Župa Kraljice svete Krunice

Obljetnica pada Vukovara

Sjetimo se obljetnice pada Vukovara. Zapalimo svijeće u svojim prozorima ili na prikladnom mjestu. Sveta misa za sve branitelje i žrtve Vukovara održati će se danas 18.11.2016. u 18:00 sati.

Tijekom 1990. godine u republikama bivše Jugoslavije održani su višestranački parlamentarni izbori. Prvi puta u dvadesetom stoljeću u Hrvatskoj osnovan je višestranački sabor novoosnovanih građanskih stranaka. Slično se dogodilo i u drugim republikama osim u Srbiji gdje je na vlasti ostala komunistička partija mijenjajući svoj naziv u socijalistička. Na temelju razrađenog programa o Velikoj Srbiji koji svoje korijene vuče iz devetnaestog stoljeća počinje propaganda o ugroženosti srpskog naroda i potrebi da svi Srbi žive u istoj državi. Srpsko pučanstvo, koje u ukupnom broju stanovnika Hrvatske čini 11 do 12%, uporno je plašeno pričama o ugroženosti Srba. U isto vrijeme Jugoslavenska narodna armija pretvara se u srpsku vojsku i u dogovoru sa srpskim vlastima naoružava ekstremistički raspoložen dio Srba u Hrvatskoj.

Novoosnovani višestranački hrvatski parlament donosio je odluke o ukidanju komunističkih zakona, istovremeno garantirajući svim stanovnicima Hrvatske ista građanska i nacionalna prava u smislu najboljih primjera demokratske prakse. Ekstremistički dio Srba u Hrvatskoj otvoreno potpomognut iz Srbije naoružava se već od ljeta 1990. godine. Prve barikade postavljene su oko grada Knina. Četnici, kao nosioci velikosrpske ideje zlostavljaju Hrvate i miroljubivi dio Srba koji im se ne želi priključiti. Vlasti Republike Hrvatske nastoje smiriti situaciju, ali dogovori na jugoslavenskoj razini nisu donijeli rezultate, jer srpska strana nije odustajala od osvajačkih planova. Vukovarski prostor proživljavao je također sve ove dramatične događaje neprijateljske propagande i organiziranje i naoružavanje lokalnog srpskog stanovništva. Zajedno s oružjem u sela s većinskim srpskim stanovništvom dolaze i četnici iz Srbije. Borovo Selo u neposrednoj blizini Vukovara postalo je najjača četnička utvrda. Ovdje su početkom svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena prvo dvojica, a zatim još dvanaestorica policajca i brojni su ranjeni. Ubijeni su masakrirani u skladu s najgorom četničkom tradicijom.

Bio je to početak oružanog oblika osvajačkog rata Srbije na Hrvatsku a na području Vukovara i ovog istočnohrvatskog prostora. Neprijateljska strategija se sastojala u vojnom zauzimanju nebranjenih sela, masakriranju i protjerivanju nesrpskog stanovništva, uz istovremeno dovlačenje moćne ratne tehnike, te mobiliziranje četnika i vojske iz Srbije.

U kolovozu 1991. godine osvojena je Baranja i okupirana su gotovo sva sela vukovarske općine. Istovremeno Vukovar je tučen dalekometnom artiljerijom. Uslijedili su zračni napadi i pokušaji pješačkih prodora. Među prvim objektima u Vukovaru stradali su bolnica, Radnički dom, katolička crkva, vodotoranj. U to vrijeme u vukovarskoj bolnici nalazilo se već 300 ranjenika. Na taj način Vukovar se našao gotovo u potpunom srpskom okruženju, neprijatelj ga je namjeravao osvojiti i krenuti u daljnja osvajanja.

 Na širem prostoru oko Vukovara nalazilo se preko 600 tenkova i oklopnih transportera, vise tisuća odlično naoružanih četnika i mobiliziranih rezervista. Veliki je broj svih vrsta artiljerijskog oružja, streljiva je neprijatelj imao u izobilju, a srpskim zrakoplovima nije se imao tko suprotstaviti.

