Župa Kraljice svete Krunice

Druga Nedjelja Došašća

Ova crkvena godina, Godina C, obilježena je Lukinim evanđeljima. Luka opisuje Isusa onako kako ga je on doživio, istražujući dostupne pisane izvore i svjedoke.

Tko je Isus za evanđelista Luku? Za Luku je Isus u prvom redu Gospodin – Kyrios koji ljude zanosi plemenitošću, ljepotom, milinom, otmjenošću poruke i sjajem nastupa kroz koji probija njegova božanstvenost. On Krista osobito voli prikazati kao prijatelja siromaha: socijalno ugroženih, bolesnih i nemoćnih, povrijeđenih i slabih, milosrdnog i obzirnog prema grešnicima i … U njemu, čovjeku, utjelovljena je Božja duša, ideal ljudskog savršenstva – ljepota i dobrota. Već je Dante istakao da je Luka pisac Kristove dobrote. Mnogi ljudi toga vremena ušli su u njegov život, a napose sudjelovali u njegovoj muci i smrti. Isus je došao u našu povijest i nakon toga Isusova ulaska u ljudsku povijest više se ni jedan čovjek prema njemu, prema Isusu, ne može postaviti ravnodušno. Osobito ako do čovjeka dopre „blagovijest,“ Riječ Božja. Tada on postaje i sam nositelj te Riječi, mali glas, a za Isusa veliki čovjek. Evo Došašća, evo dolaska Riječi Božje. Došla je nova povijest. Otkako je Krist došao, nismo više sami; njegovo se djelo ima neprestano ispunjavati i ostvarivati na zemlji do kraja svijeta. O tome nam govori današnja 2. nedjelja došašća. Zbog toga mi danas pripravljamo put Gospodinu koji uvijek dolazi i pomaže ljudima da postanu bolji, da se ostavljaju zloće i sebičnosti, te se neprestano krste njegovim Duhom ljubavi. Odatle i radost koja odzvanja u vrijeme Došašća: Gospodin je došao, on je među nama. Zato, njegovom Riječju i njegovim Duhom možemo osmišljavati svoje živote i cijelu ljudsku povijest. Ovo je velika čast, za nas kršćane. Cilj je dakle, Isus, cilj je susret s Isusom, cilj je doživljaj njegove prisutnosti u nama.

Najava

U Isusu iz Nazareta Bog se uistinu očituje kao osobni Bog. Bog za svakog pojedinca, sa svim njegovim željama i nadanjima. Božji dolazak u utjelovljenju ispravno usmjerava i naše nade u pogledu njegova slavnog pojavka u slavi. I u slavi Bog će se očitovati, ne drugačije, nego upravo kao Bog Isusa Krista. Samo takav Bog može zadovoljiti naša nadanja i unijeti smiraj u naš život. Može ga osmisliti i obogatiti vedrinom i radošću življenja. Primimo ga!

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (Bar 5, 1-9)
Čitanje Knjige proroka Baruha

