Župa Kraljice svete Krunice

Na presveto srce Isusovo dan župnog klanjanja u našoj župi

28. lipnja je dan kada je Župa Kraljice svete Krunice određena za cjelodnevnu molitvu pred Presvetim na biskupijske, župne i osobne nakane.

Crkva će biti cijeli dan otvorena stoga vas potičemo da nađete za sebe nekoliko slobodnih trenutaka za iznijeti svoje molitve, vapaje i zahvale Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. 

Na dan klečanja svetu misu u 11:00 predvodit će vlč. Pavao Filipović župnik iz Suhopolja.

Raspored klanjanja na dan Župnog klanjanja:

u 10:00 – izlaganje Presvetoga na klanjanje
od 10:00 – 11:00 – Ljupina
od 11:00 – 12:00 – svečana misa 
od 12:00 – 13:00 – Ul. B. Trenka /parna. strana/, C.Medovića i K. Trpimira 
od 13:00 – 14:00 – Ul. B. Trenka / nep. strana/, Ivana Domca i Posavska 
od 14:00 – 15:00 – Ul. Kr. Zvonimira /nep. strana/ i Sv. Vida 
od 15:00 – 16:00 – Ul. Kr. Zvonimira /parna strana/, R. Boškovića i I. Kerdića 
od 16:00 – 17:00 – Ul. I.G. Kovačića /nep. strana/, Željeznička, 
od 17:00 – 18:00 – Ul. I.G. Kovačića /parna strana/, S. Raškaj i E. Purgarića 
od 18:00 – 18:45 – Zagrebačka, A. Hebranga i M. Đurića

U 18:45 je završetak klanjanja, a potom večernja sveta misa.

Rođenje Ivana Krstitelja

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj.

Prema Novom zavjetu, roditelji Ivana Krstitelja, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. 

Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači "Gospodin je milostiv" (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan.

Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: "I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom.

Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštanja njegovu narodu." Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu - divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.

Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako prpovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: "Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina." Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odbrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba.

Peta Uskrsna nedjelja

Nalazimo se u 5. vazmenoj nedjelji. Približavamo se blagdanu Duhova. To je pedeseti dan po Pashi – Prijelazu – Uskrsu. Prijelaz je, vremenski i duhovno, najširi opseg tzv. pashalnog misterija: iz ovovremenosti u puninu onovremenosti, iz tame u svjetlo, iz smrti u život, u puninu eshatološke stvarnosti naroda Božjeg. Uskrs završava s Duhovima. Prvi i najveći dar Uskrsloga je Duh Sveti. Zapravo, ove pouskrsne nedjelje trebamo doživljavati objedinjeno: kao sve veći Božji krštenici i sljedbenici Kristovi. Krist nas kroz uskrsna čitanja poučava, po svome Duhu, da snažnije zaživimo kao kršćani, te da se sve više, u Duhu Svetom, suobličimo – njemu – Raspetome i Proslavljenome. 

Najava

A Božja novost koju već sada možemo živjeti je Isusova nova zapovijed: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas“. Pred ovom zapovijedi svi osjećaju nelagodu. Sama riječ ljubav, osim vezano za seksualnost, erotiku i sentimentalnost, prilično je strana u današnjim pogledima na život. Pripada svijetu snova, literature, propovijedi i… Možda je upravo zbog toga Isus i naziva, novom zapovijedi. „Odluči se za ljubav i radi što hoćeš.“ Sv. Augustin.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 14, 21-27)
Čitanje djela apostolska

Današnje 1. čitanje, uzeto je iz Djela apostolskih, iz poglavlja 14, „Pavlovo prvo misijsko putovanje.“ Pavao i Barnaba pošli su iz Antiohije preko Cipra u Malu Aziju. Tamo su propovijedali Riječ Božju i osnivali kršćanske zajednice i susretali se s mnogim neprihvaćanjima, napadima i progonima. No, njihova vjera bila je jača u snazi Duha Svetoga: „Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri, jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.“ Odlomak 21 govori o njihovom „povratku u Antiohiju sirijsku.“