S druge strane, obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije, te oko 1000 dobrovoljaca bez vojnog iskustva. Branitelji su imali izrazito skromno naoružanje: poluautomatske i automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova, nešto jednostavnog protuoklopnog oružja. Snabdijevanje oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.

Kod takvog odnosa snaga Srbija je po vojnoj teoriji trebala pregaziti Vukovar za nekoliko dana. No opkoljeni Vukovar gotovo puna tri mjeseca odupirao se golemoj vojnoj sili.

Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Brojna tragična svjedočenja preživjelih i dnevna izvješća vukovarskog radija govore o nevjerojatnom herojstvu i patnjama svih koji su do kraja ostali u Vukovaru. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Nedostajalo je hrane i sanitetskog materijala. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata.

Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji, koji su se tijekom obrane organizirali u brigadu. Ogromna motiviranost i inventivnost malobrojnih i slabo opremljenih branitelja omogućila je nadmoćno suprotstavljanje zastrašujućoj vojnoj tehnici i brojnijoj srpskoj vojsci. Tek kada su branitelji ostali bez ijednog protuoklopnog punjenja a agresorska vojska 18. studenog 1991. godine ulazi u razrušeni Vukovar.

 Podaci vojno statističkog karaktera dobrim dijelom objašnjavaju doprinos Vukovara u obrani Hrvatske, te ujedno ilustriraju zašto je Vukovar bio u središtu interesa svjetskih medija i proučava se kao vojno teoretski fenomen.

Naime, u obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja. Oko 60% bili su stanovnici Vukovara, a ostalo su bili domoljubi iz ostalih dijelova Hrvatske i Herceg Bosne. Trećina branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara, oko 500 do 600 je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. S već navedenim skromnim naoružanjem ostvareni su fascinantni borbeni rezultati: uništeno je više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, broj mrtvih četnika procjenjuje se na 5 do 7 tisuća, a 20 do 30 tisuća je ranjeno.

Vežući više mjeseci ogromnu srpsku vojnu silu za područje Vukovara njegovi branitelji su Hrvatskoj dali toliko dragocjeno vrijeme i prostor za stvaranje vojske neophodne za obranu opstojnosti države, a uništivši ogromnu količinu srpskih vojnih potencijala, materijalno, politički i psihološki znatno je oslabljen agresor.

Okupacijom Vukovara srpska vojska započela je drugi čin vukovarske tragedije. Protivno svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska vojska i četnici ulaskom u Vukovar izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i smaknuto. Masovne grobnice otkrili su nekoliko mjeseci kasnije strani novinari, a potvrdile su međunarodne komisije. Svijet su potresle slike sa Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja.

Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili. Veliki broj logora još nije otkriven, tako da se još uvijek ne zna koliko je osoba iz Vukovara za uvijek nestalo. Nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.

Vukovar danas stoji razrušen, razaranje je imalo katastrofalne razmjere. Stambeni objekti i infrastruktura razrušeni, oprema je opljačkana. Uništene su crkve i škole i vrijedni spomenici kulture: dvorac Eltz, zgrade općine, gimnazije, crkve i samostan. Treba naglasiti da su svi spomenici kulture bili vidljivo označeni po međunarodnim normama. Uništena je i priroda. Porušeno je drveće sasječene su vukovarske aleje i parkovi. Uništeno je sve po čemu je Vukovar bio prepoznatljiv, danas ovaj grad stoji kao slika bezumlja.

Međunarodne snage preuzele su nadzor nad okupiranim hrvatskim područjem. Međutim nastavljeno je protjerivanje nesrpskog pučanstva s vukovarskog područja i etničko čišćenje. Protjerano je tako pučanstvo grada Iloka i uništavana su bogata hrvatska sela.

Nikad se zaboraviti neće, lica straha, izgubljene sreće, nijedna bomba, nijedna granata, nijedna suza u oku Hrvata!

Zapali svijeću za žrtve Vukovara

Pozivam sve građane Hrvatske da u četvrtak i petak  (17.11 - 18.11.2016) zapale lampaše za stradale u Vukovaru i postave ih na svoje prozore.

