Župa Kraljice svete Krunice

Blažena Djevica Marija Kraljica

Danas je blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice, svojevrsna dopuna blagdana Marijina uznesenja na Nebo ili Velike Gospe.

Pio XII. je zaključio proslavu Marijanske godine 1954. uvođenjem blagdana Bl. Djevice Marije, Kraljice. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svome uznesenju Marija je postala i kraljica neba i zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam. 

Naslov “kraljice” ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo “kraljica”, već i “gospodarica”, “vojvotkinja”, pa čak i “carica”, u našem starom jeziku “cesarica”. Da li je pridavanje Mariji takvih naslova teološki opravdano? – Jest, jer se ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojnom pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No ako liturgija kaže “da Bogu služiti znači kraljevati”, onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i iz toga razloga prava kraljica.

Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva “Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa”! Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grješnike pred Gospodinom zagovara, da nam od njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

U Časoslovu naroda Božjega Crkva je na današnji dan u Službi čitanja stavila odlomak iz jedne od osam homilija blaženoga Amadeja, lozanskog biskupa. On je živio u prvoj polovini XII. stoljeća te sveto preminuo 27. kolovoza 1159. Prije nego je postao biskup u Lausannei, bio je redovnik cistercita u Clairvauxu, a zatim u Vivianu, gdje je stajao na čelu opatije Hautecombe. Papa Lucije II. imenovao ga je protiv njegove volje biskupom u Lausannei. Kao biskup dao se svim marom na apostolski posao obilazeći i najudaljenije predjele svoje biskupije. Veoma je nastojao i oko kršćanskoga odgoja mladeži, a ponajviše oko izgradnje pobožnoga i učenoga klera.

Kao vjerni učenik i sljedbenik sv. Bernarda bio je iskreno, žarko i odano pobožan prema Majci Božjoj, o čemu naročito svjedoči njegovih 8 homilija. Neka nam, dakle, on danas progovori o Mariji kao Kraljici svijeta i mira. “Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije uznesenja po svemu svijetu zasjalo divno Marijino ime i kako se posvuda o njoj raširio slavni glas i prije nego bijaše na nebo uzneseno njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko: prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.

Tako je već u tijelu imala predokus budućeg kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide kraljicu, a ovi drugi gospodaricu. Jedni pak i drugi bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.

A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?

Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana - ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: "Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom."

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

U 20. nedjelji kroz godinu, evanđeliste Mateja, Isus nas želi podsjetiti na: ustrajnu MOLITVU, čvrstu osobnu VJERU i UNIVERZALNOST Crkve. U Isusovo vrijeme židovski je mentalitet još uvijek bio u znaku isključivosti. Mesija će doći, ali samo da 'spasi' Židove. Za Isusovo djelovanje to je samo prividno. To se pokazuje upravo u ovom evanđelju gdje puca svaka isključivost. Isus se namjerno udaljio u poganski kraj da se malo odmori. Pojavljuje se žena poganka – Kanaanka koja moli za pomoć. Isus se najprije ne obazire na to vikanje. Ništa ne odgovara. Isus triput čudno odbija ženu Kanaanku. Ali, žena je ostala uporna u svojoj molitvi. Priznaje svoju podređenost u odnosu na Židove. Moli poput gladnog 'psića' ispod gospodareva stola. Ona moli Isusa da joj izliječi bolesnu kćer. Njezina iskrena molitva pokreće Isusa i on ispunjava njezinu želju s riječima: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ Vjera u Isusa Krista vodi u suživot s drugim ljudima, jer Isusov i naš Bog je sveopći Bog – Bog prihvatljiv svima. O tome govori i prorok Izaija, u 1. čitanju: „Držite se prava i činite pravdu“ – jer ću inače „sinove tuđinske dovesti na svoju svetu goru…Dom moj zvat će se Dom molitve za sve narode.“ U Psalmu 67, sav puk sluša riječi tumačenja: „Nek se vesele i kliču narodi, jer Ti, Bože, sudiš pucima pravedno i narode vodiš na zemlji…Boga neka štuju svi krajevi svjetski.“ Bog daje slobodnu volju ljudima: hoće li činiti pravdu ili nepravdu. Apostol sv. Pavao ističe Božje milosrđe, u 2. čitanju, neobičnim riječima: „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“ Ili, zatvorio u mogućnost neposluha, da se svima smiluje. Dakle, sve neposlušne Bog čeka da im se smiluje.

