Župa Kraljice svete Krunice

Svetkovina Kraljice svete Krunice i 26. obljetnica župe

Naša župa Kraljice sv. Krunice u Novoj Gradiški proslavila je 7. listopada blagdan svoje zaštitnice i 26. obljetnicu osnutka župe.

U jesen 1.rujna 1992. godine, prethodno saslušavši mišljenje župnika Nove Gradiške i Svećeničkog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, dekretom Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu tadašnji zagrebački nadbiskup uzoriti kardinal Franjo Kuharić osniva novu župu u gradu Nova Gradiška – Jug, danas Kraljica svete Krunice. 

Vjernici župe Kraljice sv. Krunice su se za svetkovinu i 26. godišnjicu župe pripremali devetnicom od 28. rujna do 6. listopada krunicom i svetom misom..

Posljednja tri dana devetnice bilo je posvećeno djeci i mladima, starim, bolesnim i nemoćnima i bračnim parovima.

Zadnja večer devetnice je obilježena svečanom procesijom s Gospinim likom i svijećama oko Crkve i pastoralnog centra.

Mala Gospa – spomendan Marijina rođenja

 Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući da se slavi “mala Marija”, spomendan Marijina rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijina uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Blagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Za crkveni kalendar je karakteristično da za kalendarske spomendane svetaca uzima njihov “rođendan za nebo”, to jest njihov smrtni dan. U tri slučaja se, naprotiv, kao blagdan slavi početak zemaljskog života: Isusovo rođenje na Božić, rođenje Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje - Malu Gospu 8. rujna. Drugim blagdanom slavi se i završetak njihova zemaljskog života. To je prije svega zbog zasebne uloge koju su u Božjem djelu spasenja imale ove tri osobe. Davna latinska izreka to ovako sažima: “Joannes fuit lucifer, Marija aurora, Christi nativitas ortus solis. – Ivan je bio zvijezda, Marija jutarnja zora, Kristovo rođenje sunčev izlazak.”

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovjedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). Sijeno do Male Gospe treba biti spremljeno, jer nema više pravog sunca i teško će ga biti sušiti. I pčele donose med do Male Gospe, a onda prestaju, znaju reći pčelari.

Mala Gospa je vremenski međaš i pokazatelj: ako je toga dana lijepo vrijeme, bit će cijeli mjeseca lijepo. Ljeto jenjava, vrijeme je jesenskih plodova.

Tečaj priprave za sakramentalni brak

Donosimo raspored Tečaja priprave za sakramentalni brak. Satnica početka predavanja ustaljena je u Novoj Gradišci, u dvorani Bl. Alojzije Stepinca s početka u 19:00 sati.

Pozivamo sve one koji se planiraju ženiti ili udavati da Tečaj obave na vrijeme.

Dvorana Bl. Alojzije Stepinca, Nova Gradiška
17. - 21. Rujna 2018 - 19:00 sati
11. - 15. Veljače 2019 - 19:00 sati
06. - 10. Svibnja 2019 - 19:00 sati

Dvadeset i druga Nedjelja kroz godinu

U nekoliko nedjelja zaredom slušali smo odlomke iz Ivanova evanđelja o Isusu kruhu života. Iz tih odlomaka mogao se steći dojam kako je kršćanstvo jako zabrinuto za ono čime se čovjek hrani. To je točno, ali nije samo to, jer kršćanstvo nije indiferentno prema povijesnoj stvarnosti, nije mu svejedno u kakvom je okruženju, čime se bavi, kako živi i čime se hrani. Kršćanstvo nije inertna grupa koja prihvaća unaprijed zadano i gotovo, nego ima stvarnost na koju može utjecati i prilagođavati je svojim ljudskim mjerilima. Današnjom nedjeljom vraćamo se na slušanje izvješća iz Markova evanđelja. Opet smo suočeni s kruhom, ali ne više kao neophodnom životnom namirnicom koliko sa stavom ili raspoloženjem kojim čovjek pristupa kruhu. Farizeji i neki pismoznanci iz Jeruzalema dolaze k Isusu i prigovaraju njemu i njegovim učenicima što uzimaju kruh nečistim, neopranim rukama. Prigovor se zapravo odnosi na nepoštivanje Zakona, da ne poštuju predaje starih po kojima se i najobičnija stvarnost, kao što je i prehrana, postavlja u ispravan odnos prema Bogu. Židovstvo je htjelo da čovjek i svojom vanjštinom potpuno odgovara Bogu.Tako je izgrađeno društvo u kojemu je prevladavala licemjerna i formalistička duhovnost. Ispuni odredbu, bez obzira kako se osjećaš, pa će s tobom biti zadovoljan i Bog i čovjek. Je li zaista tako? Svako društvo, pa i ovo naše, ima odredbe o čistoći i higijeni. Čistoća je danas više pitanje kulture, civilizacije i ljudskog dostojanstva.Osobna higijena i razna sredstva za njezino održavanje pomažu čovjeku da se osjeća dobro – kao čovjek. I odijelo ne čini čovjeka, ali i ono pridonosi njegovu prihvaćanju i ugledu, njegovom dostojanstvu u društvu. No, važnija je čovjekova nutrina.