Pozivamo da se u miru i molitvi prisjete žrtava koje su položile najvrjednije što su imali za slobodnu Hrvatsku, svoje živote. 

'I reći ću vam samo još jednu stvar: Zapamtite Vukovar!'

Potpišite ZA zaštitu braka na razini cijele EU

Udruga "U ime obitelji" pozvala je građane da podupru europsku građansku inicijativu (EGI) "Mama, Tata & Djeca" kojom se traži od Europske komisije (EK) da zaštiti brak i obitelj na razini cijele Europske Unije (EU) – kao zajednicu muškarca i žene, i to zajednicu utemeljenu na braku i/ili potomstvu!

"Iako smo kroz narodni referendum 2013. godine brak zaštitili kao zajednicu žene i muškarca, EK je trenutno, nažalost, usmjerena na izjednačavanja braka i drugih oblika zajednica "odozgo", navode u U ime obitelji. "To pokazuje i izjava Fransa Timmermansa, potpredsjednika EK, iz lipnja 2015.: "Komisija je trebala otići korak dalje i poduzeti nešto kako bi sve države članice Europske unije mogle legalizirati istospolne brakove i izjednačiti ih s drugima."

"Prikupljanjem potpisa na razini cijele EU, želimo stvoriti snažan pritisak na EK da sukladno Uredbi o EGI pokrene postupak donošenja zakona koji će definirati brak i obitelj u svim zakonima na razini EU. Ako EK pak ne posluša više od milijun svojih građana, onda će im morati obrazložiti takvu odluku. Potpisi za inicijativu "Mama, Tata & Djeca" se već aktivno prikupljaju u svim državama članicama EU, a do 11. prosinca 2016. potrebno je prikupiti potpise najmanje milijun punoljetnih građana EU."

Podržimo zajedno brak i obitelj u Europi:

Brak – trajna i vjerna zajednica muškarca i žene sa svrhom zasnivanja obitelji.

Obitelj – otac, majka i njihova djeca.

Obiteljski odnos – zakonski odnos između dvoje supružnika, ili između roditelja i djeteta. 

Da, podržavam zahtjev za propis EU koji definira značenje braka i obitelji: brak je zajednica između jednog muškarca i jedne žene, a obitelj je utemeljena na braku i/ili na porijeklu. 

Inicijativu je moguće potpisati na dva načina: 1. Online putem interneta ili 2. Na papirnatom obrascu.

1. POTPIŠITE ONLINE
   Pozivamo vas da inicijativu potpišete online, te da dijelite link za potpisivanje svojim kontaktima preko emaila i društvenih mreža: KLIK
   
2. PRIKUPLJANJE POTPISA NA PAPIRNATIM OBRASCIMA
   Potpisi za Inicijativu se mogu prikupljati i na papirnatim obrascima. To je posebno pogodno za osobe koje nemaju pristup internetu a željeli bi se uključiti u ovu inicijativu.
   

   Isprintajte papiranti obrazac kojeg možete skinuti u PDF formatu s adrese:

   http://www.mumdadandkids.eu/files/home/PAPER%20FORMS/Hrhrpaperform_thefinal.pdf

   i prikupite potpise od vaših ukućana, susjeda, članova udruge, molitvene zajednice, župe…

   Više o EGI “Mama, Tata & Djeca” možete saznati na www.mamatataidjeca.eu

Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.

U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve. Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika. 

Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:

“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.

Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”

Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine.

Trideset i treća Nedjelja kroz godinu

Današnja 33. nedjelja kroz godinu, evanđelista Luke, sva je u znaku SUDNJEGA DANA. Prekogrobni život za nas ljude, vjernike, uvijek ostaje tajna. Proroci i mudraci služe se slikama kako bi nam prenijeli poruku da Bog zajedno s nama gradi „novi svijet“ vječnoga života. Danas je puno lažnih proroka. Još je više: ratova, sukoba, prirodnih nepogoda i neprijateljstava prema svemu što je Božje i što govori o Bogu. Život na zemlji zaista je takav da najava „Dana Gospodnjega“ može doista biti shvaćena kao „Evanđelje“ – Radosna vijest. Radosna je vijest da će prestati svijet u kojemu su milijuni ugroženi: glađu, ratom, s terorizmom i s prirodnim katastrofama. Takav svijet, u kojem je sve manje nade i životnoga smisla, nestati će. Zato je vijest da će ovaj svijet doživjeti svoj kraj uistinu „Radosna vijest.“ Ali, vjera i nada u pravednoga Boga uče nas da nam je pobjeda osigurana.