Najava

I neposlušnost je korak na putu spasenja. Teško je živjeti u neposluhu prema Bogu. No, Bog, Otac, strpljivo čeka sve čovječanstvo na obraćenje. „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“ „Odbačenje“ Židova, odnosno njihovo neprihvaćane Kristove vjere, dovelo je do toga da se vjera počne širiti „cijelim svijetom.“ Tako je njihovo odbačenje dovelo do „pomirenja svijeta.“ U svemu tome očituje se Božja milost koju on iskazuje nad svim ljudima.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 56, 1. 6-7)
Čitanje knjige proroka Izaije

Za ovonedjeljno 1. čitanje, odabran je tekst iz Knjige proroka Izaije III. iz poglavlja 56., „Jahve prihvaća obrednik.“ Prorok naviješta da će uskoro moći ući u židovstvo obraćeni stranci (prozeliti), pod uvjetom da budu „vjerni savezu.“ Pisac prenosi narodu Božju riječ: „Držite se prava i činite pravdu, jer će se uskoro…objaviti moja pravednost.“ U vrijeme Trećeg Izaije dozrijeva vjera u opće spasenje. Neće se spasiti samo Izraelci nego i „sinovi tuđinski“ bit će jedan Božji narod. Prorok Izaija III. to veli ovako: „A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe…i postojani su u savezu … njih ću dovesti na svoju svetu goru…Dom moj zvat će se Dom molitve za sve narode.“ Jeruzalem treba postati sveopće svetište svih Božjih ljudi. Ovdje se govori o eshatološkom spasenju. Ono se utemeljuje u činjenici što je čovjek stvorenje Božje, a ne stoga što on pripada izraelskom narodu. Zato se spasenje ne ograničava samo na Izrael, nego pripada svim ljudima. No, konačno se te riječi odnose na Crkvu kao zajednicu novoga Božjeg naroda.

Psalam (Ps 67, 2-3. 5-6. 8)

Psalam 67, je pjesma zahvalnica Bogu za plodove zemlje, „Zahvalnica za žetvu.“ Ali, Psalam predstavlja i zahvalu milosrdnom Bogu za darove u općem smislu. Psalam se pjeva za vrijeme blagdana kojim se završava berba. No, Psalam ima i univerzalistički sadržaj kad poziva poganske narode da se pridruže i služe jedinome Bogu, Jahvi. Psalmist pjeva: „Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas, obasjao nas licem svojim…“ Čovjek okrenut Bogu – pobožnik – 'sjaji' mirom i radošću koju mu daje Bog. Narod pjeva zahvalnu pjesmu Bogu za sve što dobiva kao Božji dar: „Nek se vesele i kliču narodi, jer sudiš pucima pravedno i narode vodiš na zemlji…“ Psalam je napisan za SVE narode, kako riječi govore: „Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!...Boga neka štuju svi krajevi svjetski!“ I mi danas trebamo moliti za sve narode – za cijeli svijet. „Neka se prošire prostori ljubavi,“ kaže sv. Augustin. Da! Samo s molitvom (općom) možemo proširiti ljubav po svijetu.

