Na spomendan Drinskih mučenica, naše hodočasnice hodočastili u rodni kraj sestre Jule
- Detalji
- Objavljeno 17 Prosinac 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
1941. pet sestara Kćeri Božje ljubavi je prošlo svoj križni put. 2018. šest hodočasnica pješačilo u sličnim uvjetima, po hladnoći i snijegu, i molile za zagovor Drinskih mučenica i za njihovo proglašenje svetima.
Na spomendan 15.12.2018. pet sestara Kćeri Božje ljubavi, u narodu znanih kao – Drinske mučenice. Na njihov spomendan, šest hodočasnica požeške biskupije hodočastile u Staro Petrovo Selo i Godinjak, rodni kraj sestre Jule.
Za portal Hrvatska katolička mreža, svoja iskustva hodočašćenja prenose dvije hodočasnice, Irma Arbutina Đikić i Marija Vidaković.
Irma je za Drinske mučenice čula još u mlađoj djevojačkoj dobi. Tada joj je baka koju, kako kaže Irma, smatra osobnom naučiteljicom vjere ispričala priču o nesebičnoj ljubavi sestara Kćeri Božje ljubavi prema ljudima različitih vjeroispovijesti. Pričala joj je i o tragičnoj smrti koju su objeručke prigrlile kako bi sačuvale Bogu zavjetovano djevičanstvo.
Irma sa sestrom Julom dijeli rodni kraj, Staro Petrovo Selo, stoga se posebno divila ovoj blaženici kojoj i danas brojni hodočaste i mole za njezin zagovor.
Prilikom zaposlenja, Irma seli u Ljupinu, u župu Kraljice svete Krunice. Tadašnji župnik, vlč. Jozo Jurić je organizirao hodočašće u Sarajevo na svečanost beatifikacije. Tu priliku Irma nikako nije htjela propustiti.
„Te 2011. godine, vlč. Jozo pobrinuo se da naši župljani imaju priliku sudjelovati i na prvom misnom slavlju na spomendan Blaženica. U Staro Petrovo Selo išli smo autobusom. No, kako nas je u autobusu bila tek nekolicina, odlučili smo sljedeće godine ići pješice“ kaže nam Irma.
I tu se rodila ljubav, zahvala i posebna pobožnost Drinskim mučenicama. Šest hodočasnica svake godine na spomendan Drinskim mučenicama pješače do Starog Petrovog Sela, odnosno Godinjaka, rodnog mjesta sestre Jule. Sprijateljile su se na prijašnjim pješačenjima u Bili Brig na Gospino polje. Ta ruta je duga 25 kilometara, pa im ova ruta od šesnaestak kilometara uopće nije zahtjevna, kazala je Irma.
Prvo pješačko hodočašće blaženicama bilo je već 2012.godine i to u prigodnim vremenskim uvjetima.
„Znale smo se našaliti kako imamo prigodu osjetiti mali dio hladnoće i snijega za razliku od blaženica koje su u daleko gorim vremenskim uvjetima prešle svoj križni put“, svjedoči nam Irma.
Ovaj mali ženski hodočasnički sastav čine Marica Brkanac, Marija Vidaković, Ana Brnić , Blaženka Knežević, Danijela Begović i Irma Arbutina Đikić.
„Mi Ljupinke polazimo ispred ljupinske crkve svetog Blaža otprilike 5 sati prije početka svete mise. Kod župnog stana u Novoj Gradiški(Jug) čeka nas ostatak ekipe. Budući da su to starije članice naše male družine, od milja smo ih prozvali bakice“ kazala je nasmijana Irma.
Njihov hodočasnički put sastoji se od molitve i razgovora. Putem mole križni put Drinskih mučenica. Nađe se tu još i koje otajstvo krunice i svakako Litanije Drinskim mučenicama. Njihove postaje križnog puta su križevi, kapelice i crkve koje im se nađu na putu.