U religioznom razvoju Izraela proroci su imali vrlo značajnu ulogu. Vodili su svoj narod putem pravog i istinskog jahvizma. Ali pored toga bili su i glavni nositelji napretka Objave. No njihov se glavni doprinos odnosi na tri značajke starozavjetne religije: jednoboštvo, ćudoređe i iščekivanje Spasitelja. Dakle, Izrael je poznavao samo Jahvu, jednoga Boga koji bijaše najmoćniji od svih Bogova (monoteizam). Izrael također traži i isključivo štovanje Boga, Jahve – isključivo bogoštovlje. Zatim, ćudoređe. Kanonski se praoci stalno na to vraćaju: grijeh čovjeka dijeli od Boga (Iz 59,2). Grijeh je uistinu uvreda Boga: koji je pravda (Amos), koji je ljubav (Hošea), koji je svetost (Izaija). Iščekivanje Spasitelja: Kazna nije Bogu zadnja riječ, on ne želi potpuno uništiti svoj narod. Bog želi, unatoč svim nevjerstvima naroda, da se sva njegova obećanja ostvare. On će poštedjeti „Ostatak“ (Iz 4,3+). Uvijek u narodu ostaje onaj „sveti dio“ koji se vraća, ostaje Božji. Narod Božji nalazi se u babilonskom progonstvu, nakon razaranja Jeruzalema 587. pr. Kr. Očekuju povratak, očekuju Spasitelja. Baruh je bio osobni tajnik proroka Jeremije - Jeremijin pisar. Pisao je i često čitao Jeremijine tekstove. Knjiga Baruhova jedna je od deuterokanonskih knjiga koje nema u hebrejskoj Bibliji. Baruhova knjiga sastoji se od uvoda i tri glavna dijela. Četvrti dio je Pismo proroka Jeremije koje je uvršteno u njegovu knjigu. Sama knjiga gledano u cjelini ima tri različita značenja: liturgijsko koje se oslanja na molitvu pokajanja i nadu (1,15-3,8); teološko koje upućuje na mudrost (3,9-4,4) i proročko koje upućuje na eshatološku budućnost (4,5-5,9). Jeremijino pismo govori o opasnosti idolopoklonstva, koje je Izraelu donijelo progonstvo (6,1-7,2). Današnje 1. čitanje, iz Knjige proroka Baruha, spada u odlomak „Plač i nada Jeruzalema.“ Baruh tješi svoj narod riječima: „Skini Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti…“ Prorok poziva narod da se obuće u svečano ruho radosti. Baruh tješi svoj narod u vrijeme sužanjstva. Govori narodu zašto su u patnji. Njihovi grijesi i zlo bili su glavni uzrok nesreće, a ne Bog koji ih je stalno upozoravao na zlo, preko proroka. Zato je važno priznanje grijeha i ispovijed: „Pravedan je Gospodin, Bog naš!“Autor je siguran da će Bog pokazati svoju milost. Zavladat će među ljudima pravednost koja je temelj mira. Zato on poziva više puta na prestanak tugovanja. Razlog radosti i nade sastoji se u tome, jer Bog skuplja svoj narod: „Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujući se što ih se spomenuo Bog.“ Otišli su plačući, a sada ih Bog vraća u slavi, „kao djecu kraljevsku.“ Narod je napustio vrelo mudrosti (3,12) koja je opisana kao „Božji put“ (3,13). Sada se vraćaju na taj put. Bog će „poravnati put (zemlju) da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje.“ Bog dakle, vraća svoj narod „u radosti, svjetlom svoje slave prateći ga milosrđem svojim i pravednošću.“ I nas je Bog, nakon progonstva, doveo natrag u svoje domove. Patnja i molitva i potpuno okretanje k Bogu, vode izgubljeni narod u svoj dom, na svoje ognjište. 

Psalam (Ps 126, 1-9)

Psalam 126 je „Pjesma povratnika,“ hodočasnička pjesma. Progonstvo i sužanjstvo, velika je tuga Izraelskog naroda, a i svakog drugog progonjenog naroda. ( I naša ratna progonstva bila su velika bol, nepravda i tuga). Svaki se prognanik pita: „Zašto se meni to dogodilo? Što sam Bogu zgriješio, zgriješila?“ Proroci kažu da je Izraelski narod svojim odvajanjem od Boga, skrivio svoja progonstva. Zar to nije pouka i za sve nas? Bog vraća: „Obraćeni dio svoga naroda. Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo.“ Povratak na svoja ognjišta je radost i neizmjerna sreća. Prognanici, oni jeruzalemski, a i mi sadašnji govorimo: „Silna nam djela učini Gospodin, opet smo radosni.“ Bez Gospodina, bez našeg obraćenja, bez naše vjere i nade u Gospodina, nema ni povratka iz progonstva. „Vrati Gospodine, sužnjeve naše ko potoke negepske!“ Negep je južni dio Palestine. Za sušnog doba, svi mu potoci presahnu, a kada nadođu kiše, opet se pojave – zažive. Sva se ljudska nastojanja oko dobra uspoređuju sa sjetvom, a Božji adventi (dolasci) sa žetvom. Sijati možemo dobro sjeme, ali nažalost i zlo. „Oni koji siju u suzama (u dobru, u tuzi i boli) žanju u pjesmi.“ Advent Božji je naša nada u onu pjesmu koju ćemo zapjevati na svršetku svojih dana, pred vječnim adventom. Zato sijmo dobro sjeme naše duše!

