Župa Kraljice svete Krunice

Tijelovo - svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Slavimo danas svetkovinu presvetog Tijela i Krvi Kristove ili, kako je u nas uvriježeno reći, Tijelovo! 

Ovo nas slavlje poziva razmišljati ne samo o Bogu koji se utjelovio, to jest postao tijelo i čovjek prije dvije tisuće godina, nego nas poziva razmišljati o njegovoj utjelovljenoj prisutnosti koja ostaje u euharistijskom otajstvu pod prilikama kruha i vina.
Tijelovo je značajan katolički blagdan. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. U Hrvatskoj je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak nakon Uskrsa). Za Katoličku Crkvu, svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Naš Gospodin, Sin Božji, došao je u tijelu ne samo kako bismo mi u njemu imali Šator sastanka s Bogom u kojem se posvećujemo jednom zauvijek, nego kako bi kako bi naš život postao Svetište Božje prisutnosti.

Časteći Presvetu Euharistiju i sami postajemo svetište posvećeno njegovom krvlju i životom, za razliku od onog šatora koji je bio škropljen krvlju životinja. Bog je izabrao naš život, to jest svijet nas ljudi za šator svoga boravka i svojom ga krvlju posvetio, te je nas očistio za službu Bogu živomu u čistoj savjesti. 

Euharistija stoga ne bi smjela biti izdvojeni trenutak našega života,nego sveobuhvatni i cjeloviti, trenutak konačnog posvećenja i ulaska u puno zajedništvo s Bogom. Ona je svetinja koja nas posvećuje u cijelom našem življenju, koju trebamo primati čiste savjesti, kako bi cijeli naš život mogao biti na službu Bogu živomu, koji je svojim životom, Tijelom i Krvlju, služio nama.

Samo primajući Boga živoga čista srca i čiste duše možemo ispravno živjeti i ostati vjerni i dosljedni savezu sklopljenome s Bogom koji obnavljamo časteći sveta otajstva njegova Tijela i Krvi. Dok ga primamo i dok ga častimo imamo upravo u njemu najveće jamstvo pravoga i vječnoga života, imamo savez krvlju zapečaćen, te se potrudimo na nju odgovoriti kako bismo, po njegovom Tijelu i Krvi, zadobili vječnu baštinu.

Za blagdan su vezane procesije, kojima se vjera javno svjedoči. Ona, naime, treba svoje očitovanje u javnom životu - kako bi bila prepoznata kao autentična u privatnom životu.

Svetkovina Presvetog Trojstva

Svetkovinom Presvetoga Trojstva ispovijedamo vjeru u jednoga Boga u tri božanske osobe - Oca i Sina i Duha Svetoga. To je najdublja i najveća tajna naše vjere, tajna intimnoga Božjeg života. Svojim umom to ne možemo dokučiti ni shvatiti, jer je Bog neizmjerno veći od nas i našega razuma.

Kršćanska vjera vjerovanje je u jednoga Boga u Tri Osobe. Trojstveno jednoboštvo najdulje je od svih religioznih novosti koje je donijelo kršćanstvo i po kojoj se naša vjera razlikuje od svih drugih monoteističkih i poganskih politeističkih vjera.

Sadržaj svetkovine Presvetog Trojstva drugačije je nego kod ostalih blagdana u crkvenoj godini. Dok većina blagdana slavi neki događaj, ovdje se slavi temeljna istina vjere o Bogu, koji je, kako katekizam kaže, "Jedan u trim božanskim osobama: Ocu, Sinu i Duhu svetomu".

Crkva i svaki vjerni, slaveći Presveto Trojstvo, zahvaljuje Bogu na djelima stvaranja, otkupljenja i posvećenja ljudskog roda i pojedinačno svakog čovjeka.

Ovim blagdanom ispovijedamo da je Bog nad svim, sve je po njemu, i on je u svemu. Nad svime kao Otac; sve je stvorio po svome Sinu; a i svemu prebiva u Dugu Svetomu. Vjerujemo da je sa svima nama milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga. Jer kroz sve što je za nas činio Bog se objavljuje kao Trojstvo.

Već na ulazu u crkvu, nakon što smo prstom dotakli blagoslovljenu vodu i prekrižili se izgovarajući riječi: "U ime Oca i Sina i Duha svetoga!" ispovijedamo Presveto trojstvo: vjeru u jednog jedinog Boga u tri osobe: Oca i Sina i Duha Svetoga.