(Antiohija je bila glavni grad Sirije u Rimskom Carstvu. Bio je to treći grad po veličini. U tom gradu sklonili su se prognanici iz Palestine, zbog vjere u uskrslog Krista, nakon kamenovanja đakona Stjepana). U Antiohioji su se vjernici prvi put nazvali KRŠĆANI. Pavao i Barnaba vraćali su se istim putem kroz gradove u kojima su oduševljavali ljude za Isusov pokret. Stigli su u Listru, (Listra je bila rimska kolonija, ali i Timotejeva domovina), u Ikonij i u Antiohiju. Cilj povratka u iste gradove bio je; utvrđivanje novoosnovanih kršćanskih zajednica u vjeri i postojanosti. Tu imamo po prvi put zacrtanu tzv. apostolsku vizitaciju ili pohod (B.D.). Da bi zajednicu vjernika učvrstili u vjeri trebalo ih je ponovo posjetiti, hrabriti i poticati na ustrajnost. Vrlo je značajno da su Barnaba i Pavao po svim crkvama postavljali starješine: „Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.“ Crkva je dakle, od početka trebala ljude specifičnih zvanja koji su se posebno posvetili službi Crkve. Bili su to angaţirani kršćani, obdareni i sposobni da zajednicu okupljaju i vode – prvi svećenici i prezbiteri. (prezbiter je viši rang svećenika). Ono: „nakon molitve i posta“ bio bi najstariji podatak o djelomičnom „svećeničkom ređenju.“ Barnaba i Pavao vraćaju se Crkvi koja ih je poslala: Crkva u Antiohiji. To je Crkva s prvim misijskim pozivom. Ta misijska djelatnost trajala je 5 godina. Događalo se to, oko 44. godine. Nakon toga Pavao i Barnaba povratiše se u Antiohiju da zajednici vjernika podnesu izvještaj. Odonda svaka živa Crkva jest misijska Crkva: svoje najbolje članove šalje u misije da donose evanđelje onima do kojih još evanđelje nije doprlo. „Kad stigoše, sabraše Crkvu i propovijedaše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.“ Uspjeh rada nisu pripisivali sebi već Bogu, kojemu su očitovali zahvalnost što je poganima otvorio „vrata vjere.“ Iz čitanja jasno proizlazi da je bitna oznaka Crkve – „zajedništvo – communio“ – zajedništvo u Crkvi i među Crkvama.

Psalam (Ps 145, 8-13ab) 

Psalam 145 je Davidov hvalospjev, „Pohvala Jahve kralja.“ David zahvaljuje Bogu, jer ga Bog spašava u svim njegovim nevoljama. Psalam se izvrsno uklapa u misijski duh 1. čitanja. Misionari utemeljuju kraljevstvo Božje, „kraljevstvo vječno,“ među svim narodima. Rad misionara je objavljivanje Boga koji se u Kristu objavio u Palestini: objavljuju ga po cijeloj kugli zemaljskoj. Misionari uvijek slave Gospodina i vele: „Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože kralju moj!“ Plod misija je da svi ljudi hvale i slave istoga i zajedničkoga Boga, Oca svih ljudi. Taj Bog, Otac kojega nam je objavio njegov Sin, Isus Krist, Bog je: „Milostiv i milosrdan…spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima.“ Misionari, svećenici slave Gospodina i njegovu slavu prenose svojim novo-vjernicima: „Nek' te slave, Gospodine, sva djela tvoja i tvoji sveti nek' te blagoslivljaju!...Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vladavina za sva pokoljenja.“ Vjera u Isusa Krista vodi vjernika u Kraljevstvo Božje, u vječni život – svijet u kojem neće biti suza i muke. Zato slijedim Krista!