Najava

Isus iz današnjeg evanđelja ne odbacuje čovjekovu brigu za svoju vanjštinu, ali odbacuje njezino kruto i legalističko tumačenje koje u ime vanjštine zanemaruje ono puno važnije: čovjekovu nutrinu. Njemu je puno važnija čistoća srca i usana, puno više inzistira na čovjekovoj savjesti, nego na čovjekovu odijelu. Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti – tvrdi Isus – ono što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje (Mk 7,15).

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pnz 4, 1-2. 6-8)
Čitanje knjige ponovljenog zakona

Odlomak Knjige Ponovljenog zakona usredotočen je na obdržavanje Božjih zapovijedi. No, obdržavanje zapovijedi stavljeno je u suodnos Boga i Izraela. Čuju se Mojsijeve riječi: „Sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin.“ Uči ih da sve prihvate što im on zapovijeda. „Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas (ja) učim: „vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem.“ Narod koji je mudar i razborit, taj drži i vrši Božje zakone. Dakle, obdržavanje zapovijedi spada pod životnu mudrost i pod oblik suživota s Bogom. Mojsije s velikim ponosom postavlja Božji zakon svome narodu i kaže: „Jer koji je to narod tako velik da bi mu Bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo.“ Odredbe zakona predstavljaju prisni odnos između Boga i Izraela, a po Bogu i između samih Izraelaca međusobno. Zapovijedi su: Božja „Pouka – Tora – Zakon“ koju Bog kao Otac upućuje Izraelu, svome sinu. Stoga su one izraz bliskosti Božje. (Pravi smisao riječi Tora jest „pouka,“ „dano upustvo:“ tu je uključen sav kult i sve ljudsko ponašanje što je nadahnuto savješću koja je rasla zahvaljujući Savezu i Bogu koji ga je predložio i sklopio (Post 15,1+). Postupna izrada „zakona i uredaba“ završila je globalnim izgledom Zakona koji će vladati svom religijom Izraela).

Psalam (Ps 15, 2-5)

Psalam 15 je Davidov s naslovom „Gost Jahvin,“ koji pita: „ Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?“ To pitanje postavljaju hodočasnici, pobožni Židovi koji ulaze u Hram u svetište. Od njih Bog zahtijeva čestiti i moralan život. I to prvenstveno prema ljudima. „Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu i istinu iz srca zbori i ne kleveće jezikom.“ Svaki onaj tko ima pravilan odnos prema Bogu, pokazuje ga i prema ljudima, radi Boga: „ Koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga, koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje.“ Ovaj Psalam sadrži „mali dekalog“ ili „deset zapovijedi“ u kojima se ogleda život čestita Izraelca. Tko je pun Boga, zrači Bogom u svojoj okolini. A to je onaj koji je pun pažnje prema bratu čovjeku. Kako može reći netko: „Ljubim Boga, a mrzim brata svoga“ (1Iv 4,20). Kada Boga nađemo u ljudima, sigurno je da ćemo ga naći i u Hramu – u Crkvi. Po Isusu, dakle, Boga susrećemo ne (toliko) u stvarima (koliko) u ljudima, osobama i zajednicama. Moliti ovaj Psalam, znači zapravo moliti da čovjek naprosto bude – čovjek.

Drugo čitanje (Jak 1, 17-18. 21b-22. 27)
Čitanje Jakovljeve poslanice

U današnjem 1. čitanju Jakovljeva Poslanica vrlo je 'otmjena' i ljubazna. Jakov oslovljava braću: „Braćo moja ljubljena.“ A Boga definira ovako: Bog je „Otac svjetlila.“ On dakle, svijetli, on izbjeljuje konstantno; ono što je tamno, crno i prljavo. On, Otac je neiscrpni darovatelj. „Svaki…dar, svaki…poklon odozgor je, silazi od Oca…“ Ljudi, njegova stvorenja (oni onda i mi sada) za njega puno značimo: „…on nas porodi riječju Istine, riječju svojom – onom stvarateljskom, riječju po kojoj sve postade; i riječju koja je u sakramentu krsta označila početak novoga Božjega života u nama. Mi smo mu „prvina.“ A njegov najveći dar za nas jest „Riječ“ koju je vjerom „usadio u nas“ da proklije, izraste i procvjeta i rod donese. Riječ ne može narasti i procvjetati sama, bez našeg napora. Ne smijemo biti samo slušatelji nego i vršitelji Riječi. Bogoljubnost je čista i neokaljana: „ zauzmite se za sirote i udovice…čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.“ Po Jakovu, kao i po židovskom učenju, vjera se mora pretvoriti u djela koja čine čovjeka savršenim (2,14+; usp. 1Sol 1,3). Jakovljeva poslanica trebala je poslužiti za odgoj kršćana, ali i pružiti pomoć za život.

