Trideset i prva Nedjelja kroz godinu

Današnja 31. nedjelja kroz godinu, evanđelista Marka, donosi nam Kristovu zapovijed ljubavi. U životnim razočaranjima, u mukama i prazninama koje čovjek tako često proživljava, jer oko sebe ne osjeća ljubav, treba nečiju potporu. Tu potporu daje nam Isus. Isus bi nam htio najprije probuditi u srcu najvažniju, najdublju ljubav, a to je ljubav prema Bogu. Jer, Bog je nas iz ljubavi stvorio, Bog je nas prvi ljubio. Čovjek je stvoren po ljubavi i samo u Božjoj ljubavi nalazi opravdanje za svoju egzistenciju. S dolaskom Isusa Krista, na ljudski način, čovjek je preporođen, ponovo stvoren po njegovoj ljubavi. To je ljubav duboka, do kraja stalna i do vječnosti trajna. To je najdublja čovjekova potvrda koliko je vrijedan Božje ljubavi. Nije li onda i logična Kristova zapovijed ljubavi i poziv na ljubav. Odgovor je potvrdan, jer u objavi otkrivamo da ima netko tko nas silno ljubi, tko nas je iz ljubavi dozvao u život, tko nam se neizrecivo raduje. Kada čovjek to zna, on u sebi osjeća da je u stanju na tu ljubav odgovoriti radosnim darivanje, jednostavno: prepustiti se Božjoj ljubavi. U tome je zapravo tajna čovjekove ljubavi prema Bogu: dopustit da ga Bog ljubi i prihvatiti tu ljubav kao temelj svoga života. Tada nitko neće doći u opasnost da bude razočarani prosjak ljubavi pred vratima ljudskih srdaca. Otkrit će da je najprije pozvan na duboko iskustvo, Božje ljubavi, Boga Oca. Tako će osjetiti kao svoj zadatak: obogatiti tim iskustvom, Božje ljubavi, sve oko sebe kao i prepoznavati oko sebe djecu istoga Oca, to jest, svoju braću i sestre. Tada će taj čovjek, muškarac ili žena, shvatiti da je njegovo poslanje ljubiti. On će iz svog iskustva i iz iskustva ljubljenog bića, moći obogatiti druge koji tog iskustva još nemaju ili su ga zaboravili. U toj ljubavi prema Bogu čovjek je zaštićen od sebične ljubavi prema bližnjemu.

Najava

Ljubi Gospodina Boga svojega i ljubi svoga bližnjega: to je Kristova jedna te ista zapovijed ljubavi, zato što obje te ljubavi imaju isti izvor. O ljubavi se može govoriti samo iz objave da je Bog Ljubav. Prepuštajući se izazovu Božje ljubavi čovjek će osjetiti da zaista može ljubiti Boga kao osobno biće – Boga kao Oca, da ga može ljubiti svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom. A budući da je to jedna te ista ljubav, isto će tako svaki plemeniti osjećaj ljubavi i milosti prema bližnjemu dovesti čovjeka do Boga.

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (Pnz 6, 2-6)
Knjiga Ponovljenog zakona

Knjiga Ponovljeni zakon spada u glavni Zakon Staroga zakona, Petoknjižje – Toru. Ponovljeni zakon sadrži „Dekalog,“ „Deset riječi,“ koje su ispisane na pločama na Sinaju, a predane Mojsiju. One proglašavaju osnovni zakon Saveza, ćudoredni i vjerski. On se donosi na dva mjesta: Izl 20,2-17 i Pnz 5,6-18. Bit Zakona u Izraelu je ta, što je zakon izreka Boga. Taj zakon određuje obveze prema Bogu. Njegovi su propisi obrazloženi religijskim promišljanjima. Zato je podnaslov Ponovljenog zakona: „Velika Jahvina djela.“ U današnjem 1. čitanju, Mojsije donosi svom narodu Božji Zakon: Dekalog, Deset zapovijedi Božjih, koje je primio od Boga, Jahve. Mojsije reče narodu: „Svega vijeka svoga boj se Gospodina, Boga svoga, - ti i sin tvoj i sin tvoga sina – vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove…pa da imaš dug život!“ Svi propisi zakona koje Mojsije najavljuje svom narodu nisu dani na izbor, nego su Zapovijed Božja. „Bojati se Boga, Jahve“ tipičan je izraz vjernosti Savezu. Ali taj strah sadrži u isto vrijeme i ljubav koja odgovara Božjoj ljubavi (4,37) i apsolutnu poslušnost svemu što Bog zapovijeda (6,2-5; 10,12-15). Zakon kaže i ovo: „Slušaj, Izraele, drži ih i vrši da ti dobro bude…Bog otaca tvojih, obećao ti je zemlju kojom teče med i mlijeko.“ To je početak glasovite molitve Šema, „Slušaj!“ koja je Židovima najdraža molitva. Kroz cijelu povijest izraelskog naroda ostaje vjera u jednoga Boga – vjera u izabranje i savez (Post 6,18; 12,1+). „Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Ovo je Zapovijed Božja, kaže im Mojsije i „Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.“ Ove rečenice o ljubavi Božjoj naviještaj su Novoga zavjeta. Isus će ove riječi pretvoriti u Ljubav Boga i Sina, ljubav Sina i čovjeka, te ljubav Boga i čovjeka.