Drugo čitanje (Fil 1, 4-6. 8-11)
Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Zajednica u Filipima bila je miljenica apostola Pavla, apostola naroda. To je prva kršćanska zajednica na europskom tlu. Djela apostolska (Dj 16,9+), svjedoče da je Pavao izravno po nadahnuću Duha Svetoga bio pozvan u Makedoniju, gdje se nalazi i grad Filipi. (Tu je 42. pr. Kr. Antonije pobijedio Bruta i Kasija). Zajednica u Filipima utemeljena je za vrijeme Pavlova 2. misijskog putovanja. Pavao, Sila i Timotej, njegovi pratioci i suradnici uspjeli su u kratkom vremenu uspostaviti zajednicu. Nažalost, glasnici Evanđelja brzo su protjerani iz Filipa. Bez obzira na kratku pouku, kršćanska zajednica u Filipima isticala se vjernošću i ustrajnošću. Pismo je pisano najvjerojatnije iz nekog zatočeništva u Efezu. Za apostola Pavla kršćani su njegova „radost“ i „vijenac,“ tj. „pobjeda“(Fil 4,1). Toj njegovoj radosti i pobjedi pridonijeli su i sami Filipljani sa svojim prihvaćanjem Kristove vjere i naviještanja evanđelja vlastitim životom, te trpljenje za Krista (1, 29-30). Pavao se bori s nedaćama zatočeništva, ali u ljubavi i prijateljstvu piše im prisno pismo. U pismu Pavao ih moli da ostanu vjerni Kristovu evanđelju i kaže im: „Za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada“… On za njih moli u zatvoru i radosno piše: „Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.“ Današnje 2. čitanje. Pavao je siguran u vjeru filipske zajednice te da će ona ostati trajna sve do „Dana Kristova“ – do ponovnog Kristova dolaska među njih. Dakle, apostol je ispunjen nadom i sigurnošću da je djelo evanđelja u Filipima pod snažnom Božjom zaštitom. On moli Boga da kršćani do „Dana Kristova“ budu pozvani na rast u ljubavi, da tako ljubeći jedni druge, još dublje spoznaju Boga i tako spremni i čisti dočekaju „Dan Kristov.“ Tako će biti „puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju.“ A na „radost“ i pobjedni „vijenac“ – apostola Pavla.

Evanđelje (Lk 3, 1-6)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: „Glas viče u pustinji: 'Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.'

Zaključak: 

Obraćenje nam je uvijek potrebno. Ono je neprestani zahtjev našega života. Bez obraćenja ne možemo naprijed, stojimo u mjestu. Međutim, obraćenje nije cilj. Cilj je Isus, cilj je susret s Isusom, cilj je doživljaj njegove prisutnosti, događaj njegova zahvata u tajnu našega života. Isus je taj koji jedini može utažiti našu životnu glad i žeđ. Isus je onaj koga čekamo. Isus, Sin Božji, nam je obećan, Isus je naš život. I zato je, pored svih naših dobrih nastojanja oko obraćenja, naših iskrenih ispovijedi, naših ispita savjesti, sigurno neizrecivo važno okrenuti se Isusu. Moramo mu omogućiti da po tim „izravnanim stazama“ konačno dođe do našega srca. Inače, ništa nam ne bi koristile poravnane staze, utrti putovi, kada po njima napokon ne bi zakoračio Isus i ušao u dubine našega života. Samo nam on može unijeti svjetlo i spasenje u našu dušu. Došašće je stoga iščekivanje Isusa, a Ivan Krstitelj je onaj koji nam želi u duši, po obraćenju, probuditi čežnju za Isusom. Neka nam to učini i danas po ovoj riječi koja je nama upravljena, po nedjeljnoj svetoj misi, u kojoj nam Isus dolazi u najdubljoj tajni euharistije. Ivan Krstitelj je u pustinji. Isus je, nakon krštenja, u pustinji. Mi smo vrlo često u našoj životnoj pustinji. Što je pustinja, zapravo? Citat: „Geografska pustinja slika je pustinje koja je među ljudima. Pustinja je mjesto gdje 'vičeš,' a nema te tko čuti; mjesto gdje sjediš ranjen i ispunjen tugom, a nema nikoga tko bi došao i bio ti blizu; mjesto gdje osjećaš radost, a nemaš je s kime podijeliti…U toj se pustinji danas prolama riječ proroka: „Pripravite put Gospodinu!“ (R. Cantalamessa). Ne podcjenjujmo naše male putove, jer oni su putovi koji vode spasenju na koje smo pozvani. Čekajmo Božić, blagdan Isusova rođenja, u radosti! Ta Božić je blagdan Božjeg darivanja nama!
AMEN!

• < Prethodno
• Slijedeće >