Župa Kraljice svete Krunice

Trideset i druga Nedjelja kroz godinu

U današnjem Markovu evanđelju, u 32. nedjelji kroz godinu B, Isus govori o lažnoj pobožnosti, ali i o istinskim vrednotama, o pravoj velikodušnosti. Isus poziva svoje učenike da ne sude prema vanjskom izgledu, već da budu iskreni. Poučava ih da se ne povode za farizejskom pobožnošću koja je tašta, licemjerna i nepravedna. Već trebaju pomagati braći nadahnjujući se velikodušnošću siromašne udovice. A što Isus o velikodušnosti, govori nama danas? Današnji je svijet ogrezao u potrošački mentalitet. Osnovno je pravilo ponašanja; ponuda i potražnja, uz glamuroznu reklamu. Propagandna promidžba, uspijeva ljudima nametnuti i ono što im uopće nije potrebno. Reklama je glavni pokretač suvremenog potrošačkog ludila. Trgovački odnosi podržavani reklamom, nisu samo stvarnost ljudskih materijalnih potreba, nego se, nažalost, nameću i čovjekovim duhovnim potrebama, njegovu odnosu s Bogom. Novac je toliko zarobio ljudska srca da mnogi misle da se njime može sve riješiti. Sve se svodi na ono: dam da daš. Najprije čovječe, ispuni svoje obveze prema Bogu, a onda će i tebi Bog udijeliti ono što spada na njega. Dakle, misli se, da ispunjenje obveze prema Bogu može se kompenzirati i novčanim prinosom. Takve trgovačke odnose propagiraju pismoznanci, koje Isus u misnom odlomku iz evanđelja prikazuje kao prave majstore reklame. Rado idu u dugim haljinama, u kićenom odijelu da budu zapaženi. Traže uvijek prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama da ih slučajno, rekli bismo danas, kamere koje stvaraju javno mnijenje, ne bi zaobišle. Malo (ili nimalo) paze na one koji su ugroženi. Ne će zaboraviti pojaviti se i u Crkvi kada im to dobro dolazi u promidžbene svrhe, za stranku. Dat će i velike iznose, ali neka se to zna, neka novinari, kamere i mikrofoni to zabilježe, neka se vidi njihova darežljivost. Isus tumači drugačije. Učimo od Isusa!

Najava

Nasuprot farizejima, političarima i bogatašima, kao uzor ponašanja, Isus stavlja siromašnu nezaštićenu udovicu. U Božjim očima, prema njegovim mjerilima, svatko može zadovoljiti, može darovati neizrecivo puno, može darovati svoje srce, samoga sebe. Na dan Gospodnji, pozvani smo na misu, da se u njoj uključimo u Isusov dar Ocu, u njegovu žrtvu: ne samo usputnim slušanjem, nego vjerom i ljubavlju, molitvom i žrtvom što izvire iz srca i duše. 

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (1KR 17, 10-16)
Čitanje prve knjige o kraljevima