Irma svjedoči kako ljudi koje susreću na svom hodočasničkom putu blagonaklono gledaju na njihovu žrtvu. “Bilo je prilika kada su nas usput zaustavljali i davali nam milodar koji trebamo prikazati u crkvi sv. Antuna Padovanskoga za njihove osobne potrebe ili kao zahvalu za dobivene milosti.“
Tijekom puta odmaraju kod nekoliko obitelji: obitelji Marijane Grgić iz Adžamovaca, obitelji Tomislava Ivaniševića iz Godinjaka i obitelji Vinka Ivaniševića (Godinjak), inače pranećaka blažene Jule. „U njegovu domu, u kojemu se zateknu i njegovi susjedi, uvijek nam je vrlo ugodno. Ponekad smo se upravo kod njega susretali i sa sestrom Ozanom.“
Svaka od hodočasnica ima svoje osobne nakane s kojima idu na ovakve hodočasničke pothvate. „Mene posebno vodi zahvalnost za primljene milosti koje osjećam u svom svakodnevnom životu te želja da Boga upoznaju oni koji to još nisu“ svjedoči Irma.
„Kako je ovo jedno od naša tri zajednička pješačka hodočašća kroz godinu (Bili Brig, Požega, Staro Petrovo Selo), vođena sam i željom za druženjem sa svojim kolegicama i bakicama, budući da je iza nas, kroz ovih sedam godina velik broj kilometara prijeđenih uz molitvu, smijeh i ugodni razgovor“ kaže nam Irma, te dodaje kako ih u tim pješačkim hodočašćima podržava i sadašnji župnik, vlč. Ivan Štivičić, koji ih molitvom isprati na put.
Marija Vidaković (67) nam je prepričala svoje doživljaje i iskustva, koja su slična Irminim. Marija redovito moli molitve za proglašenje Drinskih mučenica svetima. Te molitve je dobila od sestara Kćeri Božje ljubavi koje su ih jednom prilikom posjetile u njihovoj župi u Novoj Gradiški. Marija svake godine ima neku molitvenu nakanu, najčešće za određenu osobu. Svojom žrtvom, zajedno s ostalih pet suputnica, iskazuje Bogu čast i hvalu te moli za svoje potrebe po zagovoru blaženica.
O Drinskim mučenicama je nedavno u programu Hrvatskog katoličkog radija govorila i vicepostulatorica kauze Drinskih mučenica, sestra Ozana Krajačić. Podsjetila nas je tko su sestre Kćeri Božje ljubavi.
Sestre Kćeri Božje ljubavi došle su u BiH na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera 1882. godine. Osobno ih je u Sarajevo dovela utemeljiteljica Družbe Franciska Lechner. 1911. godine sestre su na Palama otvorile samostan “Marijin dom”. Ratna 1941. godina zatekla je u samostanu sestru Julu Ivanišević, Berchmanu Leidenix, Krizinu Bojanc, Antoniju Fabjan i sestru Bernadetu Banja. Sestra Jula bila je Hrvatica, sestra Berchmana Austrijanka, sestre Krizina i Antonija bile su Slovenke, a sestra Bernadeta Mađarica. Sve njih četnici su 11. prosinca 1941. nasilno odveli u pravcu Goražda, a kuću opljačkali i zapalili. Samostan Marijin dom postao je poznat po dobrim djelima prema svim potrebnima koji bi pokucali na vrata, posebno prema susjedima pravoslavcima, no to četnicima nije bilo važno.
Četnici su pet sestara poveli na put po hladnoći i snijegu, uz preslušavanja i ispitivanja, prijetnje i vrijeđanja. Put ih je vodio do Carevih voda i Svjetline, gdje je 76-godišnja starica s. Berhmana, shrvana od svih događanja odvojena od ostalih sestara i zadržana. Sestre Jula, Krizina, Antonija i Bernadeta odvedene su dalje do Goražda. Tamo su stigle 15. prosinca 1941. i smještene su u vojarnu. Iste večeri četnici su provalili u sobu, a sestre su u obrani svoga ljudskog dostojanstva i zavjeta čistoće, jedna za drugom iskočile kroz prozor. Četnici su već ozlijeđene redovnice usmrtili i bacili ih u rijeku Drinu. Sestra Berchmana ostala je desetak dana u Sjetlini i vidljivo se oporavljala, a zatim je i ona “odvedena” u Goražde te je ubijena 23. prosinca 1941.