Evanđelje (Mk 7, 1-8. 14-15. 21-23)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“ A on im reče: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: 'Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.' Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ Tada ponovo dozove mnoštvo i stane govoriti: „Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“

Zaključak:

Očisti svoje srce! Kaže nam Isus. Ljudsko srce se ne vidi. Nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi i osuditi. To može samo Bog. Prepustimo mu to. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi, usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega onoga što se u njemu nalazi – nalaze se vrlo lijepe, ali i vrlo ružne misli, jer Bog je veći od našega srca i zna sve i prašta sve. Ali da bi nam oprostio, moramo mu pristupiti i zamoliti oprost. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupiti s prividnim sjajem, nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere. Samo tako, u istinskoj stvarnosti svoga bića, osjetit ćemo da nas Bog još uvijek voli. Ne smijemo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta krštenja, sakramenta pranja, sakramenta čistoće, kojega smo primili u počecima svojega života. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca.To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našega srca. A jedini on može naše srce osloboditi svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.

Isus poručuje: Ne boj se! Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva. Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovoga naroda mi je blizu. Bit će tada radost. A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca. AMEN!

VELIKA GOSPA - UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Dan 15. kolovoza Crkva katolička po svem svijetu slavi ponajveću marijansku svetkovinu Veliku Gospu ili Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo.

Središnji je sadržaj svetkovine, da je Marija, kao prvi i jedini čovjek poslije Krista s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". To znači izraz "uznesena na nebo". Velika Gospa je i dan kada mnogi vjernici hodočaste u Gospina svetišta. 

Uznesenje - budućnost vjernika - Riječ "uznesenje" koliko god navješćuje nutarnji sadržaj onoga što Crkva slavi na Veliku Gospu, toliko mnogog vjernika stavlja u nedoumicu: što to znači? U čemu je srž, nauk Crkve, teološka podloga, sadržaj blagdana? Koju to vjersku zbilju, istinu, članak vjere, ima ovaj ponajveći marijanski blagdan? Crkveni blagdani nikada nisu samo vanjština, maglovita tradicija, slučajno nastali običaji, pučke svečanosti. Naprotiv, kršćanski blagdan ili svetkovina je uvijek mnogo više od obične svakodnevice. On približava vjernika otajstvu! Obnavlja i budi vjeru u Božja djela i obećanja.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije upravlja pogled vjernika k svršetku Marijinog zemaljskog života. Za nju je, kao i za svakog kršćanina završetak zemaljskog života istovremeno ulaz u vječni život, u neposredno zajedništvo s Bogom, u nebo, kako se najpopularnije kaže. Crkva blagdanom radosno proglašava: "Marija je uznesena na nebo!" Ostvarila je vjerničku, sveljudsku čežnju za nepomućenim, trajnim životom. I još nešto. Ovdje nije riječ kao kod drugih svetaca, da je Marija iz ovog "života Božje milosti" prešla u "život Božje slave". Središnji je sadržaj, otajstvo svetkovine, da je Marija kao jedini čovjek poslije Krista i s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". Ne samo dušom, kako to vjerujemo za druge pokojnike!

Otajstvo je u tome da je ona uznesena, proslavljena, u nebu, i dušom i tijelom, kako će, prema vjeri Crkve, svi spašenici biti tek na kraju ovog oblika vremena i svijeta, na sudnji dan, o "uskrsnuća mrtvih", kako stoji u kršćanskom Credu. Isus Krist je "tijelom i dušom" uzašao na nebo, u Božju slavu (Blagdan Kristova Uzašašća). Tako i Marija, upravo zato, jer je nedjeljivo povezana s Kristom: kao njegova tjelesna Majka i najbliža sudjelovateljica u njegovom spasiteljskom djelu. K tome: Marijino je uznesenje ne samo njezina odlika, nego, kaže saborski dokument, to je "slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti".

Kratko: Marijina otajstvena sadašnjost je obećana budućnost svakom vjerniku! U tom saznanju se zapravo krije razlog tolikog štovanja i ljubavi vjernika svih dobi i svih vremena spram Isusove Majke Marije.

Marija je uznesena, znači ona je prvi uskrsnuli čovjek poslije Krista. I kao što je Kristovo uskrsnuće u zajedinci vjernika (Crkvi) djelotvorno njegovom životvornom otajstvenom prisutnošću (u sakramentima, svetopisamskoj riječi) tako se isto može reći o Mariji. Ona je prisutnija u svijetu nego ikoja druga žena.