Psalam (Ps 18, 2-4. 47-54ab)

Psalam 18 je „Kraljeva zahvalnica.“ To je Davidov Psalam i njegova zahvalnica Bogu, Jahvi koju je ispjevao Gospodinu kad ga je izbavio iz ruku neprijatelja Šaula. On kaže: „Ljubim te Gospodine, kreposti moja! Gospodine hridino moja.“ Kralj David vjeruje i ljubi Boga i zato uvijek ima njegovu zaštitu i izbavljenje od pogibelji. „Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna i od dušmana bit ću izbavljen.“ Ova zahvalna molitva nadovezuje se na pobjednički kraljevski hvalospjev s mesijanskim završetkom: „Umnožio si pobjede kralju svojemu, pomazaniku svome milost iskazao.“ U Psalmu pjesnik iskazuje ljubav prema Bogu. Izražava tko je (za nas), Bog i kako ga treba doživljavati: kao prijateljsko biće, kao zaštitnika i pomoćnika. Bog nam daje samo dobro, a mi mu trebamo uzvratiti zahvalom i ljubavlju.

Drugo čitanje (Heb 7, 23-28)
Čitanje Poslanice Hebrejima

Poslanica Hebrejima može mnogo pomoći, kao putokaz, svakodnevnom životu praktičnih kršćana. Poslanica naglašava samo jedno: valja nam se vjerom, svjesni svoje bijede, obratiti Kristu. On nas poznaje i razumije, on nam je postao sličan, (u svemu, osim u grijehu), postavši čovjek i sad nam se pridružuje. Krist je jedini koji može ući u „svetinju nad svetinjama“ kod Boga, Oca i za nas postići oproštenje i spasenje. K Bogu Ocu možemo doći samo preko Krista. On se svojom savršenom žrtvom prikazao Ocu. Veliki svećenici u Hramu bili su ljudi poput drugih ljudi, između kojih su bili izabrani. Zato su oni prinosili žrtve, ne samo za narod, nego i za svoje grijehe (5,3; Lev 9,7; 16,6). Bog je Arona i njegove sinove odredio po rođenju za svećenike. Današnje 2. čitanje, kaže: „Mnogo je bilo svećenika, jer ih je smrt priječila trajno ostati. A on, Sin Božji, „jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo.“ Isus kao Veliki svećenik dobio je poseban Božji blagoslov. On je i“svećenik po redu Melkisedekovu“ (Heb 5,6; usp. Ps 110,4), ne svećenik po rođenju nego, poput Melkisedeka, posebno od Boga pozvan. (Izričaj „svećenik po redu Melkisedekovu“ znači biti svećenik, ali ne na temelju tjelesnog podrijetla. Nasuprot tomu, izričaj „po redu Aronovu“ označava svećenike što po tjelesnom podrijetlu potječu iz Levijeva plemena). Bog je dakle, postavio novog svećenika, Isusa Krista, zanavijek, po Melkisedekovu redu (usp. Ps 110,4). Kristovo svećeništvo je vječno: „Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju Bogu – uvijek živ da se za njih zauzme.“ Isus Krist je Veliki svećenik: „svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa.“ On je žrtvu prinio samo jednom „prinijevši samoga sebe.“ Stari zakon nije mogao nadvladati smrt i grijeh. Kršćanin se može jače osloniti na nadu svog dovršenja u Bogu, jer mu je temelj Isus Krist, vječni, neuništivi svećenik. I mi se pridružujemo krštenjem tom svećeništvu, te poput Krista postajemo sveti.

Evanđelje (MK 10, 46-52)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: „Koja je zapovijed od sviju prva?“ Isus odgovori: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“ Nato će mu pismoznanac: „Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.“ Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega! I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Zaključak: 

Duša koja hodi u ljubavi, niti se sama umara niti umara drugoga (sv. Ivan od Križa). Ona ja mila, draga, veseli, odmara, odnosi strah, donosi mir: kako sebi tako i drugima. Za život u istinskoj ljubavi nužna je interakcija između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Ako u mome životu nedostaje svaki dodir s Bogom, tada u drugome mogu vidjeti samo drugoga i u njemu neću uspjeti prepoznati božansku sliku. Ako pak u svojem životu ne predajem nikakvu važnost drugome i želim biti samo „pobožan,“ vršeći svoje „vjerske dužnosti,“ moj odnos s Bogom postat će neplodan. Tada je taj odnos samo korektan, ali lišen ljubavi. Samo služenje bližnjemu otvara mi oči da mogu otkriti ono što Bog čini za mene i koliko me ljubi. (Papa Benedikt XVI). Zapovijed ljubavi najveća je poradi svojih zahtijeva, jer vršenje ove zapovijedi traži od nas mnoge žrtve. Traži ljubav: svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom. A za takvu ljubav nipošto nisu dosta samo riječi. Sveti Ivan apostol nas opominje Isusovim riječima: „Djeco, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i istinom“ (1Iv 3,18). Tko dakle, želi zaista Boga ljubiti, mora se odreći tašte svjetske ljubavi, mora nadvladati svoju sebičnost, mora se neprestano odricati, a trpljenje i križ uzeti na sebe. I svaki onaj, koji želi bližnjega uistinu ljubiti, mora biti nesebičan, mora u svakom čovjeku gledati sliku Božju, mora biti posve prožet duhom Kristova Evanđelja. Upravo zbog zapovijedi ljubavi kršćanstvo je uvijek iznova mlado, na početku, uvijek iznenađujuće i ondje gdje se čini da nema što dati. Ova zapovijed neizmjerno je blago koje trebamo podijeliti svijetu. Tako ćemo otkriti kako se ne može živjeti od zakona, nego od milosti. Samo tada ćemo znati gdje se nalazi točka na kojoj gradimo cijeli svoj život. Dakle, tko živi Prvu i Drugu zapovijed Božju „nije daleko od Kraljevstva Božjeg.“
AMEN!

Podijeli