojeća vlast nije mogla nagovoriti ili potkupiti da odustane od takva pothvata. Jeruzalemska religijska središnjica je shvatila kakva joj pogibelj prijeti od tog navjestitelja novoga sveopćeg kraljevstva, pa ga se oslobodila na taj način što ga je kod Pilata lažno optužila da buni narod protiv Rimskoga Carstva, u ime kojeg mu je bilo presuđeno smrću na križu.