Župa Kraljice svete Krunice

Dvadeset i deveta Nedjelja kroz godinu, Sveti papa Ivan Pavao II

Papa Benedikt XVI. proglasio je 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 2014. proglasio ga je svetim.

Blaženi Ivan Pavao II. (lat. Beatus Ioannes Paulus PP. II; građansko ime: Karol Józef Wojtyła) (Wadowice, 18. svibnja 1920. - Vatikan, 2. travnja 2005.), papa, blaženik Katoličke Crkve. 

Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektonskih medija (poglavito TV), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje.

U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu "kultura života" na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: "Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti."

Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicima. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motuprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te proglasio njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 2014. proglasio ga je svetim.

 Papa i Hrvatska

 Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove i Bijela Hrvatska. Tu su boravili Hrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991., da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političku potporu. Upravo je papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske, dok je do svoje smrti ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama. 

Blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio je svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Katolici diljem svijeta molili su za Hrvatsku, a papa je održao koncelebriranu svetu misu na tu nakanu. Papa Ivan Pavao II Hrvatsku je posjetio tri puta. Drugi je papa, koji je uz Papu Aleksandar III. posjetio Hrvatsku. Papa je za vrijeme svog pontifikata proglasio dva Hrvata svetima: sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983. i sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj, 2. srpnja 1995. Postavio je hrvatskog svećenika Nikolu Eterovića za glavnog tajnika Biskupske sinode, nakon što je vrlo uspješno organizirao zahtijevno papino putovanje u Ukrajinu 2001. godine. Hrvatski svećenik Martin Vidović djelovao je u papinskom Državnom tajništvu. Papa ga je postavio za apostolskog nuncija u Bjelorusiji 2004. godine. Posljednji dokument, koji je napisao prije smrti, bio je vezan uz beatifikaciju Ivana Merza.

U Selcima na otoku Braču 1997. godine podignut je u Europi prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. u prirodnoj veličini, i to u znak zahvalnosti za sve što je učinio za pravednu hrvatsku stvar. Prilikom sprovoda, na njegovom lijesu bila je knjiga evanđelja, koju je dobio na dar prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj. Prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. nakon njegove smrti postavljen je pred Trsatskim svetištem, na mjestu gdje je 8. lipnja 2003., tijekom svoga jubilarnog 100. putovanja svijetom, bio kao hodočasnik.

Tri posjeta Hrvatskoj

Papa je prvi put posjetio Hrvatsku 10. i 11. rujna 1994. godine. U planu je bilo, da posjeti i Sarajevo i Beograd, ali to je otkazano. Papin zrakoplov sletio je na Pleso, gdje su ga dočekali tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i zagrebački kardinal Franjo Kuharić. Papa je te godine operirao kuk pa se nije mogao sagnuti i poljubiti zemlju, što je uvijek činio prilikom svakog posjeta nekoj državi. Stoga, mu je hrvatska zemlja prinesena u posudi kako bi je poljubio. Nakon pozdravnih govora, papamobil ga je dovezao od Plesa do Zagrebačke katedrale a cijelim putem su ga pozdravljali mnogobrojni građani. Molio se na grobu kardinala Alojzija Stepinca u katedrali. Za njega je rekao, da je "najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve". Dan kasnije predvodio je sv. misu na zagrebačkom hipodromu, kojoj je prisustvovalo gotovo milijun vjernika, što je najposjećenija misa u hrvatskoj povijesti.[19] Poručio je okupljenim vjernicima, da imaju hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega, osloboditi srce od mržnje i osvete. Mlade je pozvao, da se odupru napasti nasilja i grade budućnost na suživotu, dijalogu i suradnji. Hrvatskom narodu poručio je, da postane vjeran kršćanskim korijenima. Otišao je iz Zagreba za Rim u popodnevnim satima.

Prilikom drugog posjeta od 2. do 4. listopada 1998. godine, posjetio je Zagreb, Mariju Bistricu i Split. Prvi dan posjeta nakon pozdravnog govora na Plesu, govorio je vjernicima pred zagrebačkom katedralom. Slijedeći dan na sv. misi proglasio je blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici pred velikim brojem vjernika, njih oko 500.000. Papa je naglasio, da je Alojzije Stepinac hrabro izložio svoj život za svjedočenje Evanđelja i jedinstvo Crkve. Poslijepodne, papa je u nuncijaturi u Zagrebu primio predstavnike kulture. Istaknuo je kako je konačna svrha kulture služiti pravome dobru. Slijedio je susret na Pantovčaku s državnim vrhom. Posljednji dan boravka u Hrvatskoj, posjetio je Split. Služio je svečanu svetu misu na splitskom Žnjanu uz more. Dio vjernika došao je na brodicama. U govoru, pozvao je međunarodnu javnost, da zaustavi tragediju na Kosovu. Hrvate je pozvao, da grade demokratsku državu, kako bi se nadvladalo poratno stanje i dosegli plemenite ciljevi, za kojima Hrvatska teži. Posjetio je i Solin prije odlaska iz splitske zračne luke i oproštajnog govora.