I sav naš kršćanski život, počevši od krštenja pa sve do smrti nosi pečat vjerre u Presveto Trojstvo. Bog Otac, njegov Sin Isus Krist i Duh Sveti k nama su došli u krštenju i nastanili se u nama. U njegovo ime i u dijalogu s njima odvija se čitav naš život. Na pragu života bili smo krštenu "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga" i na kraju života otputovat ćemo s ovoga svijeta opet u ime te božanskte trojice. I kada god se znamenujemo znakom križa, svaki put izjavljujemo da smo spremni pripadati Presvetom Trojstvu

Tajna Presvetoga Trojstva najveće je otajstvo kršćanske vjere, otajstvo iz kojega je proizašla sve povijest spasenja. Objava tog otajstva najveća je novost koju je donio Isus Krist. Prije njega proroci su govorili smo o jednom Bogu koji je stvorio svemir da bi za svoju ljubav izlio na sva stvorenja. Ali Isus je doveo ljude k spoznaji života i ljubavi samoga Boga, odnosno doveo ih je do spoznaje zajedništva osobe u Bogu. On nam je otkrio da postoji samo jedan Bog u zajedništvu ljubavi Triju Osoba. Bog Otac, Sin i Duh sveti silaze zajedno k čovjeku i dolaze živjeti s njima. Bog dolazi k čovjeku u svoj svojoj stvarnosti i punini života i ljubavi, onakav kakav je u sebi i kakvim ćemo ga jednoga dana spoznati u blaženoj vječnosti.

Blagdan Duhova - Pedesetnica

Katolička crkva danas slavi blagdan Duhova, blagdan silaska Duha Svetoga na apostole. Poslije Božića i Uskrsa, Duhovi su treća kršćanska svetkovina po važnosti, a slavi se 50 dana nakon Kristova Uskrsnuća.

Nedjelja Duhova jedna je od najstarijih kršćanskih svetkovina Crkve. Slavljena je vrlo rano, a o tome dodatno svjedoče dva spomena u Svetom Pismu: u Djelima apostolskim (Dj 20,16) i u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima (1Kor 16,8). Nadomješta židovski blagdan Pentekoste, koji se slavio 50 dana nakon Pashe i kojim se slavilo sklapanje Starog Saveza na brdu Sinaj.

Kršćani, katolici, pravoslavni i protestanti, slave Duhove pedeseti dan nakon Uskrsa (u brojanju se uključuju i Uskrs i dan Duhova). To znači da su i Duhovi pomična svetkovina koja se mijenja svake godine i ovisi o danu kada se slavi Uskrs. Ovom svetkovinom završava i uskrsno vrijeme. Slavi se i kao blagdan "rođenja Crkve" budući da Djela Apostolska donose da su apostoli puni Duha Svetoga govorili tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo se "dalo krstiti te su primili Duha Svetoga".

Na nedjelju Duhova, kada je Duh Sveti sašao nad apostole, oni su dobili darove Duha Svetoga. Ti su im darovi pomogli ispuniti njihovu misiju, a to je propovijedati Evanđelje svim narodima. I nama ovi darovi, po sakramentu svete krizme, pomažu da živimo kršćanskim životom, da živimo u Kristu Krist u nama.

Naziv Duhovi u hrvatskom jeziku dolazi iz liturgije. On ne znači mnoštvo duhova, nego je ostatak starog naziva "Duhovi dani". Prije liturgijske reforme blagdan Duhova imao je svoju osminu. Nakon reforme, dani nakon Duhova pripadaju vremenu kroz godinu, a od osam dana, za svetkovanje Duhova ostala je samo nedjelja.

Sedma Uskrsna nedjelja

Isus moli Oca za učenike koji su u svijetu. Oni su u svijetu. Iz toga slijedi da postoji samo jedno područje kršćanskoga djelovanja, a to je svijet i samo svijet. Isus odlazi iz svijeta, a učenici i mi ostajemo u svijetu. Otac i nas želi u svijetu zato da bismo tom svijetu prenijeli njegov Duh. Ne želi da nas zarobi mentalitet zla u svijetu. U svijetu smo! Želimo s tobom Isuse, biti u službi novoga svijeta, nove zemlje i novoga neba. Dao si nam novo srce, nov si Duh udahnuo u nas. Novi smo kvasac za novi kruh i hranu cijeloga svijeta. Osnaži nas za to!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 1, 15-17. 20a. 20c-26)
Čitanje Djela apostolska

U one dane ustade Petar među braćom – a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša – i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama: ’Njegova kuća nek opusti, njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!’ Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Go­spo­din Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.« I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe ­kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.« Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola. Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje (1Iv 4, 11-16)
Prve poslanice svetoga Ivana apostola

Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. Riječ Gospodnja.

Evanđelje (Iv 15, 1-8)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i po­moli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.« Riječ Gospodnja.