Drugo čitanje (Rim 11, 13-15. 29-32)
Čitanje Poslanice Rimljanima

Za ovonedjeljno, liturgijsko, 2. čitanje, odabran je tekst iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima, iz poglavlja 11., „Izraelova je nevjernost privremena.“ Tako misli Pavao i govori Rimljanima: „Vama poganima velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bi li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje i spasio neke od njih.“ Pavao je pokušao izazvati čak i „ljubomoru“ kod svojih sunarodnjaka time što im je isticao kako Grci i Rimljani prihvaćaju Krista pripadnika židovskog naroda, a njegov izabrani narod ga odbacuje, umjesto da ga prihvati još zdušnije. Uvidjevši kako ni to ne pomaže, apostol Pavao piše kako su zapravo Bogu bili neposlušni i pogani, prije nego su postali kršćani, pa se nada da će iz neposluha izaći i Židovi. Sadašnja nevjera Židova, misli Pavao, samo je „krivi korak,“ dopušten (od Boga), poradi obraćenja pogana kao i konačno poradi obraćenja njih samih. Pavao se pita: „Jer ako je njihovo odbacivanje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?“ Pavao vjeruje da je Bog postojan u svom pozivu i da je uvijek spreman na savezništvo sa svim ljudima. Zato se nada kako će doći vrijeme kad će se i Izrael otvoriti ponuđenom spasenju Isusa Krista. Pavao u to čvrsto vjeruje i kaže: „Ta neopozivi su dari i poziv Božji!...Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“ Treba vjerovati da Bog neće dopustiti propast svoga izraelskog naroda, po kojem je nastao Novi Božji narod (po Isusu Kristu), čiji članovi su pripadnici svih naroda svijeta. Neki su od njih – „mali otok“ koga su proroci navijestili – povjerovali, a drugi će se jednoga dana obratiti (Rim 9-11). Bog je dopustio njihovu zaslijepljenost radi pogana.

Evanđelje (Mt 15, 21-28)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, izađe vičući: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško posjednuta!“ Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: „Udovolji joj, jer viče za nama. On odgovori: „Poslan sam samo u izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomogni mi!“ On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ A ona će: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Tada joj Isus reče: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kći toga časa. Riječ Gospodnja.

Zaključak:

Žena Kanaanka dolazi k Isusu. Ona je pripadnica poganskog naroda, kojeg Izabrani Božji narod ne prihvaća. Žena prilazi Isusu i zaziva ga imenom Gospodine. „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Očajna majka traži pomoć za svoju kćer. Ona Isusa naziva Gospodinom, naslovom koji je bio pridržan samo za Boga. To je čin VJERE. Ona zna tko je Isus, priznaje svoju nedostojnost. U ovom slučaju susret Isusa i žene Kanaanke, pretvorio se u susret Izraela s poganskim narodom. Isus ju uspoređuje s 'psiće,' koji ispod stola gospodareva čeka mrvice. Osobito su snažne ženine riječi kojima ističe da i komadi kruha koji se daju djeci i mrvice koje padaju pod stol, za psiće, dolaze s istoga stola, od istoga kruha i istog gospodara. Time se određuje Božji stol i njegova skrb za SVE ljude. Žena ponižavajuće riječi o psićima prihvaća i priznaje se nedostojnim psićem, ali VJERA joj daje razlog MOLITVE i NADE u uslišanje. Isus odmah ne reagira. Jednostavno, u šutnji prolazi, ali ubrzo uviđa i priznaje jasnoću njezinih riječi, a posebno njezinu vjeru i bit će joj kako je molila. Ona prihvaća i priznaje svoje niže stanje u odnosu na Židove. Ali, ona djeluje na Isusovo srce i na njegovu Božju milost. Ona ponizno moli – prosi milost i njena molitva bi' uslišana. Isus s priznanjem reče: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kćer toga časa. Usuđujem se reći da je i Isus došao u ovaj poganski kraj „učiti.“ Rekli bismo: Otac ga je upravo tamo poslao da izvrši novu misiju – da za njegov stol dovede i pogane. Kako kaže sv Pavao: Bog je u neposluh zatvorio Izrael kako bi pogani dobili priliku – obratiti se. Isus želi biti dokraja poslušan Ocu. On je poslan k izgubljenim ovcama doma Izraelova. To smatra Očevom voljom. Za Očevu volju spreman je žrtvovati i svoj dobar glas i dati svoj život. Međutim, u trenutku kad je osjetio snagu i veličinu vjere ove žene, Isusu je jasno da je i ovdje Otac na djelu. Vjera joj je sigurno dana odozgor od Oca. Isus ovdje shvaća da Božja milost nije rezervirana samo za one koji tjelesno pripadaju izabranom narodu, nego da je otvorena i za „sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe.“ Imamo li mi danas takvu duboku čežnju da nas Gospodin oslobodi od Zloga? Svijet je u stravičnoj poplavi mnogobrojnih ljudskih ovisnosti: drogi, alkoholu, kocki i drugom, u širenju kriminala, prevrtljivosti i nepoštenju. Sile zla prijete silama dobra u nama. Smiluj nam se Gospodine!