Najava

Svijet želi živjeti i uskrsnuti prije nego umre, dok Kristova ljubav želi najprije umrijeti da bi uskrsnula s onu stranu smrti, u smrti. To uskrsnuće u smrti ne da se razumjeti niti iskoristiti od strane svijeta koji bježi od smrti. Život svijeta, koji želi živjeti prije nego umre, ne nalazi u sebi nikakvu nadu niti uspijeva ovjekovječiti ono što je vremenito.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Mal 3, 19-20a)
Čitanje knjige o Mahaliji

Za današnje 1. čitanje, odabran je odlomak iz Knjige proroka Malahije, iz poglavlja 3, „Slavlje pravednika na Dan Gospodnji.“ Malahija opominje svoj narod riječima: „Evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice.“ Bog vatrom pročišćava svoj narod – spaljuje zlo. Prorok se zauzima za unutarnju duhovnu obnovu naroda, jer mu je bilo jasno da prave promjene na bolje ne dolaze izvana nego iz ljudskoga srca i uma. Malahija opominje zle, ali i dobrima kaže: „A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.“

Malahija opominje narod da će „Dan Gospodnji“ sigurno doći te da će nastupiti potpuna i savršena Božja pravda. On opisuje eshatološki sud nad nepravednicima i zlikovcima. Pravednici nikada ne mogu biti od Boga zaboravljeni i napušteni. Od njih se traži postojana vjera u budućnost u kojoj će se Božja pravda dogoditi, jer Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Pakao je za kršćanina spasonosna istina. No, pravi pobožnik ne živi bogoljublje zato što se „boji pakla,“ nego zato što ljubi Boga i što Bog ljubi njega.

Psalam (Ps 98, 5-9)

Psalam 98 je eshatološki hvalospjev s nazivom, „Jahve – Kralj i Sudac.“ Hvalospjev je nadahnut krajem Izaijine knjige. Pjesnik pjeva, a moli i druge da pjevaju: „Zapjevajte Gospodinu uz citru i zvuke glazbala;…kličite Gospodinu kralju!“ Kliču vjernici i idu u susret Gospodinu, ali i sva neživa priroda hiti u susret Dolazećemu. „Neka huči more i što je u njemu,…Rijeke nek plješću rukama,…neka se brda raduju!“ Psalam „Gospodin dolazi,“ podsjeća na pozdrav kojim su se prije kršćani pozdravljali: „Maranatha!“ To znači: „Gospodin dolazi,“ zasigurno. Ili željeno: „Doi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20 = završnica Biblije). Prvi kršćani stalno su se na to podsjećali i radosno su živjeli. Eshatološkog Suca ovdje i svemir i čovječanstvo dočekuju s radošću, ne sa strahom. A kako ćemo mi dočekati „Dolazećega?“ To ovisi o nama, o našem založnom kršćanskom životu.