Sestra Ozana je podsjetila na te teške dane i noći za sestre, te istaknula sestru Julu koja je rekla:
“Radije ćemo umrijeti, nego pogaziti ono za što smo živjele”.
Također je sa slušateljima podijelila i posljednje pismo sestre Jule koje je napisala dan prije no što su sestre odvedene na svoj križni put: „Neka nam dragi Novorođeni Spasitelj donese blaženi mir na ovu uzburkanu zemlju. O ta krvava Bosna, dovijeka nema u njoj mira”. Sestra Jula moli da se zlo smiri ili da se presele u bolji život.
Može se reći kako i ovih šest hodočasnica, od kojih su neke i starije od 60 godina, danas idu na svoj križni put. I one danas pješače po snijegu i hladnoći i mole za svoje potrebe, ali i za potrebe Crkve. Marija Vidaković(67) zna reći kako ovo za nju nije žrtva, jer je još uvijek pokretna i dobro se osjeća. No, i ovo je žrtva, Bogu sigurno ugodna.
Podsjetimo kako je sestra Ozana u programu HKR-a zamolila slušatelje da im jave ako dožive čudo po zagovoru blaženica. Naime, za kanonizaciju je potrebno čudo. Vicepostulatorica se posebno osvrnula na zagovor drinskih mučenica što se tiče zdravlja.
“Molite se Drinskim mučenicama u trenutku bolesti, u bezizlaznoj situaciji i dopustite Bogu da učini čudo”
kazala je vicepostulatorica te dodala kako na taj način možemo postići da ove blaženice jednoga dana postanu svetice. Sestre Jula, Berhmana, Krizina, Antonija i Bernadeta, poznate kao ‘Drinske mučenice’, proglašene su blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu.
I dok je ova topla priča bila u nastajanju, naše hodočasnice su stigle na odredište, na misu u Staro Petrovo Selo koju predvodi požeški biskup, monsinjor Antun Škvorčević.
IZVOR: Hrvatska Katoločka mreža
Treća Nedjelja Došašća
- Detalji
- Objavljeno 16 Prosinac 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
Evo nas u trećoj nedjelji adventa. Ova je nedjelja prožeta temom radosti, zato se u prošlosti zvala Gaudete - nedjelja radosti zbog početnih riječi ulazne pjesme: „Radujte se u Gospodinu uvijek.“
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Sef 3, 14-18a)
Čitanje knjige proroka Sofonije
Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla! U onaj dan reći će se Jeruzalemu: »Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani. «
Drugo čitanje (Fil 4, 4-7)
Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.
Evanđelje (Lk 3, 10-18a)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Pitalo ga mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?« On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.« Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?« Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.« Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?« I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.« Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.« I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje."
Kontemplacija:
Očiju širom otvorenih božanskom svjetlu, ušiju zaglušenih čuđenjem, slušamo glas Boga koji nam se svakog adana obraća vičući: »Ako danas glas u čujete, ne budite srca tvrda«. Gospodin, tražeći si radnika u mnoštvu naroda kojemu upućuje poziv, iznova govori: »O čovječe, ljubiš li život? Želiš li se dana naužiti mnogih?« Ako, čuvši to, ti odgovoriš: »Želim«, Gospodin ti ovako nadodaje: »Ako želiš imati pravi i vječni život, jezik svoj odà zla suspreži i usne od riječi prijevarnih! Zla se kloni a čini dobro, traži mir i za njim idi!« A kad budete to učinili, moje će oči biti nad vama, moje će uši biti pozorne za vaš vapaj, i prije nego li zavapite, ja ću vam reći: »Evo me!« Što može za nas, predraga braćo, bit slađe od tog glasa Gospodnjega koji nas zove? Evo, Gospodin nam u svojoj velikoj dobroti pokazuje put života. Ako se pokaže nužnim uvesti nešto mnogo zahtjevnije što bi koristilo ispravljanju poroka i čuvanju karitativne ljubavi, ti, obuzet strahom, nemoj odmah pobjeći daleko s puta spasenja. Naravno je, naime, da je na počecima put uzak i tegoban, no kasnije, napredujući na putu obraćenja i vjere, trči se s punim srcem i s neizrecivom slatkoćom ljubavi na putu božanskih zapovijedi
Sveta Lucija – navještaj božićnog svjetla
- Detalji
- Objavljeno 13 Prosinac 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
Od Svete Lucije do Božića ima samo još 12 dana. Lucijino ime znači “svijetla”. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći.