Drugo čitanje (Otk 21, 1-5a)
Čitanje knjige otkrivenja

Drugo čitanje (Otk 21, 1-5a) Ovonedjeljno 2. čitanje, izabrano je iz Otkrivenja, poglavlja 21: „Novo nebo i nova zemlja,“ odlomak „Nebeski Jeruzalem.“ U tekstu je prisutan simboličan govor koji upućuje na duhovni smisao. Slike novoga neba i nove zemlje su samo okvir, za novi Jeruzalem koji silazi s neba. A to simbolizira spasenje novoga Božjeg naroda u eshatonu, u konačnoj budućnosti. Ivan ima viđenje: „Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja uminu, ni mora više nema.“ Novi Jeruzalem u Knjizi Otkrivenja označava „narod Božji“ u punini eshatološke stvarnosti: „I sveti grad, novi jeruzalem, (Ivan) vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica…“ Stari zemaljski, Davidov Jeruzalem koji je simbol naroda Božjeg, je prošlost. „Ni mora više nema.“ (More u Bibliji uvijek bijaše simbol opasnosti i nemira; znak kaosa i nereda). „Novi Jeruzalem“ sada nastaje zbog Isusa Krista. Krist se u njega ugradio kao kamen temeljac. Njegovo uskrsnuće, utemeljenje je novoga svijeta. U novome svetome gradu, sam je Bog svjetlost. Novi Jeruzalem nema zemaljsko podrijetlo. On dolazi izravno iz nepoznatog s neba – „silazi odozgor.“ U njemu se očituje Božanska moć i milost. Slava Božja izbija iz njega. On dolazi od Boga, od Krista koji ostvaruje Božji naum. Okićen je kao zaručnica. Zaručnica je Crkva okupljena kao liturgijska zajednica koja treba postati „novi Jeruzalem“ (Otk 22,17). Novi Grad se priprema kao zaručnica za eshatološku svadbu (Otk 19,8). Njezina je ljubav zorna. Bog je u njemu neposredno nazočan. Ljudi u tome novom Gradu, tvore jedinstvo iz svih naroda ove zemlje. Nema u njima više nikakve svađe ni prepirke, nema ni patnje ni boli, ni suza ni jauka. Rane su iscijeljene. Posvemašnje savršenstvo vlada posvuda. Bog je s njima: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, jer – prijašnje uminu.“ Onaj što sjedi na prijestolju, a to je Krist, Sin Božji reče: „Evo, sve činim novo!“ Novo započeto u djelu otkupljenja, dovršava se posljednjega dana i očituje se. Bog se rado daruje svakome tko za njim čezne. Bit će to Božji dar konačnog Spasenja po uskrslom Isusu Kristu.

Evanđelje (Iv 13, 31-33a. 34-35)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Pošto Juda izađe iz blagovališta, reče Isus: „Sada je proslavljen Sin čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu i njega će Bog proslaviti u sebi i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“

Zaključak: 

Nova zapovijed: Isusov Zakon ljubavi. U današnjim čitanjima za službu Božju čitali smo, kako su apostoli pripovijedali tadašnjim kršćanima što je Bog po njima učinio: „I poganima otvorio je vrata vjere“(Dj 14, 21-27). Preko uskrsnuća Gospodnjeg Bog poziva na međusobnu ljubav čitav ljudski rod: ne samo izabrani narod Izraela, nego i sve pogane – koji se klanjaju svojim krivim bogovima.U svim narodima dogodit će se to, da će „oni biti narod njegov, a on će biti Bog s njima i otrt će im svaku suzu s očiju“ (Otk 21, 1-5). Taj pravi Bog govori: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge“ (Iv 13, 31-35). Sve navedeno, redom, poziv je na „ljubav, sveljudskog dosega i opsega.“ Posljednje trenutke zemaljskoga života Isus provodi daleko od mnoštva, u zajednici najbližih. I tek pošto Juda izađe, Isus svojim najbližima povjerava „zapovijed ljubavi. Isusova se ljubav može razumjeti samo srcem koje je spremno ljubiti. Možda još nismo razumjeli Isusovu ljubav. Isusova ljubav zabranjuje pravom vjerniku mržnju i ravnodušnost prema bilo kome bližnjemu: svaki čovjek je, kao Božje dijete, tvoj brat i tvoja sestra, moj brat i moja sestra, naš brat i naša sestra. Po tebi sve njih Isuse moramo ljubiti – one koji nas ljube, ali i one koji nas sude. Ti Isuse najbolje znaš da to nije lako. Iz ljubavi dao si svoj život, za svu našu braću i za sve nas. Zato, neka s Kristovim uskrsnućem uskrsnu i duše naše. „Zapovijed vam novu dajem.“ U čemu je novost Isusove zapovijedi? Zar može biti nova još i danas, nakon toliko vremena? Ako si postavljamo ovo pitanje, to znači da može. Novost je ono što oduševljava i izaziva našu znatiželju, što je nepoznato, ono što treba biti otkriveno. To je slučaj s Isusovom Zapovijedi: ona za učenike treba biti uvijek nova, oduševljavajuća. Isusova zapovijed je i za njegove vjernike – kršćane nova; kako nova, tako i teško dokučiva. Ona je 'prostor' u kojem tražimo „novost života.“ Zato je „nova zapovijed“ opomena da nam ona nikad ne postane starom, poznatom, jer samo nepoznato izaziva i potiče na novost. Istražujemo samo ono što je nepoznato i nedokučivo, a to želimo vidjeti, osjetiti i doživjeti. Samo 'novost' zapovijedi omogućuje njezinu životnost. Prije rastanka s učenicima ti nam, Gospodine, ostavljaš poziv ljubavi. U poziv ljubavi sažimaš sve svoje riječi, sve svoje propovijedanje. LJUBAV je prva riječ u školi nasljedovanja tvoga puta. Tvoj se učenik prepoznaje po snazi ljubavi. Potrebni smo svi, Gospodine: ljubavi istinske, vjerne, nesebične, ljubavi s kojom umiremo za druge. Draga braćo i sestre – ne bojmo se Kristove ljubavi! Postoji i drugo ime za ljubav: sućut, predanje, život za drugoga, uzajamno poštovane, pomoć, oproštenje. A mi to sigurno možemo. Samo ljubav može pomiriti SVE (i prijatelja i neprijatelja) i prihvatiti sve. Isus je naš program obnove! Amen!