Knjige o Kraljevima nastavljaju se neposredno na Knjige o Samuelu, a 1 Kr 1-2, sadrži završetak velikog dokumenta iz 2 Sam 9-20. Drugi je opis Salomonova kraljevanja, 1Kr 3-11, koji potanko opisuju uzvišenost njegove mudrosti, sjaj njegova graditeljstva, naročito jeruzalemskog Hrama, te njegovo silno bogatstvo. Ali tu nema više jakog duha Davidova: čuva se, organizira se, iskorištava se i uživa. Knjige o Kraljevima treba čitati kao povijest spasenja. Nezahvalnost izabranog naroda i njegova propast, dovodi u pitanje Božji plan. Ali uvijek ostaje jedna grupa vjernih, koji nisu prignuli koljena pred krivim bogom, sionski ostatak koji čuva Savez. Današnje 1. čitanje, iz Prve knjige o Kraljevima, donosi odlomak iz: (V. Ilijino doba; 1. Velika suša; U Sarfati – Čudo s kruhom i uljem). Jahve, Bog posla sušu na svoj nevjerni narod. Prorok Ilija je preživio uz potok Kerit. Ptice su mu jutrom donosile kruha, a večerom mesa; iz potoka je pio (17, 6). Ali poslije nekog vremena presuši potok Kerit. Bez potoka Iliji je zaprijetila smrt. Tada Iliji dođe riječ Jahvina: „Ustani idi u Sarfatu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovjedio jednoj udovici da te hrani“ (17,9). Prorok Ilija poštujući riječ Božju krene u Sarfatu. Kad je Ilija stigao u Sarfatu, neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: „Donesi mi malo vode u vrču da pijem!“...i on viknu za njom… „Donesi mi i malo kruha u ruci!“ Žena je rekla da nema pečenoga kruha,.. „nemam do pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču.“ U tim teškim sušnim vremenima sirota udovica nije imala hrane, ni za sebe, ni za sina, osim zadnji zalogaj. Proroci su često morali u progonstvo. Jeli su prognanički kruh. Prognanik je sada bio i prorok Ilija. Bez obzira na teškoće, Bogu je ostao vjeran. Udovica je Iliji rekla: „I evo kupim drva, pa ću otići i ono (malo), pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo.“ Ilija kaže udovici da napravi kako je rekla i doda:.. „samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina.“ Žena je bila dobroga srca, pa je prihvatila i povjerovala strancu, ne znajući da je on Božji prorok. S njim je podijelila posljednji zalogaj što ga je naumila spremiti za sebe i za sina. Istina, čula je Ilijino obećanje: „U ćupu neće brašna nestati, ni vrč se s uljem neće isprazniti, sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.“ No, ovo obećanje ne bi značilo ništa da u njoj nije bilo božanske nade: nade u Boga koji sve može – Boga svemogućega! Dakle, nada i vjera u Boga svemogućega nikad nas ne smije napustiti.

Psalam (Ps 146, 6c-10)

Psalam 146 je „Himna Bogu pomoćniku.“ Bog je taj koji uvijek – konstantno, pomaže svom vjerniku. Gospodin, ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Ovo je Psalam „teologije oslobođenja:“ Bog je na strani ugroženih, potlačenih, obespravljenih, On: oslobađa sužnje, slijepcima oči otvara, uspravlja prignute, ljubi pravedne. U teškim životnim situacijama, čini nam se da nas je i Bog ostavio. No, mi moramo imati VJERU, kao udovica iz Sarfate. Moramo se ponašati kao ona prema Iliji izbjeglici, puna vjere i nade u Boga svemogućega. Hvali dušo moja Gospodina, Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog Sione, od koljena do koljena. Ovaj Psalam Židovi recitiraju ujutro. U Jahvi, Bogu pjesnik slavi osloboditelja Izraela, Stvoritelja, prijatelja „siromaha.“

