Župa Kraljice svete Krunice

Druga Nedjelja kroz godinu

Po završetku božićnog ciklusa liturgijske godine (2012.), započinje: „vrijeme kroz godinu.“
U vremenu kroz godinu, preostaju u krugu jedne godine još 33 ili 34 tjedna, već prema tome kada se slavi Uskrs. Početak tih nedjelja (ove godine prvih pet), umeće se između Bogojavljenja i korizme.

Budući da se tijekom cijele godine slave Isusova otajstva – misteriji: utjelovljenje, rođenje, krštenje, muka: smrt, uskrsnuće, uzašašće, poslanje Duha, a u „nedjelje kroz godinu,“ pred nas je stavljeno otajstvo – misterij, Krista Učitelja. Na prvu od tih nedjelja slavi se svake godine blagdan krštenja Isusova kojim se u evanđelju označava početak Isusova naučavanja. A za drugu se nedjelju uvijek uzimaju odlomci iz Ivanova izvještaja o prvim očitovanjima Isusovim u javnosti.

Prva zgoda koju nam Crkva predlaže za razmišljanje u današnjoj 2. nedjelji kroz godinu C, je Isusov javni nastup na svadbi u Kani Galilejskoj. Evanđelja su najvažniji biblijski odlomci koji se čitaju u obične nedjelje, kao i inače preko godine. Ivanovo se evanđelje dijelom čita u korizmi i u vazmeno vrijeme. Od 3. nedjelje kroz godinu započinje čitanje sinoptičkih evanđelja, ove godine Evanđelja po Luki. Budući da su sva tri sinoptička evanđelja slično građena, svake se godine nakon blagdana krštenja Gospodinova, čitaju izvještaji o početku Isusova javnog djelovanja u Galileji. Poslije se čitaju njegovi različiti govori, prispodobe i izvještaji o čudesima, a u mjesecu studenom liturgijski se niz završava čitanjem Gospodinovih pouka o posljednjim vremenima. Kroz tri godine usporedo s evanđeljima čitaju se najvažniji odlomci poslanica svetoga Pavla i Jakova, kao 2. čitanje. Za 1. čitanje izabiru se odlomci iz Staroga zavjeta da osvijetle evanđelje ili poslanicu. Uz to čita se i psalam koji je samo nastavak 1. čitanja, te čitanje evanđelja. 

Najava

Isus pretvara vodu u vino, a mi smo uključeni u ovo čudo pretvorbe. I mi smo sudionici na svadbama. I mi doživljavamo trenutke radosti i ushita, ali i trenutke žalosti i krize. I mi doživljavamo situacije da nam vina ponestaje.

Vina radosti ili vina sreće, vina povjerenja ili vina nježnosti. A ponestane ga tako da vrčevi presuše kao da u njima nikada ni kapljice nije bilo, pa se čovjek pita što će tu prazni? Nažalost, to vrijedi za sve naše odnose. Jednostavno ponestane vina radosti. A tada trebamo ONOGA koji nam jedini može dati novo vino, Krista.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 62, 1-5)
Čitanje Knjige proroka Izaije

Prorok Izaija je prorok 8. stoljeća pr. Kr. Rođen je u Jeruzalemu u uglednoj porodici i bio je uvijek uz kralja kao prorok i savjetnik. Bio je vrlo obrazovan. Dobro je poznavao povijest svoga naroda, Božje izabranje Jeruzalema, te davidovske predaje.

Za proroka Izaiju Jahve, Bog je neizmjerno svet, on je sve i u svemu. Tako sveti Bog apsolutno je etičko mjerilo svakog ljudskog djelovanja. Za Izaiju grijeh je izraz ljudske oholosti koja je protiv Boga usmjerena. A posljedica grijeha nužno je kazna. Ovdje je riječ o PRVOM Izaiji (PROTOIZAIJA). Izaija je imao svoju školu i učenike. Učenici su njegove govore sabrali i izdali u knjizi (Iz 1-39). Poglavlje (Iz 40-50), ne pripada ovom Izaiji (Prvom), nego jednom kasnijem proroku kojeg se zove: DRUGI Izaija, DEUTEROIZAIJA. Dio knjige koji pripada njemu različit je od onoga prvog i po stilu i po jeziku i po teološkim temama koje su obrađene i po vremenu. Jezik je više govornički, svečan, s obilježjem mudrosne književnosti. Povijesno gledano na zalazu su velike okupatorske sile; Asirija i Babilon. Drugi Izaija govori već o Kiru, perzijskom vladaru kao o Jahvinu pomazaniku (Iz 45,1), koji će omogućiti povratak Judejaca u Jeruzalem. A poglavlje (Iz 56-66), pripada također jednom kasnijem proroku kojega bibličari nazvaju TREĆI ili TRITOIZAIJA.