Treći posjet dogodio se od 5. do 9. lipnja 2003. godine. To je bilo 100. papino putovanje izvan Italije i Vatikana. Doletio je zrakoplovom u zračnu luku na Krku u Omišlju. Imao je susret s tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem, premijerom Ivicom Račanom i predsjednikom Sabora Zlatkom Tomčićem. Do Rijeke je plovio katamaranom, što je bilo prvi put, da se na svojim pohodima vozi brodom. U Rijeci se pozdravio s lokalnim vlastima. Slijedeći dan boravio je u Dubrovniku. U luci Gruž služio je svečanu sv. misu, tijekom koje je proglasio blaženom Mariju od Propetog Isusa Petković. Vozio se papamobilom po gradskom središtu i Stradunu. Citirao je riječi upisane na tvrđavi Lovrijencu: "Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta" i riječima na vratima vijećnice u Kneževom dvoru: "Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro". U subotu 7. lipnja doletio je u Osijek. Misa je održana na Osječkom sportskom aerodromu. Blagoslovio je križ iz crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru i susreo se s predstavnicima ostalih crkava i vjerskih zajednica. Poslijepodne posjetio je đakovačku katedralu. Na poklon je dobio šokačku nošnju. U nedjelju na blagdan Duhova, održana je sv. misa u Rijeci na Delti. Papa je posebno pozdravio hrvatsku mladež. Posjetio je i svetište Gospe Trsatske, gdje je ostavio svoju krunicu, kako bi Gospa Trsatska molila za njega tijekom života i nakon smrti. Posljednji dan boravka u Hrvatskoj, posjetio je Zadar, gdje je služio sv. misu na Forumu. Susret je bio vrlo temperamentan i srdačan.

Prigodan program za dane kruha i zahvalnosti Bogu na kruhu našem svagdašnjem

U područnoj školi u Ljupini učenici su pripremili prigodni program u povodu Dana kruha i zahvalnosti Bogu na kruhu našem svagdašnjem.

Učenici su se predstavili prigodnim recitacijama i pjesmama, te molitvom vjernika.

Vrijedni roditelji su kao i svake godine pripremili pite, kiflice, kolače.

Na kraju je župnik izmolio prigodne molitve, blagoslovio proizvode i djecu, a potom su svi nazočni pozvani da uživaju u delicijama.

 

 

Sveta Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom.

O tome je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život. 

Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež. Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.

Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.

Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: “Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.

Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan. Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj “blaženoj” osrednjosti, prema načelu: “Ne quid nimis!” – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela. Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati “u razgovoru s ljudima, već s anđelima” i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima “nastojala uskladiti” sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.

Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.

U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.

Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: “O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.”

No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor. Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.

Samo u našem stoljeću od god. 1900.-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: “Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici.” Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku “srcem katoličke reforme”, a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i čitati ih. Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim riječima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu:

Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan.

Dan neovisnosti Republike Hrvatske

Dana 8. listopada u Hrvatskoj se kao državni blagdan obilježava Dan neovisnosti u sjećanje na dan kada je Sabor Republike Hrvatske 1991. godine jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ.

 Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više, kao takva, ne postoji. 

Ta je značajna odluka Sabora donesena nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na hrvatsku Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u Šubićevoj ulici 29 u Zagrebu.

Svetkovina Kraljice svete Krunice i 25. obljetnica župe

Naša župa Kraljice sv. Krunice u Novoj Gradiški proslavila je 7. listopada blagdan svoje zaštitnice i 25. obljetnicu osnutka župe. Svečano euharistijsko slavlje u 11:00 sati, uz sudjelovanje brojnih vjernika predvodio je Danijel Čolo, Karmeličanin.

U jesen 1.rujna 1992. godine, prethodno saslušavši mišljenje župnika Nove Gradiške i Svećeničkog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, dekretom Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu tadašnji zagrebački nadbiskup uzoriti kardinal Franjo Kuharić osniva novu župu u gradu Nova Gradiška – Jug, danas Kraljica svete Krunice. 

Vjernici župe Kraljice sv. Krunice su se za svetkovinu i 25. godišnjicu župe pripremali devetnicom od 28. rujna do 6. listopada krunicom i svetom misom..

Posljednja tri dana devetnice bilo je posvećeno djeci i mladima, starim, bolesnim i nemoćnima i bračnim parovima.

Zadnja večer devetnice je obilježena svečanom procesijom s Gospinim likom i svijećama oko Crkve i pastoralnog centra.