Sveti Josip radnik

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik.

Matej i Luka izvješćuju nas o tome da sveti Josip potječe iz čuvenog roda: kraljevskog roda Davidova i Salomonova. Povijesne pojedinosti nisu baš sasvim jasne. Ne znamo naime koje od dva rodoslovlja, o kojima nam pišu Evanđelisti, pripada Mariji, tjelesnoj Majci Isusovoj, a koje Josipu, koji je prema židovskom zakonu bio Otac Isusov. Mi isto tako ne znamo da li je sveti Josip rođen u Betlehemu, kamo se uputio prilikom prebrojavanja pučanstva, ili u Nazaretu, gdje je živio i radio. No poznato nam je da nije bio bogat čovjek; bio je radnik kao milijuni ljudi na ovom svijetu; imao je skromno i naporno zanimanje koje je i Bog izabrao kada je uzeo naše tijelo i dok je trideset godina živio kao jedan od nas. Josip je bio, kako rekosmo, zanatlija iz Galileje, čovjek kao svi drugi. I što može od života očekivati čovjek iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.

Josip = “Bog će dodati” 

Ali ime “Josip” na hebrejskome znači: Bog će dodati. Životu onih koji su sveti i ispunjavaju njegovu volju dodjeljuje Bog nove, neslućene dimenzije, ono najvažnije, što svemu drugom daje vrijednost: božanstvenost. Bog je poniznom i svetom životu Josipa dodao – ako mi se dopusti da tako kažem – život Djevice Marije i život Isusa, našega Gospodina. Boga je nemoguće preteći u njegovoj velikodušnosti. Josip je mogao prisvojiti Marijine riječi, riječi svoje Zaručnice: Quia fecit mihi magna qui potens est, velike mi stvari učini Silni, quia respexit humilitatem, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19).

A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi. Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali, usuđujem se reći da je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Riječ očuh, koja se povremeno upotrebljava za Josipa, sadrži nešto što mi se ne sviđa, jer postoji opasnost da se misli da su odnosi između Josipa i Isusa bili hladni i površni. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo. U jednoj propovijedi svetoga Augustina čitamo: Josipu ne samo da pristaje oslovljavanje “Oče”, nego on to zavređuje više nego itko drugi. Apotom stoji: Kako je on to bio otac? On je u to dubljem smislu bio otac što je njegovo očinstvo bilo neporočno. 

Neki vjeruju da je on isto tako postao otac našega Gospodina Isusa Krista kao što su to postali i drugi očevi, koji svoju djecu nisu donijeli samo kao plod svojih duhovnih naklonosti, nego i tijelom. Stoga sveti Luka kaže: Vjerovalo se da je on bio otac Isusov. Zašto on samo kaže: Vjerovalo se? S jedne strane, jer se čovjekove misli i sud odnose na to što se obično među ljudima zbiva, a s druge strane jer Gospodin nije potekao iz Josipovih bedara. No bez sumnje je po pobožnosti i iz djelotvorne Josipove ljubavi od Djevice Marije rođen sin, koji bijaše Sin Božji (Augustin,Sermo 51,20; PL 38, 351) . Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka?

Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života. Nemoguće je ne spoznati tu uzvišenu tajnu. Tu je Isus, čovjek koji govori narječjem određene pokrajine u Izraelu, čovjek koji podsjeća na zanatliju koji se zove Josip – i taj čovjek jest Sini Božji. Može li uopće netko Boga u nečemu podučiti? Ipak je On pravi čovjek i živi kao svi drugi: najprije kao dijete, potom kao mladić koji kao naučnik pomaže u Josipovoj radionici, a poslije kao odrastao čovjek u punini svoje dobi.

Druga Uskrsna nedjelja

Na drugu uskrsnu nedjelju slavimo mali Uskrs – Bijelu nedjelju – blagdan Božanskoga Milosrđa. Uskrs je stvaran događaj, pravi susret s Uskrsnulim Kristom. Stoga naše slavljenje Uskrsa nije samo sjećanje na povijesni događaj. Još manje je samo osjećajno doživljavanje uskrsnih običaja: pjesama, folklora. Naše kršćansko slavljenje Uskrsa jest životni dodir s uskrsnulim, uvijek živim Kristom. Da bi se s Uskrslim susreli potrebna nam je živa, osvjedočena i čvrsta vjera. Vjera u Spasitelja Isusa, Kralja mira, koji je pobijedio svako zlo i smrt i uskrsnuo da bismo mi imali život vječni. Živa i djelotvorna vjera pomaže nam u životu nadvladati sve poteškoće i kušnje i da budemo svjedoci Isusove pobjede nad grobom, grijehom i Zlim.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 5, 12-16)
Čitanje Djela apostolska 

Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu. Svi su se jednodušno okupljali u Trijemu Salomonovu. Nitko se drugi nije usuđivao pridružiti im se, ali ih je narod veličao. I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A slijegalo bi se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, i svi bi ozdravljali. 

Drugo čitanje (Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19)
Otkrivenje svetog Ivana apostola 

Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova. Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. Govoraše: »Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: U Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju.« Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih; u desnici mu sedam zvijezda, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi. Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreći: "Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja. Napiši dakle što si vidio: ono što jest i što se ima dogoditi poslije.« 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bi uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir Vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir Vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. ²³ Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir Vama!«Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.«Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. 

Kontemplacija:   

Krist se ukazao apostolima skrivenima u kući i ušao kroz zatvorena vrata. No Toma, koji nije bio nazočan za vrijeme tog ukazanja, ostaje nevjeran. Želi vidjeti, ne prihvaća samo slušati da se o tome govori. Zatvara uši i želi otvoriti srce. Nestrpljivost u njemu vrije. Zahtjevan i sumnjičav, Toma na vidjelo iznosi svoju nevjeru, nadajući se da će tako zavrijediti viđenje. »Ako mi se ukaže«, veli, »uklonit će moju nevjeru. Stavit ću prst svoj u ožiljke od čavala i zagrlit ću Gospodina kojega toliko volim. Prekori samo moju nevjeru, ali me ispuni svojim viđenjem«. Gospodin se ponovno pojavljuje te ublažuje muku i uklanja sumnju svog učenika. Više nego sumnju, ispunja njegovu želju. Ulazi kroz zatvorena vrata. Ovo nevjerojatno ukazanje potvrđuje njegovo nevjerojatno uskrsnuće. Toma ga sada dodiruje, odbacuje svoju sumnjičavost i, pun iskrene vjere i cjelovite ljubavi koja se duguje vlastitom Bogu, kliče: »Gospodin moj i Bog moj«. Gospodin mu odgovara: »Budući da si me video, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjeruju.

Toma, naviještaj uskrsnuće onima koji me nisu vidjeli. Uvjeri sve narode da vjeruju ne svojim očima, nego tvojoj riječi«. To su Gospodinove nove pristaše [...] Pošli su za Kristom a da ga nisu vidjeli, čeznuli su za njim, povjerovali su u njega. Prepoznali su ga očima vjere a ne onim tjelesnim. Nisu stavili svoje prste u ranu od čavala, ali su se priljubili uz njegov križ i zagrlili su njegove patnje. Nisu vidjeli Gospodinov bok, ali su se po milosti sjedinili s njegovim udovima (BAZILIJE SELEUCIJSKI, Uskrsna homilija, navedeno u CRKVENI OCI, Vazmeno otajstvo, Brescia, 1991³, 171-175, passim).