Ovaj dio knjige govori o narodu koji se već vratio iz progonstva. Glavna mu je tema razrušeni Jeruzalem i naglašena hitnost i potreba gradnje novoga Hrama. „Slava Jahvina“ obećana je stanovnicima Jeruzalema (35,2), potom svakom čovjeku (40,5) i na kraju povratnicima iz progonstva (60-66). „Slava Jahvina“ predstavlja zapravo Božju nazočnost na zemlji koja se u povijesnim okvirima čovjekova postojanja pokazuje doista kao Božja spasiteljska nazočnost. Bog je taj koji „tješi“ kako čovjeka pojedinca, tako i narod u cjelini.

U Današnjem 1. čitanju, uzetom iz „Druge pjesme o uskrsnuću Jeruzalema,“ čut ćemo: „Sionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost i spasenje njegovo…“ Autor teksta govori o obnovi razrušenog Jeruzalema i o pjesničkoj viziji njegova značenja kao ponovne uspostave identiteta poniženog naroda. Bilo je to vrijeme povratka, izraelskog naroda, iz babilonskog zarobljeništva (537.-520. pr. Kr.). Novi treći Izaija je po Božjem nadahnuću prihvatio poziv da u narod unosi samopouzdanje te vjeru i nadu u Boga. Bog će se pokazati i kao novi preporoditelj i obnovitelj naroda: „I puci će tvoju vidjeti pravednost i tvoju slavu svi kraljevi.“ Prorok je uvjeravao svoj narod kako ga Bog i nadalje voli i to ljubavlju kojom „zaručnik voli svoju zaručnicu“ ili kao što vjeran i ljubomoran muž priželjkuje povratak svoje nevjerne žene: „Neću te više zvati Ostavljenom, ni zemlju tvoju Opustošenom, nego ću te zvati „Moja milina,“ a zemlju tvoju „Udana,“ jer ti si milje Gospodnje…“ Prorokovi suvremenici su postupno počeli mijenjati svoj stav o Bogu kao nemilosrdnom osvetniku i prihvaćati ga kao onoga koji je punina spasonosne ljubavi.“Ostavljena“ i „Milje Jahvino“ imena su koja su ovdje dana Jeruzalemu i Judinoj zemlji. „Tvoj će se graditelj tobom oženiti;…tvoj će se Bog tebi radovati.“ Bog nikada ne ostavlja svoj nevjerni narod. Ponovo će uspostaviti Savez s Izraelom koji se izražava ženidbenim slikama: „Tvoji sinovi će se oženiti za tebe“ ( Iz 54,5).

Psalam (Ps 96, 1-3. 7-10)

Psalam 96 je pjesma Jahvina „Jahve – Kralj i Sudac.“ Ovaj hvalospjev slavi Kraljevstvo Božje i dolazak Suca svijeta. U njemu je povezano pjesništvo iz Psalma, ali i iz Izaije. Pjesnik hvali Boga: „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,…sva zemljo! …hvalite ime njegovo!“ Bog nikada ne napušta narod svoj, bez obzira na njihove grijehe – on ih spašava. „Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo, kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova.“ Psalam 96 nastavlja se na Izaiju – na 1.čitanje. Bog je milostiv i spašava sve narode. On kraljuje, „Gospodin kraljuje!“ Bog upravlja cijelim svijetom… „narodima pravedno upravlja.“ Božja se ljubav izražava kroz muževnu ljubav prema nama i ljubav Krista kao zaručnika. Potrebno je samo otvoriti oči i to uočiti. Uočiti i osjetiti Kristovu ljubav.

Drugo čitanje (1Kor 12, 4-11)
Čitanje 1.Poslanice Korićanima

Na svom 2. misijskom putovanju (50. 51. god. nakon Krista), stigao je apostol Pavao iz Atene u Korint i tu započeo propovijedati Evanđelje. Najprije je poučavao u sinagogi, a nakon sukoba sa Židovima povukao se u kuću prozelita (novi obraćenik u vjeri) Ticija Justa. Nakon godine i pol njegova rada već je postojala zajednica kršćana u Korintu. Ona se sastojala od pokrštenih pogana, pretežno iz nižih slojeva društva: lučkih radnika, robova, zanatlija, ali i pokrštenih Židova kao i drugih uglednih ljudi. Tako je Korint postao prvo važnije misijsko središte na europskom tlu. Današnje 2. čitanje, iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, govori nam o „Darovima Duha.“ Njima je zajednica obdarena da budu vidljiva svjedočanstva prisutnosti Duha i pomoć tek osnovanoj zajednici, koju vjera još nije uspjela preobraziti. U korintskoj zajednici su još uvijek ostali neki poganski običaji. Pavao na to vrlo oštro djeluje i poučava ih, upućuje u darove Duha. Iz Pavlova pisma proizlazi da svi krštenici primaju Duha Božjega kako bi mogli vjerovati i evanđeoski djelovati.