VELIKA GOSPA - UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Dan 15. kolovoza Crkva katolička po svem svijetu slavi ponajveću marijansku svetkovinu Veliku Gospu ili Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo.

Središnji je sadržaj svetkovine, da je Marija, kao prvi i jedini čovjek poslije Krista s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". To znači izraz "uznesena na nebo". Velika Gospa je i dan kada mnogi vjernici hodočaste u Gospina svetišta. 

Uznesenje - budućnost vjernika - Riječ "uznesenje" koliko god navješćuje nutarnji sadržaj onoga što Crkva slavi na Veliku Gospu, toliko mnogog vjernika stavlja u nedoumicu: što to znači? U čemu je srž, nauk Crkve, teološka podloga, sadržaj blagdana? Koju to vjersku zbilju, istinu, članak vjere, ima ovaj ponajveći marijanski blagdan? Crkveni blagdani nikada nisu samo vanjština, maglovita tradicija, slučajno nastali običaji, pučke svečanosti. Naprotiv, kršćanski blagdan ili svetkovina je uvijek mnogo više od obične svakodnevice. On približava vjernika otajstvu! Obnavlja i budi vjeru u Božja djela i obećanja.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije upravlja pogled vjernika k svršetku Marijinog zemaljskog života. Za nju je, kao i za svakog kršćanina završetak zemaljskog života istovremeno ulaz u vječni život, u neposredno zajedništvo s Bogom, u nebo, kako se najpopularnije kaže. Crkva blagdanom radosno proglašava: "Marija je uznesena na nebo!" Ostvarila je vjerničku, sveljudsku čežnju za nepomućenim, trajnim životom. I još nešto. Ovdje nije riječ kao kod drugih svetaca, da je Marija iz ovog "života Božje milosti" prešla u "život Božje slave". Središnji je sadržaj, otajstvo svetkovine, da je Marija kao jedini čovjek poslije Krista i s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". Ne samo dušom, kako to vjerujemo za druge pokojnike!

Otajstvo je u tome da je ona uznesena, proslavljena, u nebu, i dušom i tijelom, kako će, prema vjeri Crkve, svi spašenici biti tek na kraju ovog oblika vremena i svijeta, na sudnji dan, o "uskrsnuća mrtvih", kako stoji u kršćanskom Credu. Isus Krist je "tijelom i dušom" uzašao na nebo, u Božju slavu (Blagdan Kristova Uzašašća). Tako i Marija, upravo zato, jer je nedjeljivo povezana s Kristom: kao njegova tjelesna Majka i najbliža sudjelovateljica u njegovom spasiteljskom djelu. K tome: Marijino je uznesenje ne samo njezina odlika, nego, kaže saborski dokument, to je "slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti".

Kratko: Marijina otajstvena sadašnjost je obećana budućnost svakom vjerniku! U tom saznanju se zapravo krije razlog tolikog štovanja i ljubavi vjernika svih dobi i svih vremena spram Isusove Majke Marije.

Marija je uznesena, znači ona je prvi uskrsnuli čovjek poslije Krista. I kao što je Kristovo uskrsnuće u zajedinci vjernika (Crkvi) djelotvorno njegovom životvornom otajstvenom prisutnošću (u sakramentima, svetopisamskoj riječi) tako se isto može reći o Mariji. Ona je prisutnija u svijetu nego ikoja druga žena.

Devetnaesta Nedjelja kroz godinu

Devetnaesta nedjelja kroz godinu, donosi pouku o tome: kakav je Bog? Danas se mnogo govori kako ljudi nemaju PRAVU SLIKU O BOGU. Postoje različiti ateizmi, a ateizam često dolazi od krive slike o Bogu. Krivoj slici o Bogu često su povod krivi međuljudski odnosi. Kako će pravo shvaćati Boga-oca, onaj koji ima teško djetinje iskustvo o lošem ocu. To povlači i loše odnose među braćom i sestrama, a prenosi se i dalje u društvene odnose. Može se reći: prekruta slika o Bogu lako postaje povodom da se odbaci i sam Bog. O Bogu ne smijemo razmišljati kao slabom, ali ne ni kao krutom. Današnja misna čitanja pomažu da stvorimo pravu SLIKU o BOGU. Bog je: „Bog povijesti!“ No, u toj se povijesti nerijetko Bog čini više odsutnim, nego prisutnim. Ponekad nam može izgledati da smo bezdušno ostavljeni i prepušteni stradanjima, te ne vidimo spas niotkuda, kao da ni Boga nema. (Mi smo Vukovarci u našem teškom ratu zaista imali takve trenutke, ali naš je Bog došao, samo malo poslije. To sad znamo. Hvala mu na 'pruženoj' ruci i na današnjem radosnom životu). U takvim trenucima bez panike, u tišini kroz molitvu, možemo osjetiti spasonosnu Božju prisutnost. Divno je vidjeti da i prorok Ilija, u 1. čitanju, susreće Božju prisutnost baš u lahoru. Ilijin Bog nije poganski „bog“ koji gromovima, potresima i vatrom očituje svoju strašnu moć, nego je to Bog: mira, milosrđa, ljubavi i pravde, prema svojim stvorenjima, poput „šapata laganog i blagog lahora.“ O takvom Bogu govori i sv. Pavao u 2. čitanju. Pavao vidi da u propast srlja njegov izraelski narod, a on, sin toga naroda htio bi „i sam proklet biti…za braću svoju,“…od kojih potječe i „Krist…Bog blagoslovljen u vjekove.“ I evanđelist Matej predočava Kristovu spasilačku misiju, svojih učenika, na uzburkanom moru riječima: „Ja sam! Ne bojte se!“

Najava

Bijaše večer, a lađa šibana protivnim vjetrom. To je slika stanja učenika bez Isusa. „Protivan vjetar“ s kojim se susreće lađa, simbol je iskušenja za nadu i pouzdanje u Gospodina. Učenici htjedoše ostati uz nahranjeno mnoštvo, a Isus ih šalje, štoviše „prisili,“ da se prevezu prijeko. Sami bez njega. Učenici na lađi nisu samo u opasnosti. Oni su u kušnji vjere. Potrebna je čvrsta vjera koja će buditi pouzdanje u Odsutnoga, unatoč „protivnom vjetru.“

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (1Kr 19, 9a. 11-13a.)
Čitanje prve knjige o Kraljevima

Za ovonedjeljno, 1. čitanje, odabran je tekst iz Prve knjige o Kraljevima, iz poglavlja 19., „Ilija na Horebu“ – „Susret s Bogom.“ Prorok Ilija u narodu je zapamćen kao Ilija Gromovnik, a takvo je i njegovo cijelo proročko služenje: pod znakom Boga, Jahve koji ga kao „hrabra borca Zakona“ uznese na nebo „u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima“ (Sir 48,9). U današnjem čitanju Ilija se upoznaje s Bogom koji je „Božja dobrota i blagost.“ Ilija se skriva u pećini, na Božjem brdu Horebu i dobio je glas Božji koji mu reče: „Izađi i stani u gori pred Gospodinom. Evo, Gospodin upravo prolazi.“ Ilija je poslušao i čekao glas Božji. Ali, Gospodin ne bijaše u „olujnom vihoru ni u potresu.“ Nije bio ni u „ognju,“ nego se pojavio kao „šapat laganog i blagog lahora.“ Kad je to čuo Ilija, „zakri lice plaštem, izađe i stade na ulazu u pećinu.“

Pitanje je: Kako i gdje i kakvog ćemo susresti Boga? Prorok Ilija ga je čekao na brdu Horeb: snažnog, olujnog i gromoglasnog, ali ga takvog nije našao. Susreo ga je u potpunom kontrastu, „u šapatu laganog i blagog lahora.“ Tada je Ilija morao ispraviti svoju sliku o Bogu. Nemamo pravo samo ga tražiti u znakovima silovitosti koji pokazuju da nismo gospodari života, to je samo Bog. Mnogi susreti nam naviještaju Boga: miloga, dragoga, dobroga. I trenuci šutnje su ispunjeni Božjom blizinom.

Psalam (Ps 85, 9ab-14) 

Psalam 85, obećava povratnicima mesijanski mir koji im Bog obećava po prorocima. Psalam počinje divnim riječima: „Zavolje opet Jahve zemlju svoju.“ To govori o Bogu: blagom i milosrdnom – Bogu koji oprašta svom nevjernom narodu i koji ga (opet) ponovo „prima u naručje.“Pokornik pjeva i moli Boga: „Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!“ Treba poslušati glas Gospodnji. „Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir…Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje…“ Boga se ne treba bojati, nego se treba čovjek bojati svojih grijeha. Naši grijesi vrijeđaju Boga. „Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti.“ Ljubav i vjernost donose čovjeku, mir i radost koju daje Bog. „Vjernost će nicati iz zemlje, pravda (Božja) će gledat s nebesa. Zemlja i nebo će se spojiti: „Pravda će stupati pred njim (Bogom), a mir tragom stopa njegovih.“ Imat ćemo mir i radost ako na zemlji stupamo – idemo „stopama Kristovim – Božjim. Idemo po njima!

Drugo čitanje (Rim 9, 1-5)
Čitanje Poslanice Rimljanima

Za današnje 2. čitanje, odabran je tekst iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima, iz poglavlja 9., „Povlastice Izraelove.“ Pavao je nesretan što većina njegovog naroda, izraelskoga, ne prihvaća Isusa Krista za Mesiju. Zato im govori: 2 u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.“ Pavao je bio uvjeren kako je Bog upravo njegovom narodu namijenio posebnu ulogu u spašavanju svijeta po Mesiji, kojeg je Pavao prepoznao u Isusu iz Nazareta. Zatim, Pavao nabraja devet prednosti Židova, koje ih izdvajaju iz svih drugih naroda: „Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savez, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.“ Zbog tolikih prednosti svojih sunarodnjaka Pavao je bio spreman za njih i proklet biti, samo da bi oni prihvatili Krista. To je najveća smionost u Novome zavjetu! Jedino je Isusova bila još veća: umrijeti za grešnike! Ako je Pavao bio spreman za svoju braću i proklet biti, a što smo mi spremni učiniti za svoju braću – prošlu, sadašnju i buduću, radi Isusa Krista? Pitajmo svaki sebe: Što nam je činiti za braću?

Evanđelje (Mt 14, 22-33)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uzađe na goru, nasamo da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: „Utvara!“ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovijedi mi da dođem k tebi po vodi!“A on mu reče: „Dođi!“ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!“ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!“ Riječ Gospodnja.

Zaključak:

Večer je, a lađa šibana protivnim vjetrom. U lađi su učenici bez Isusa. Bez Isusa lađa je u opasnosti – nošena olujom i vjetrom. To je ujedno, najava Isusova predanja i Odlaska. „Protivan vjetar“ s kojim se susreće lađa – Kristova Crkva, simbol je iskušenja za NADU i POUZDANJE u Gospodina. Učenici htjedoše ostati uz nahranjeno mnoštvo, htjeli su uživati, a Isus ih šalje, štoviše „prisili,“ da se prevezu prijeko. Isus za to vrijeme odlazi u osamu, odlazi na MOLITVU, na razgovor s Ocem. Isus je znao da će se sile prirode pobuniti kako bi poljuljale vjeru njegovih učenika. Učenici na lađi nisu, dakle, samo u opasnosti. Oni su u kušnji vjere. Sami bez Isusa, u oluji, učenici su u silnom STRAHU. Oni nisu sigurni da će Učitelj doći i spasiti ih. Potrebna je čvrsta vjera koja će buditi pouzdanje u Odsutnoga, unatoč „protivnom vjetru.“ Učitelj će doći. Samo, kad će doći? Doći će onda kada on procijeni da je za to vrijeme. Isus se pojavljuje na čudesan način: hodajući po vodi. Vidjevši ga, apostoli se raduju, ali ne mogu povjerovati da je to stvarnost. Zato im se oteo uzvik: „To je utvara!“ U strahu vide utvaru. No, Isus se javlja svojim poznatim riječima ohrabrenja: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Evanđelja često pokazuju Isusa ovako sućutnog i hrabrog – Isusa koji nudi samoga sebe. Kako je snažna ta riječ i utješna ta istina. „Ne treba se bojati, jer sam ja tu!“ On hoda po moru! On je u oluji! On je u lađi! On je u Crkvi. On je s nama u dobru! On je s nam u zlu! On je s nama na svakom drugom mjestu! On, Isus, je uvijek s nama! Kad je Isus tu i kad mi to čvrsto vjerujemo, nema mjesta za strah. Uplašeni Petar, u strahu, ponizno moli: „Gospodine, spasi me!“ Isus pruža ruku i izvlači Petra iz olujnog mora. Petar tone kada njegova vjera više nema oslonca. Poruka je jasna i za nas. Valovi, oluje, protivni vjetrovi mogu ugrožavati naš svakodnevni život. Isus nam nije obećao lagodan život bez kušnji i poteškoća. Ali nam je obećao i darovao sebe. Daje nam svoju prisutnost i pomoć u svakoj životnoj situaciji. Samo to nikada ne smijemo zaboraviti. Križ i kušnja, patnja i bol, najbolja su vrata kroz koja Isus dolazi k nama. Ne ostavlja nas u takvim životnim situacijama same. Želi da se borimo i daje nam čak često i to zadovoljstvo da izgleda kao da smo već dovoljno jaki i da se odupiremo svemu što nas napastuje. Međutim, ipak je u svemu tome bitno da je Isus s nama u sve dane do svršetka svijeta. „Uistinu, ti si Sin Božji!“ – među nama.

Preobraženje Gospodinovo

Preobraženje Gospodinovo je blagdan kojim Crkva slavi čudesno Kristovo očitovanje učenicima, Petru, Jakovu i Ivanu.

Danas slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1,16-19). 

U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, “lice mu zasja kao sunce” (Mt 17,2), a “njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Mk 9,3).

Ostatak događaja prepustimo majstoru pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. “I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36).

Pius Parsch se pita što nam blagdan Preobraženja želi reći te nabraja četiri poruke. Prva je da sa strahopočitanjem punim vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja. I današnji je blagdan dan koji nas podsjeća na Krista Kralja. To se očito vidi u Časoslovu Božjega naroda kad nas Crkva u antifoni pred Jutarnju poziva: “Dođite, poklonimo se Višnjem kralju Slave!”

Druga je da u Isusovu preobraženju gledamo sliku i našega preobraženja, “kad on, Krist, iz zemlje uskrisi mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome”.

Treća je poruka moralne prirode, a sastoji se u tom da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim.

Četvrta je napokon poruka da mi imamo i sakramenat preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a u pričesti primamo “sjeme preobraženja”.