Drugo čitanje (2 Sol 3, 7-12)
Čitanje 2. poslanice Solunjanima

 Za današnju službu Božju, za 2. čitanje, odabran je odlomak iz završnog dijela Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima, iz poglavlja 3, „Protiv lijenosti i nerada.“ Pisac poslanice podsjeća kršćane na apostola Pavla koji je navješćivao i iščekivao „Dan Gospodnji“ i radio. Izrađivao je „noću i danju“ šatore (Dj 18,3). Pisac veli u ime Pavla: „Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas.“ Pavao je dakle, radio, a na rad navodi i svoje učenike i cijelu zajednicu. Slijede zapovijedi iz poslanice da čovjek (svaki) treba raditi i zarađivati za svoj kruh svagdanji. To je čisto ljudski zahtjev, budući da rad nije poniženje za čovjeka već se čovjek kroz rad ostvaruje – potvrđuje svoju vrijednost. Pisac poslanice veli: „ovo vam zapovijedam: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube.“ Radom čovjek postaje graditelj sigurnijega, ljepšeg i sretnijega boravka na zemlji. I s etičkog gledišta proizlazi da je rad dužnost svakoga čovjeka, uz pretpostavku da može raditi, jer po Kristu, nitko ne bi smio biti 'parazit.' Posebno vjernike treba podsjećati kako nitko ne bi smio „dangubiti“ zbog iščekivanja „Dana Gospodnjega,“ jer nitko ne zna kada će Bog uspostaviti svoje Kraljevstvo.

Evanđelje (Lk 21, 5-19)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Upitaše ga: „Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?“ A on reče: „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam' i: 'Vrijeme se približilo!' Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.“ Tada im kaza: „Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Riječ Gospodnja.

Zaključak: 

Dragocjenost ovog Lukina evanđeoskog odlomka je u tome što daje osnovna pravila i otkriva značenje svega što se dogaña. Kršćanima je dano da shvate izazov sadašnje situacije. Pozvani su na bezuvjetno povjerenje Bogu i Kristu: „Ni vlas vam s glave neće pasti!“ Kršćanima je dano da nadvladaju teškoće svake situacije. Pozvani su na USTRAJNOST i HRABROST da se priznaju Isusovima. Konačna nam je, dakle, pobjeda osigurana. Mnoga naša braća u Kristu progonjena su, a često i ubijana zbog svoje vjere u Gospodina. Njihova nada je Isus u koga su se pouzdali. Isus nas poučava kako živjeti i što činiti da bi dočekali uzdignute glave i ponosno njegov ponovni Dolazak. Valja i neprestano MOLITI. Tako će kršćani moći opstati pred Sinom Čovječjim kada dođe. Logično je da čovjek misli na svoju budućnost. Čovjek nosi u sebi želju i moć da izgrađuje bolju budućnost. Kršćanin je pozvan izgrađivati bolju budućnost, ali u sve unoseći Krista: njegove misli osjećaje i djela. No, u današnjem svijetu sve je manje prostora za istinsko nastojanje, za pošten rad, za slobodu misli i djelovanja. U vrtlogu ovoga svijeta, punog negacija: ratovi, glad, bolest, terorizam, prirodne nepogode i…samo kršćanin može sačuvati nadu: jer mu je pogled upravljen na snagu kojom je Krist uskrišen iz tame svoga groba. Kršćanin nema nekih zemaljskih mogućnosti da budućnost ostvari prema svojim zamislima. Ali, uz Božju pomoć može učiniti mnogo. Kršćanin može vjerovati, nadati se i ljubiti, isto tako može i druge hrabriti na VJERU, NADU i LJUBAV. Kršćanin će moći, u zajedništvu s Isusom Uskrslim koji je bio raspet, nadati se i u ovom trnovitom svijetu svjedočiti ljubav i širiti prostore ljubavi. Onaj koji Bogu vjeruje nastojat će iz te vjere u Boga služiti drugome, služiti budućnosti ljudi. Kršćanin koji u Boga vjeruje, potaknut duhovnom snagom, predat će se za druge: molitvom, vjerom, nadom, ljubavlju, samoprijegorom, uslužnošću, svjedočenjem i žrtvom. Kao i prvim kršćanima u iskustvu teških događaja oko propasti Jeruzalema, tako se i nama ovi dani čine da su posljednji, da nalikuju apokaliptičkim opisima svršetka svijeta. Međutim i povijest prvih kršćana prisilila je Isusove učenike da se snađu u novonastaloj situaciji i da pravilno shvate Isusa. I Luka nama tvrdi da je, nakon strahota ok Jeruzalema, otkriveno da svi eshatološki govori ne žele ljude zastrašiti, kako se to nažalost i nama događa, nego da su poziv na novo djelovanje, na povjerenje i ljubav. Događaji, pa ma kako strašno izgledali, ne mogu staviti u pitanje kraljevstvo Božje. AMEN!