Drugo čitanje (Heb 9, 24-28)
Čitanje Poslanice Hebrejima

Današnji odlomak iz Poslanice Hebrejima, odnosi se na svećenikovu žrtveničku službu. Šator Staroga saveza sastojao se od Svetinje nad svetinjama-Kovčega saveza. Dijelio ih je zastor. Svetinja je sa svojim jednostavnim, svakodnevnim stvarima slika zemlje i zemaljskih bogoštovnih uredaba. Sve dok postoji zemaljski šator, ne može se dogoditi nikakvo istinito oproštenje grijeha. Staro bogoslužje nije moglo, unatoč svojoj šarolikosti, postići Božju milost. Milost je uvijek Božji poklon. S osobom Isusa Krista, događa se potpuna promjena svećeništva i Zakona. Isus Krist je uzašašćem na nebo ušao u Svetinju nad svetinjama. On se našao pred licem Božjim. Današnje 2. čitanje, govori nam o Kristu koji…se pojavi pred licem Božjim za nas. Kristova se žrtva uspoređuje sa zakonskim propisima o pomirenju i čišćenju u Starome savezu. Krist se prikazao iz ljubavi i poslušnosti Bogu (po vječnom Duhu). On zbiljski čisti od grijeha. Kao što su zemaljski svećenici ulazili u Svetinju nad svetinjama da bi okajali grijehe naroda, Krist sada ulazi u nebesku Svetinju „za nas,“ kao okajnica za naše grijehe. Krist će doći na kraju vremena. Krist, konačno, svoju žrtvu prinosi „na svršetku vjekova“ (9, 26). To je vrhunac sve povijesti i svega Božjega djelovanja, ali i svega ljudskog nastojanja da se približi Bogu. Kristovom žrtvom grijeh nije samo okajan, nego je i dokinut. Krist je poput ljudi umro. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put –bez obzira na grijehe – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje. Može se reći, On je otišao na sud s grijesima svih ljudi, kao njihov pravi odvjetnik (9, 27-28).

Evanđelje (MK 12, 38-44)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: „Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!“ Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: „Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.“

Zaključak:

K siromašnoj udovici iz Sarfate Sidonske, Bog posla Iliju proroka da preživi u doba suše. (Bog je zatvorio nebo na tri godine i šest mjeseci, pa zavlada glad po svoj zemlji). Sirota udovica imala je sina i zadnji 'zalogaj' hrane koji je podijelila s izbjeglim neznancem. Ona nije znala da je on prorok, čovjek Božji. Zbog svog iskrenog darivanja, od svoga 'malo,' ona je zadobila milost Božju. Citirani Psalam 146, poučava nas kako ja Gospodin stalni Pomoćnik i Osloboditelj potrebnih i vjernih. Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima, podsjeća nas da je Isus u nebeskom Svetištu „ za nas,“ kao okajnica za naše grijehe. On daruje sebe, on ljubi dokraja. Svoj je dar ljubavi ovjekovječio u sitnom materijalnom znaku, u komadiću kruha koji i danas hrani one koji u njega vjeruju, u pričesti. U tom sitnom znaku, prisutna je sva njegova ljubav. Krist, konačno, svoju žrtvu prinosi „na svršetku vjekova.“ To je vrhunac sve povijesti i svega Božjega djelovanja, ali i svega ljudskog djelovanja da se približi Bogu. Evanđelist Marko, u današnjem evanđelju, vrlo oštro oslikava pismoznance i farizeje i bogate. Rado idu u dugim haljinama, u kićenom odijelu da budu zapaženi. Traže prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama, zato da budu zapaženi. Oni smatraju da su takvi gordi, zaslužili Božju milost i da Bog njih treba darovati, a ne oni Boga. Malo paze na one koji su ugroženi, koji jedva krpaju kraj s krajem, ne prežu ni pred tim da potpuno dotuku nezaštićene. Dat će u Crkvi velike iznose, ali neka se to zna, neka novinari, kamere i mikrofoni to zabilježe, neka ljudi znaju za njihovu veliku darežljivost. Njima nasuprot, kao uzor ponašanja, Isus stavlja siromašnu udovicu. Udovica je nezaštićena, siromašna i ugrožena. Ona stidljivo prilazi hramskoj riznici i ubacuje tek dva novčića, nekoliko lipa, ne očekujući nikakve potvrde ili pohvale za svoj dar. Isus sve to promatra budnim oko i ništa mu ne može izbjeći. Ove koji daju od svoje sirotinje, koji u svome daru daju same sebe, sav svoj žitak, život i imanje, Isus hvali. Bogu se ne može dati nešto, niti se k njemu može trgovački pristupiti. Bogu se može dati samo sebe, a sve izvan toga nije Boga dostojno. Siromašna udovica nije dala nešto Bogu, nego mu je dala samu sebe. To Isus hvali i stavlja kao uzor ponašanja svima koji žele biti njegovi.
AMEN!

• < Prethodno
• Slijedeće >