Duh daruje svakome darove za služenje drugima. Za Pavla najvažnija je vjera iz koje treba izlaziti solidarna ljubav (agape) prema bližnjemu. (Agape: nesebična i nečulna ljubav, prema Bogu, bližnjemu, prijatelju). A svi drugi posebni darovi (karizme) Duha Božjega daju se pojedincima da drugima čine dobro. (Karizma: djelovanje Božjega Duha na pojedinog vjernika). Darovi Duha Božjega povezuju izgrađuju i unapređuju, duh zajedništva. Pavao im govori: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima.“ A darovi Duha se daju svakome na korist. Darovi su mnogostruki i to zato što su različiti darovi, a također i različiti odabranici. Zašto su ti darovi različiti i zašto se daju različitima? U ovoj poslanici se ističe razlog. To je sloboda Duha Svetoga – on „dijeli kako hoće.“ Duh jednom daje mudrost, drugom spoznaju, trećem vjeru i… Isti Duh dalje dijeli dar liječenja, čudotvorstvo, prorokovanje, razlučivanje duhova, govor u jezicima, tumačenje jezika i…Preko Duha Bog zapravo osigurava svoju pomoć zajednici. Duh svakome daje ono što može biti od koristi svima. Duh u Crkvi djeluje preko pojedinaca tako da vjernici jedni druge darivaju, onim darom koji su od Duha, upravo za druge, primili. I tako se različiti darovi slijevaju u jedinstvo tijela Kristova – Crkvu.

Evanđelje (Iv 2, 1-12)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: „Vina nemaju.“ Kaže joj Isus: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ Nato će njegova mati poslužiteljima: „što god vam rekne, učinite!“ A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: „Napunite posude vodom!“ I napune ih do vrha. Tada im reče: „Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.“ Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: „Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.“ Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

Zaključak:   

Posebno se u Novom zavjetu ističe događaj koji se zbio u Kani Galilejskoj. Bila je svadba, pripravljen svečani stol za uzvanike, bilo je jela i pila u znak radosnog zajedništva s mladencima. Tu je bio Isus, njegova majka Marija i prva četiri njegova učenika. Prema opisu samog događaja, on je uzvanik, ali prema svemu što se događalo i prema znamenju koje se očitovalo, Isus je zapravo istinski zaručnik svih koji su pozvani na njegovu svadbu, tj. na zajedništvo s njime u vjeri i ljubavi. Kad njegova majka primjećuje da nema vina, Isus čini čudo: šest velikih sudova koji su bili napunjeni vodom, pretvara u prvoklasno vino kojemu su se zadivili stoloravnatelj i svatovi. Kad Isus dariva, onda on to čini izvrsno i obilno.

Međutim, iza tog događaja krije se i govor znamenja. Nema gozbe, nema blagovanja bez vina. Ne moraju svi piti vino, ali ono mora biti na stolu gdje se ljudi nađu da blaguju. Ono na izvjestan način postaje zakon ljudskog zajedništva, jer povezuje ljudska srca i oni postaju zajednica.

To je onda vino zajedništva, a prema riječima svetoga Pavla to je „čaša blagoslovna, zajedništvo Krvi Kristove.“ Evanđelist Ivan piše svoje evanđelje teološki, s dubljim vjerskim sadržajem.Ovdje je riječ o jednoj svadbi, o radosnom trenutku u tijeku ljudskog života. Ljudi i nekada i danas obilježavaju sklapanje braka radosnom gozbom na koju pozivaju svoje najbliže da se s njima raduju. Vino je važan element u takvoj ljudskoj prigodi, jer prema riječima Svetoga pisma „razveseljuje ljudska srca.“ Nestanak vina na stolu mogao je pomutiti radost uzvanika. A Isus je tu i bit će dosta vina, za radost ove svadbe. Čudo na svadbi govori dovoljno rječito da je zapravo prava naša radost sam Isus. Isus je radost Crkve, radost svijeta. Zato i vino na oltaru postaje Krv Kristova, postaje sam Krist Gospodin koji je radost Crkve.

• < Prethodno
• Slijedeće >