Zaključak:   

Kršćani trebaju živjeti u svijetu, ali drukčije. Živjeti s ljudima u svijetu, dijeliti njihove tjeskobe, napore i brige. No ne smiju pri tome postati robovi već svjedoci istine. To mogu ostvariti uzajamnom ljubavlju i pomaganjem. Crkva nam danas nudi evanđeoski odlomak iz Isusove velikosvećeničke molitve i njegov oproštajni govor učenicima prije muke. Moleći, Učitelj ih do kraja upoznaje sa svojim najintimnijim željama. Predstavlja se kao onaj koji je od Oca izašao, izvršio svoje poslanje i vraća se Ocu. On zna što njega čeka, on ne moli za sebe, nego za učenike. Njegova molitva uspostavlja iste veze između učenika i njega, kakve su između Oca i njega dok je još u svijetu. Ujedno ih uči koja je važnost molitve. Molitva može održati odnos i uvijek biti sigurno mjesto susreta učenika međusobno i s njime. Učenici ostaju ZNAK Isusove nazočnosti u svijetu, u obliku molitve i zajedništva. Molitva je mjesto istinskog zajedništva učenika i mjesto njihova susreta s Uskrslim. Isusova je molitva uslišana. Otac ga je proslavio uskrsnućem i uzašašćem, čime je potvrdio da ima smisla darovati se drugima, omogućiti život svima i po cijenu trpljenja i smrti, jer je to jedini put koji može dovesti do pravoga života cijeloga svijeta. Spasenje će doživjeti svijet koji nije odijeljen od Boga i koji živi u Božjoj istini. Isus, za nas moli! Njegova je molitva trajna, jer i danas, kako vjeruje Crkva, on sjedi zdesna Ocu da nas zagovara, da moli za nas. On je molitelj za mir, za istinu, za jedinstvo. Na osobit način Isus moli kada se u Crkvi obnavlja tajna njegove posljednje večere. Sveta misa je najizvrsniji trenutak i mjesto Isusove molitve s nama i za nas.

Sveti Leopold – ‘apostol ispovjedaonice’ koji je život proveo slušajući i odrješujući grijehe

U svome bi “salonu uljudnosti” (kako su nazivali njegovu ispovjedaonicu zbog blaga i ljubazna načina s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike) sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi Leopold, a ispovijed bi često zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Zvali su ga apostolom ispovjedaonice, jer je veliki dio svoga života proveo slušajući, odrješujući, savjetujući sve koji bi mu dolazili, privučeni njegovom dobrotom i poniznom mudrošću vjerodostojna svjedoka ljubavi Božje. 

Boravio je u Padovi, u kapucinskom samostanu, nedaleko bazilike svetoga Antuna, živeći jednostavno i skrovito. Oko njega, koji je bio niske građe, prognanik, te krhkog zdravlja, nikada se nije podizala nikakva buka.

Iako je dobar dio života proveo u Padovi, sveti je Leopold po rođenju Dalmatinac. Rođen je 12. svibnja 1866.g., u Herceg Novom, u Kotorskome zaljevu, koji danas pripada Crnoj Gori.

Rođen je u siromašnoj obitelji, bogato jedino djecom te je, kao osmo dijete među njima, na krštenju primio ime Bogdan. Proveo je sretno djetinjstvo, obilježeno duhovnim životom neobičnim za tako ranu dob, ali i jednostavno (kakav će biti i ostatak njegova života), u kojemu je Isus uvijek zauzimao važno i odlučno mjesto. Stoga nimalo ne čudi njegova odluka nasljedovati Ga do kraja.

Tako je god. 1882. u kapucinskome sjemeništu u Udinama započeo pripravu za redovnički i svećenički život, koji je završen 20. rujna 1890.g., u Veneciji svećeničkim ređenjem. Nepovoljne mu okolnosti nisu dopustile vratiti se u domovinu i ondje proslaviti Mladu Misu, pa se tako njegova obitelj morala zadovoljiti tek fotografijom, kao spomendan na taj svečani čin. On je, pak, tu žrtvu podnio sa strpljenjem obilježenom radošću.

Ispovjedaonica je smjesta postala poljem njegova apostolata: prvo u Veneciji, pa Zadru, Bassanu del Grappa, Kopru, Thieneu te od 1909. u Padovi.

Gdje god bi poglavari ocijenili korisnim njegovu prisutnost, on bi odlazio, zadovoljan poslušnošću volji Božjoj. Pred njegovom su se ispovjedaonicom brzo stali stvarati redovi. Onaj tko bi se kod njega jednom ispovjedio, gotovo bi se redovito vraćao, privučen njegovom dobrotom, poniznošću, odmjerenim riječima, smirenošću, pouzdanošću, kao i snažnim duhovnim iskustvom, prožeti ljubavlju Božjom, odanošću Majci Božjoj, te hranjenim svetom Euharistijom.

Ispovijedajući tako sklapao je prijateljstva, koja su trajala dugo i bila dragocjena, nezamjenjiva. Prijatelji oca Leopolda pripadali su najrazličitijim društvenim staležima: bili su tu bogati i siromašni, sveučilišni profesori i jednostavni “obični” ljudi, dobre duše kojima je bilo potrebno samo ohrabrenje kako bi nastavile putem savršenosti, kao i one nešto složenije, s kojima je valjalo “zavrnuti rukave” i početi ispočetka.