Lucijino ime znači »svijetla«. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći. U našem narodu vlada uvjerenje da će naredne godine biti u pojedinim mjesecima onakvo vrijeme kakvo je kroz 12 dana od Svete Lucije do Božića. O životu svete Lucije znamo samo malo pouzdano. Ona je jedna od posljednjih žrtava velikog progonstva za cara Dioklecijana.
Jedan natpis iz Giovanni-katakomba u Sirakuzi na otoku Siciliji jamči nam njezinu povijesnu egzistenciju, a blagdan joj se već spominje u godini 400. Kao o mnogim drugim svecima, tako je i o njoj kasnije nastala legenda koja joj stavlja na usta ove lijepe riječi što krasno odgovaraju jednoj kršćanskoj djevici: »Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga!« Razjaren poganski mučitelj zagrozio joj se na to: »Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoća i onda ćete ostaviti tvoj Duh Sveti.« A mudra je djevica odgovorila: »Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom.« Bog je sačuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice.
Krvnik ju je probo mačem. Zato je umjetnici rado tako i prikazuju. U Sirakuzi nalazi se glasovita stara bazilika Sv. Lucije kamo još i danas mnogi hodočaste.
Naš narod pozna ime Svjetlana ili Lucija. Naša djeca se na dan svete Lucije igraju svjetlom, noseći ga od prozora do prozora, da bi svojom dobrotom, jednostavnošću, priprostošću, omekšali naša srca i omogućili radost i svjetlo na našim licima. Djeca su već sama svjetlo, toplina, nježnost, nevinost i život. Neka nam današnja svetica pomogne da budemo kao djeca.
Druga Nedjelja došašća
- Detalji
- Objavljeno 09 Prosinac 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
Vrijeme došašća poziva nas da se potrudimo pomoći ljudima u svojoj okolini. Uvijek možemo zastati i nekome uputiti osmjeh, pružiti mu rame za plakanje ili ga uhvatiti za ruku i provesti kroz pustinju utješiti klonule, duhovno je djelo milosrđa.
Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Bar 5, 1-9
Čitanje knjige proroka Baruka
Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga jer Bog će pokazati sjaj tvoj svemu pod nebom i zasvagda ti dati ime: Mir pravednosti’ i ’Slava bogoljubnosti’. Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku. I naredi Bog: neka se snize sve visoke gore i vječne klisure; nek se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje. A šume i sva stabla mirisna činit će sjenu Izraelu po Božjoj zapovijedi, jer Bog će voditi Izraela u radosti, svjetlom svoje slave prateć ga milosrđem svojim i pravednošću.«
Drugo čitanje (Fil 1, 4-6. 8-11)
Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Braćo: Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada – uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do dana Krista Isusa. Bog mi je doista svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista! I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju. Riječ Gospodnja.
Evanđelje (Lk 3, 1-6)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: »Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’ Riječ Gospodnja. “
Kontemplacija:
Božanska ljubav liječi sve bolesti duše, iskorjenjuje sve poroke, početak je svih kreposti: prosvjetljuje razum, čisti savjest, razvedruje duh, objavljuje Boga. Tko posjeduje božansku ljubav, stalno misli na svoj susret s Bogom; nastoji izbjeći sablazni i pronaći pravi mir. Naše srce je uvijek usmjereno k visinama u želji za nebeskim dobrima: i na radu i u odmoru, u svakoj prigodi njegovo se srce nikad ne udaljava od Boga. U šutnji on misli na Boga, u razgovoru on želi govoriti samo o Bogu i o njegovoj ljubavi. Kad druge potiče, gorljiv je u osjećajima, i dok pred svima veliča božansku ljubav, riječima i primjerom pokazuje koliko je ona slatko. Dođi u naše duše, božanska ljubavi, proširi srca, umnoži svete želje, uvećaj spsobnost duha, da može primiti Boga kao svoga vječnog gosta!
Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac
- Detalji
- Objavljeno 06 Prosinac 2018
- Napisao/la Dražen Đukić
Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve. Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.
Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:
“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine.