Župa Kraljice svete Krunice

Osma nedjelja kroz godinu

Riječ današnjeg Evanđelja dotiče jednu značajnu životnu temu, a to je odnos prema bogatstvu i zemaljskim sigurnostima. Isus je izrazio taj odnos s dvije bremenite rečenice: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati.

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Premda tako snažna i prodorna, malo koja Isusova riječ nas ostavlja tako ravnodušnima, jer redovito pomislimo kako se tiče nekog drugog, a ne nas, bilo da sebe ne smatramo slugama bogatstva bilo da smatramo da se ipak Bog i bogatstvo ne isključuju baš tako radikalno. Zato upravo današnju evanđeosku poruku slabo i nedosljedno pretačemo u život, premda u sebi nosi veliku dozu originalnosti.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 49, 14-15)
Čitanje iz knjige proroka Izaije

Sion reče: »Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi.« 15 »Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.
U ovom kratkom čitanju odmah upada u oči velika oprečnost, osobito ako se uzme u obzir prethodni kontekst (Iz 49, 1-13) u kojem je veliki povratak izabranog naroda prikazan kao jedinstveno djelo Boga, vjernog i milosrdnog. S jedne strane provokacija koja dolazi odozdo: neka vrsta izazova kojeg Izrael upućuje protiv svog Boga. On je jasno očitovao, u raznim prigodama, da je zahtjevni Bog, ali koji i prašta, Bog koji najbolje iskazuje svoju svemogućnost kad može opraštati i oslobađati siromahe. Međutim, nezahvalnost izabranog naroda izviruje u svakom razdoblju povijesti spasenja. Pa ipak, Gospodin se ne da iznenaditi već odmah reagira i protestira: »Može li žena zaboravit' svoje dojenče?« (15. r.). Da se ostavi prostora daljnjim sumnjama, Bog se poziva na majčinsku ljubav: najsnažnije i najneprijepornije što se može zamisliti. Ljubav još jača od one bračne, da tako kažemo. Valja dobro procijeniti ovo sučeljavanje. Jezik kojim se prorok koristi je nedvosmislen: nije riječ o pukoj sličnosti, već o argumentu a fortiori, da se kaže kako ljubav Božja prema svom narodu beskrajno nadilazi ljubav majke za svoje dijete. To jasnim riječima izriče i prorok Hošea: »Neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek« (11, 9).

Drugo čitanje (1 Kor 4, 1-5)
Čitanje prve Poslanice Korinćanima 

Braćo! Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. 2 A od upraviteljâ iziskuje se napokon da budu vjerni. 3 Meni pak nije nimalo do toga da me sudite vi ili bilo koji ljudski sud; a ni ja sam sebe ne sudim. 4 Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin. 5 Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.

Pavlovi odnosi sa zajednicom u Korintu uvijek su bili pomalo problematični. Ti su ga kršćani, između ostalog, optuživali da nije apostol kao što su to Dvanaestorica, iz toga su smatrali da on nije na visini poslanja koje je vršio. Nakon što je podsjetio na središnjost Krista, jedinog temelja kojega je Bog postavio za izgradnju Crkve (1 Kor 3, 10-15), i pošto je rekao da iznad svakog apostola stoji Crkva, kuća i hram Božji (3, 16-31), Pavao jasno definira identitet svakoga pravog apostola.: on je samo pomoćnik ('radnik' 1a r.) Kristov, i ujedno ekonom (»upravitelj«) »Božjih otajstava«. Valja pritom naglasiti da genitivi - »Kristov«, »Božji« - vrijedi više od nominative (radnici, ekonomi). To daje Apostolu veliku nutarnju i vanjsku slobodu: on se ne brine za sud ljudi (usp. također Gal 1, 10: »Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga«) niti se zaustavlja da sudi samoga sebe, nego se nada i očekuje jedino sud Božji. Shodno tome, kršćani u Korintu moraju naučiti ne suditi, barem za sada, nego sav sud prepustiti Bogu. Vrijedno je zamijetiti oprečnost između »ljudskog dana« (iz 3. retka, što se prevodi »ljudsko sudište« ) i »vremena« (iz 5. retka: na grčkom kairós) Gospodinova dolaska.

Evanđelje (Mt 6, 24-34)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.« »Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« »Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.« 

Zaključak:

"Blago siromasima duhom!" – kako bismo mogli upoznati širinu današnjeg odlomka pisma, moramo se podsjetiti početka propovijedi na gori. Tamo je govorio "siromasima". Što znači siromaštvo, objašnjava Isus u današnjem izlaganju. Nitko ne može služiti dvojici gospodara, nitko se ne može odlučiti za Boga i stavljati novac na prvo mjesto. Ako je kraljevstvo Božje blizu, ako je ono po Isusu već na tajanstven način prisutno, onda je od posebne važnosti da se bez kompromisa odlučimo za Boga i s punim povjerenjem prihvatimo njegov spasiteljski naum, te samo Njemu služimo. Upravo nas novac često ograničava odlučiti se potpuno za Boga. Novac često ima brutalnu vlast nad nama. Zbog novca međusobno ratuju obitelji i nacije: zbog novca bivaju žrtvovani slabi, a ponekad i cijeli narodi. Naš je svijet zamijenio skrbništvo religije za tiranstvo novca. To preče se čini Isusovo upozorenje da pazimo kome služimo. Krajnje je vrijeme da stvari pokorimo sebi, prije nego nas one sebi pokore. Vrijeme je da odbacimo okove Mamona i slobodno prionemo uz onoga, povjerimo se onome, koji nikad ne prolazi i koji se nikad ne mijenja. Vrijeme je da se oslonimo na onoga, koji nas nikad ne ostavlja. Brižljivost je Božja ženska strana: kao što žena grli i s ljubavlju obasipa svoje dijete, tako nas i Bog zamata u svoju ljubav i brigu, te nas poziva da njemu predamo sve svoje brige i potrebe. Novac je pritom gotovo nepremostiva zapreka koja nas od njega razdvaja. Pa ipak, bez novca ne možemo živjeti. Kako se dakle njime služiti a ne postati njegov rob? Novac mora postati alat, kojim se možemo poslužiti i tako dovršiti Božji svijet i njegovo stvorenje. Božja je ponuda i njegov izazov našoj vjeri, usred nesigurnosti života živjeti u Božjoj sigurnosti i tolike tisuće malih svakodnevnih briga zamijeniti samo jednom: brigom za Božje kraljevstvo i njegovu pravednost. Jesmo li spremni ići tim putem?

Sveti Valentin, nebeski zaštitnik zaljubljenih

Iako se dobrohotni sveti Valentin spominje još u antičkom Rimu, tek ga se u 15. stoljeću počinje slaviti kao zaštitnika zaljubljenih. Otada ga svakog 14. veljače slavimo različitim običajima. 

 Latinska izreka kaže: Nomen est omen! (Ime je znak!). To je posebno uočljivo u imenu Valentin. Izvor mu je u latinskoj riječ válens znači zdrav, krepak. Iz toga korijenskoga značenja imena nastao je običaj u nekim europskim zemljama, a napose u Sjevernoj Americi, da ljudi na njegov spomendan izmjenjuju čestitke i darove: žele si zdravlje, sreću, svako dobro! Isti je razlog da ga vjernički puk smatra zaštitnikom od svih bolesti, napose zaraznih. Valentinu se svetačka čast iskazuje neprekinuto punih 17 stoljeća! Ta pučka zaljubljenost u Valentina nije mnogo marila za povijesne podatke o njemu, pa je o Valentinu do nas doprlo manje činjenica, a više legendi. Bezbrojni su podaci o njegovu neprekinutu tisućljetnome štovanju. 

Bio je svećenik (ili biskup) i u vrijeme rimskog cara Klaudija, godine 269. ili 270. mučenički je ubijen. Štovatelji su mu, kad su progonstva prestala, podizali crkve; najstarija je u Rimu iz 4. stoljeća, a stoji i danas. Spomendan mu je oduvijek 14. veljače. Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi - što malo tko zna i što je pomalo neobično - i od njegova mjesta u kalendaru. Naime, datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme, pokorničkoga vremena duhovne priprave za Uskrs. Nekada se, više nego danas, životni ritam uvelike ravnao upravo prema kalendaru, prema crkvenim blagdanima i liturgijskim vremenima. Događaje nisu vezali samo za datume nego za svetačke spomendane. Sukladno s takvom praksom, Crkva je od vjernika tražila da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs), jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebno adventsko i korizmeno vrijeme, već izvan takvih razdoblja. Preporuka vrijedi i danas. 

Valentinov je kalendarski spomendan je baš u takvu vremenu, preporučljivom za svadbene svečanosti. Zato se u negdašnja, staloženija vremena, u tom razdoblju oko Valentinova najviše ženilo i udavalo. Tu je jedan od razloga zašto se baš Valentin štuje kao patron mladih, zaljubljenih, mladenaca, koji se spremaju na ženidbu, vjenčavaju "za Valentinovo" i po tome pamte taj događaj! - Manje se čuje, ali Valentin je općenito zaštitnik skladnoga braka i mladeži koja dorasta za ženidbu. 

Druga okolnost zašto je za patrona zaljubljenih odabran upravo Valentin jest samo njegovo ime, koje, kako rekosmo, znači zdrav, krepak, mlad... pa onda, naravno, takav svetac postaje i nebeski zaštitnik svih koji su mladi, žarka srca, razigranih osjećaja, u jednu riječ - zaljubljeni. Valentin pripada skupini svetaca koji naviještaju proljeće, novi život. I to je treći razlog što je Valentin zaštitnik mladih i zaljubljenih. U starija vremena, kad su ljudi bili bliskiji s prirodom, to se izrazitije doživljavalo. 

Latinska izreka iz 17. stoljeća kaže: "Festa Valentino rediit lux - quisque sibi sociam jam legit ales avem". ("Došao je Valentinov blagdan, i svaka je ptica već sebi izabrala pticu-družicu"). Jasna aluzija na mladence i zaljubljene. Valentin budi i uspomene starijima. Zajedništvo i toplo gnijezdo dragi su svakome, bez obzira na životnu dob. Stoga je Valentinovo svima blagdan i za sve dan radosnijih osobnih susreta, iskrena čestitanja i svečanijega svjedočenja uzajamne privrženosti. U puku je Valentin od starine zagovornik protiv padavice i zaštitnik očiju. Prema pučkoj metereologiji prvi je proljetni svetac.

Šesta nedjelja kroz godinu

U današnjoj 6. nedjelji kroz godinu, Isus nastavlja svoj: „Govor na gori.“ Ovonedjeljna čitanja otkrivaju ZAPOVIJEDI u svjetlu Kristove osobe. Već Knjiga Sirahova govori o zapovijedi kao Božjoj ponudi, a ne kao izvanjskom nametanju određenih pravila. Ta je Božja ponuda usmjerena prema ljudskoj SLOBODI: „Ako hoćeš možeš…“ U Matejevu evanđelju Isus se izražava o svom odnosu prema Starom zavjetu. Ulazi u temeljne postavke Dekaloga – Deset zapovijedi, te na sasvim nov i vrlo zahtjevan način tumači prvobitnu Božju volju. Oštro se suprotstavlja svakom vjerskom formalizmu, vanjskom obdržavanju moralnih propisa. U zapovijedima zahtijeva angažiranje cijele čovjekove osobe, stavlja u pitanje vjernikovo srce. U današnjem evanđelju Isus želi to osvijetliti na konkretnim zapovijedima – drugoj, petoj, šestoj i osmoj – i na pristupu i tumačenju Božje volje. Isus će potkraj svoga učiteljevanja proglasiti vrhovnim zakonom ljubav prema Bogu i bližnjemu. Bog se štuje i ljubi „svim srcem, svom dušom, svim sobom“ (Mt 22,34-37). A ljubav je čuvstvo koje obuhvaća cijelu čovjekovu intimu. Takva ljubav postaje dušom svih Deset zapovijedi. O njoj „visi sav Zakon i Proroci (Mt 22,40). Isus unosi nove 'mjere' u Zakon: bogoljublje i čovjekoljublje. Uz to, temeljno pitanje kršćanskog života je MORAL. To znači biti kršćanin po Isusovoj mjeri. Isus traži dobro ljudsko srce. Iz ljudskog srce izlazi SVE – kako dobro, tako zlo. Koja će osobina prevladati u ljudskom srcu, ovisi od njegove Božje snage i Zloga koji ga stalno prati. Zato naša ljubav treba biti bez egocentrizma (sebeljublja), slična ljubavi Isusa Krista kao Dobrog pastira: to je ljubav bez proračunatosti o tome što dobivam i što gubim – obradovati drugoga!

Najava

Isus nam govori: Ukoliko vaša vjernost prema Bogu ne bude veća od vjernosti pismoznanaca i farizeja, koji su marno ispunjavali sve obveze, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko. Starima su bila potrebna tumačenja Zakona. Nama je Zakon osoba Isusa Krista. Ono što on govori to i čini! Nama je krenuti za njim, jer je on naš Put, Istina i Život. Naš je put, Isuse, teži. Tvoja ljubav, tvoja istina, tvoje djelo, trebaju biti i naš put. Nije lako, ali drugoga puta nemamo!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Sir 15, 15-20)
Čitanje iz knjige Sirahove

Za današnje 1. čitanje, odabran je odlomak iz Knjige Sirahove, iz poglavlja 15., „Čovjekova sloboda.“ Ovdje pisac polaže pažnju na ljudsku slobodu – slobodu koju mu Bog, Otac, Stvoritelj dobrovoljno daje. Pisac kaže: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On (Bog) je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju.“ Bog daje čovjeku slobodu odabira. Što hoće: dobro ili zlo? „Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati.“ Jer, velika je mudrost u Gospodina. On neće vjeru na silu – još manje ljubav na silu. Bog želi biti drage volje poznat i priznat, drage volje služen i ljubljen. No, Bog, Stvoritelj, sve unaprijed zna, sve je vidio i predvidio. Prema tome koliko je onda čovjek slobodan? (Ako uzmemo u obzir naše ljudske uvjetovanosti: rođenjem, genima, odgojem, obrazovanjem, utjecajem obitelji, društva – što uvjetuje etiku, moral za pojedinca). Bitno je reći: Božje predznanje nipošto ne dira u čovjekovu slobodu (B.D.). Ali, čovjek mora pridonijeti svojim sudjelovanjem s Božjoj milosti, na svome putu ostvarenja, očovječenju sebe i drugih. Sirah, upravo, ističe Božje sveznanje, svemoć i svemudrost. On veli: „Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje, Gospodin zna svako djelo čovječje.“ „Bojati se Boga“ – znači: odobravati i prihvatiti dobro i ne činiti grijeh. Silno je važna odlučna riječ što stoji na kraju ovoga čitanja: nitko ne mora biti bezbožnik, niti itko ima, od Boga, dopuštenje činiti grijeh. Dakako, grijeh svjestan i sa svom odgovornošću učinjen.

Psalam (Ps 119, 1-2. 4-5. 17-18. 33-34)

Psalam 119 je najduži Psalam Psaltira. (Psaltir je zbirka Psalama = religioznih pjesama). Naziv Psalma 119 je, „Pohvala Božjem zakonu.“ Sav pjeva o pobožniku koji nastoji živjeti usklađen s Bogom i njegovim Zakonom. Svaki redak ima po jadan izraz za Zakon: svjedočanstvo, propis ili pravilo, volja, naredba ili zapovijed, obećanje, riječ, sud, put. U Psalmu se Zakon ne predstavlja pod vidom: MORAŠ – nego kao oblik LJUBAVI prema Bogu, koji je sama ljubav. Psalmist pjeva: „Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Gospodnjem…čitavim srcem njega traže!“ Samu riječ „Zakon“ i sve njegove istoznačnice treba uzeti u najširem smislu onako kako su ga prenijeli proroci. „Naredbe si (Bože) dao da se brižno čuvaju.“ Pobožnik sebi govori: „O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila.“ Ovaj je Psalam spomenik izraelske pobožnosti prema Božjoj objavi. U Psalmu se pobožnik obraća Bogu i s ovim lijepim riječima: „Milostiv budi meni, sluzi svojem…Otvori oči moje da gledam divote tvoga Zakona! Pokaži mi!…Pouči me!“ Život se u ovom Psalmu shvaća u punom smislu – kao sreća, sigurnost, napredak.

Drugo čitanje (1 Kor 2, 6-10)
Čitanje prve Poslanice Korinćanima

Za današnje 2. čitanje, odabran je odlomak iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, iz poglavlja 2., „Svjetska i kršćanska mudrost.“ Apostol Pavao je navjestitelj Božje mudrosti. Pavao suprotstavlja mudrosti ljudskoj, Mudrost Božju. Očito ovdje se ne radi o dvije mudrosti, nego o Mudrosti božjoj i mudrosti – zvanoj ljudska koja stvarno nije mudrost, nego „nazovimudrost.“ Pavao ovako govori Korinćanima: „Braćo! Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu…“ Mudrost o kojoj Pavao govori obavijena je „misterijem,“ tj. ona je dio Božjeg plana koji je na početku procesa SPASENJA. Ta Božja mudrost nije dostupna ljudskom istraživanju. Ali je Bog „prije vjekova“ odlučio da njegova mudrost bude „na našu slavu.“ Vrhunska Mudrost Božja jest sam Isus Krist i to Raspeti. Tko bi to od ljudi mogao i pomisliti da je put KRIŽA, put MUDROSTI? Tu su mudrost zanemarili vladari svijeta. A dokaz je to što su raspeli Gospodina Isusa. Ta mudrost njima je bila nepoznata, ali nisu ni htjeli prihvatiti mudrost Isusa Krista Raspetoga. Pavao piše dalje u 1 Kor. „Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje i uho ne ču – i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ Nama Bog po svom Duhu otkriva svoju Mudrost, otkriva nam da razumijemo Krista – unutarnjim osjećajem vjere – svojim srcem. „A nama to Bog objavi po Duhu, jer Duh sve proniče i dubine Božje.“ Pavao ovim riječima završava današnji dio Prve poslanice Korinćanima. Sve koje vodi Duh Božji – on će im prosvijetliti srce da razumiju Isusa Krista.

Evanđelje (Mt5, 20-22a. 27-28. 33-34a. 37)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Kraća verzija)

U ono vrijeme: reče Isus svojim učenicima: „Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Vaša riječ neka bude: 'Da, da – ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je.“ Riječ Gospodnja.

Zaključak:

Zakon u ljudskom srcu i istini! Isus nije došao dokinuti Mojsijev zakon, već traži da on proizlazi iz našeg obraćenog srca. Ne samo naša djela, već i naše misli moraju biti čiste. Isus unosi novost u Dekalog – Deset zapovijedi – 'popravlja' Mojsijev zakon. I to izravno: „Rečeno je – A ja vam kažem.“ Isus govori izravno bez posrednika. „Nekoć Bog reče po Mojsiju…A ja kažem vama.“ Isus je usavršitelj Božjega zakona. Štoviše, on je prvi koji taj „Novi zakon“ u potpunosti ispunjava. On je ispunio Zakon na križu s riječima: „Dovršeno je!“ (Iv 19,30). To jest, ispunio je sav Zakon i proroke. Isus govori kao prorok. Svoje učenike upućuje na velikodušnost – od njih traži veću pravednost. Traži 'mjeru' srca, traži novu kvalitetu. To je bogoljubnost i, radi Boga, čovjekoljublje koje izlazi iz dubine srca. Isusova riječ: A ja vam kažem nije dokinuće Zakona, već njegovo savršenstvo, savršenstvo duše i srca. Ljubav je to koja nema mjere. Kad čujemo, moramo i shvatiti da je moguće, ubiti drugoga i jezikom. Ako nismo, oprostili svome bratu, a ušli smo u Božji dom – vrijeđamo Boga. Nije dovoljno samo 'oprati' ruke, treba 'očistiti' i svoje srce. Isusove riječi nisu naredba. Bog daje čovjeku slobodu odabira. Čovjek, dakle, može odabrati: kako dobro, tako zlo. Iz srca izlazi sve, reći će Isus u važnom odlomku Markova evanđelja: „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, opakosti, prijevare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ (Mk 7,21). Grijeh se, dakle, začinje u srcu. Tu su korijeni svih ljudskih zloća. Prema tome Isus zove na istinsko unutarnje obraćenje. Isus u današnjem Matejevu evanđelju, uspostavlja – novo – Božje vrjednovanje temeljnih ljudskih zbilja: život, brak, istina. Živjeti moralno po zapovijedima, to je bit kršćanskog života. Koliko tako živimo? Grijeh se, prema Isusu, događa već u srcu. Zato Isus zove na unutarnju čistoću i na poštivanje zakona i u onim prostorima ljudskoga bića u koja može prodrijeti samo Božja ljubav i njegovo sveznanje. Do tada se znalo tko je preljubnik. Onaj koga uhvate u preljubu. Za njega su postojale oštre kazne, tjelesno istrjebljenje. Preljubnicu iz evanđelja htjeli su pismoznanci pred Isusom kamenovati. A sada se zapravo više ne zna tko NIJE preljubnik. To vidi samo Bog! Samo on može suditi!

Gospa Lurdska, dan bolesnih

Sred Lurdske pećine Gospa se javi, Crkva je odonda s ljubavlju slavi.

 Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica ovako: "Jednog dana pođoh k obali rijeke Grave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekekav šum. okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. 

I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogvama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade." Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele.

Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj na tom mjestu izgrade kapelicu. Bernardici je zapovijedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato današnji dan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: "Ja sam Bezgrješno Začeće" što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše.

I to je jedna od velikih poruka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima.

Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine 11. veljače. Ustanovio ga je Papa Ivan Pavao II. 1992. godine, ne bi li potaknuo sve ljude različitih vjeroispovijesti da promisle o svojim mogućnostima u brizi i njezi oboljelih. Namjera je i zahvaliti svima koji skrbe o bolesnicima – zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i mnogim drugim djelatnicima i volonterima koji su u središte svoga djelovanja stavili bolesnika i njegove potrebe.

Dan bolesnika ne bi trebao biti samo dan posjete bolesnika, starih i nemoćnih osoba i bolesne djece, već dan kada bi svi bar nakratko podigli u sebi svijest, dan koji pokreće ljude u izgradnji bolje, sigurnije i humanije zajednice.

Blaženi Alojzije Stepinac, Biskup i Mučenik – zagovornik cijelog hrvatskog naroda

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.Ali, In te Domini, speravi – U Tebe se Gospodine, uzdam u sadašnjosti i budućnosti!

Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba.

Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

Rimski student:

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika.

Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi Biskup na svijetu:

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. 

Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

Stepinčeva neustrašljivost u vrtlogu rata: 

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde.

Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Njemu su se sa svih strana stjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomogao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su viąe puta traľile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi na Stepinca:

Nakon završetka 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora ąto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkog klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici, odcijepljenu od Rima. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani ľestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca.

Ta će kampanja potrajati s različitim intezitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. lipnja izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s direktnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenog 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nevin optužen na montiranom sudskom procesu: 

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada koji nije samo obrana, nego i optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočenja, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je optužen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izvršavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je, doduše, dozvoljeno slavljenje misa i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uveliko narušavalo njegovo zdravlje. A da je s pravom proglašen MUČENIKOM svjedoče znanstvene analize njegovih posmrtnih ostataka, gdje su pronađene velike količine otrova u njegovu tijelu, iz čega proizlazi da je Stepinac umro od posljedica trovanja. Obdukcija je pokazala da su nakon smrti komunistički zločinci unakazili njegovo tijelo kako bi prikrili dokaze o njegovu trovanju, a srce mu spalili. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim poći niti po svoj kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Plodonosno Stepinčevo uzništvo: 

U zatočeništvu i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. I u tim pismima kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav prema svim osobama koje su ga progonile i nepravedno optužile. Molitva za neprijatelje i praštanje stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.

Zatočenička smrt u rodnom Krašiću: 

Od proljeća 1953. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bila je potreba sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali on je to strpljivo podnosio do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom riječniku kaže, "ex aerumnis careeris"-od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče budi volja Tvoja!" Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i koristio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu. Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica.

Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine. Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim. Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"

Blaženi Alojzije Stepinac, naš hrvatski mučeniče, pomozi nam svojim zagovorom, da, unatoč svim političkim intrigama i pritiscima koji dolaze iz domaćih redova ili izvana, neustrašivo ostanemo vjerni Bogu, Katoličkoj Crkvi i svojoj domovini te gradimo takvo zajedništvo kojega nitko neće moći poljuljati. Pomozi nam svojim zagovorom da budemo ustrajni u trpljenju, da nadu nikad ne izgubimo i da tu nadu neustrašeno širimo! 
Amen.