Znao je prodrijeti u svačije srce, pravom riječju, koja je potjecala iz njegove osjećajnosti, no također tražena od Duha Svetoga kroz molitvu i razmatranje. Kada su, dakle, poglavari god. 1923. sv. Leopolda poslali u Rijeku, bilo je neizbježno da ga velika ljubav njegovih padovanskih prijatelja vrati natrag. Upravo je jedan od takvih upornih prijatelja ispovjedaonicu oca Leopolda nazvao “salonom uljudnosti”, zahvaljujući blagu i ljubaznu načinu s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike. O njegovu svetu subratu, koji je također veliki dio vremena provodio iza rešetaka ispovjedaonice u samostanu u San Giovanni Rotondu, padre Piu, pamte se i neke katkad teške shvatljive grubosti (Gospodnji su putevi čudnovati) prema pokajnicima.

Ocu Leopoldu su, međutim, predbacivali prekomjernu dobrotu. On bi odgovarao pokazujući na raspelo: “A što je tek s Njime, koji je umro za nas?” U svome bi “salonu” sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi.

Jednoga je dana netko, slabo upoznat s načinom ispovijedanja, sjeo na njegovu stolicu, mjesto da klekne na klecalo. Kako ga ne bi doveo u neugodnost, otac Leopold je zauzeo njegovo mjesto na klecalu. Sakrament pomirenja često bi zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Kada je, kao što smo rekli, bio poslan u Rijeku, otac je Leopold pomislio kako ce napokon moći ostvariti san sto ga je njegovao još od ulaska u sjemenište u Udinama: biti misionar u svojoj zemlji, oduvijek razdiranoj vjerskim napetostima, kako bi u krilo Katoličke Crkve vratio sve koji su se iz nje bili udaljili. Nakon što su ga vratili u Padovu, u ispovjedaonicu, zadovoljio se biti misionar duhom, po uzoru na sv. Malu Tereziju, prikazujući na tu nakanu svete mise i molitve, a – kada su mu bolesti stale otežavati dane – mirno ih podnoseći u zajedništvu s patnjama i otkupiteljskom smrću Kristovom.

Kao misionar u srcu, otac Leopold proživio je ostatak svojih dana unutar zidina samostana, u svome “salonu”, dok mu je život bio obilježen jednostavnim, ali i nekim izvanrednim stvarima: jednostavnima, jer bijahu proživljene u svakodnevlju, a izvanrednima jer bijahu obilježene milosrdnom ljubavlju Boga, koji je po njemu vršio čudesna obraćenja. Tako je bilo sve do kraja, koji je nastupio 30. srpnja 1942. g., u 7 sati ujutro. Već se neko vrijeme nije osjećao dobro, pa ipak je prethodni dan, kao i obično, već od jutra proboravio na svome “radnome mjestu”, saslušavši kakvih 15-ak ispovjedi. Iako mu je bilo loše, nitko nije slutio tako skori kraj.

Dok se oblačio za sv. misu, pozlilo mu je, kraj je nastupio brzo. Preminuo je moleći Zdravo Kraljice, posljednji pozdrav Blagoslovljenoj Gospodarici – kako ju je običavao nazivati – koja je, zajedno s Blagoslovljenim Gospodarom, bila ljubav njegova života.

Njegovu je pogrebu nazočio čitav grad. Svatko je, usred rata, imao što zamoliti toga svetoga redovnika, koji je s neba mogao pružiti svoj zagovor. Njegov je grob na mjesnome groblju ubrzo postao metom snažne i sve veće pobožnosti, koja se umnožila nakon što je, 14. svibnja 1944., među ruševinama bombardirana samostana njegova ispovjedaonica pronađena netaknuta, kao mjesto na kojemu je čitava života svjedočio milosrdnu ljubav Božju.

Kada je započeta kauza za beatifikaciju, njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u kapucinski samostan, gdje i danas počivaju, u kapeli podignutoj nedaleko ćelije u kojoj je ispovijedao. Njegovo je svetište postalo još jednim nezaobilaznim ciljem hodočasnika, koji odlaze u Padovu istaknuti štovanje Sv. Antunu, također franjevačkome redovniku, samo konventualcu. Oca Leopolda Bogdana Mandića svetim je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. g. 

Molitva sv. Leopoldu
Sveti Leopolde Bogdane, Bog Te je obdario velikim milostima da uzmogneš pomagati onima koji se tebi utječu. Evo se i ja utječem tebi i ponizno ti se molim: isprosi mi živu vjeru i žarku ljubav, da se predam u ruke Božje i da iz tih Božjih ruku primim pomoć u ovoj svojoj nevolji… (navesti nakane).

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…