Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Franjo Asiški, istinski Isusov sljedbenik

Danas je blagdan svetog Franje Asiškog, u vjerničkom puku omiljenog sveca, osnivača i zaštitnika franjevačkog reda.

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, “kralj gozba i zabava”, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggie, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva. 

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. 

Franjo se tada vratio u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. 

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.” 

Nalazeći se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku. 

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. 

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji. 

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju. 

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili “Siromašne dame od sv. Damjana”, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu Zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. 

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.” 

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. 

Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Sveti arkanđeli Mihael, Gabriel i Rafael

Crkva 29. rujna slavi blagdan trojice arkanđela koji se imenom spominju u Bibliji: Mihael, Gabriel i Rafael.

Mihael, Gabriel i Rafael tri su biblijska anđeoska imena. Izvorna značenja imena su, kako je to često u drevnim istočnim kulturama, rečenice, svojevrsne definicije nositelja imena: Mi-ha-el znači Tko je kao Bog?, Ga-bri-el – Bog je jak, a Ra-fa-el – Bog iscjeljuje, liječi. 

Anđeli su po katoličkom učenju osobna, od Boga stvorena bića, koja “uvijek gledaju lice Oca nebeskoga” (Mt 18,10), te su neposredni svjedoci njegovih velikih djela i razglašuju njegovu slavu (grčki angelos znači glasnik). Za razliku od ljudi, anđeli nisu vezani na tijelo. Oni su čisti dusi, a posjeduju veću moć nad materijom od čovjeka i veću sposobnost spoznaje. Nauka o anđelima (angelologija) razvrstava anđele u devet korova. Osmi su kor arkanđeli i među njih spadaju Mihael, Gabriel i Rafael.

Najstarije štovanje arkanđela Mihaela zabilježeno je već u 4. stoljeću. Mihael je, po Bibliji, na početku Božjeg stvaranja, vođa i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela koje je predvodio Lucifer (Sotona). Prema liturgijskim tekstovima, Mihael je voditelj duša u raj. Stari su ga pisci nazivali “vagatelj duša” na posljednjem sudu, a ikonografi ga slikali s vagom u ruci. Slikaju ga i kao “vojskovođu nebeske vojske” s plamenim mačem ili kopljem, a u srednjem vijeku u tadašnjoj vojničkoj opremi: oklopu, kacigi, sa štitom i kopljem. Obično u žaru borbe, okružena drugim anđelima, kako pobjeđuje Sotonu (koji je često prikazan likom zmaja ili slične zastrašujuće spodobe) i strovaljuje ga u pakao. Općenito, Mihael se štuje kao branitelj i zaštitnik vjere i Crkve. Kao svojeg patrona posebno ga časte, u vezi s njegovom ulogom, vojnici i policajci, pa ljekarnici, vagari i trgovci, pekari; umirući.

Sveti Mihaele Arhanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali. Amen.

SVETKOVINA KRALJICE SVETE KRUNICE 2016

U našoj župi, 28. rujna počinju devetnice s kojima ćemo se pripremati za 24. obljetnicu osnivanja župe i za blagdan zaštitnice, Kraljice Krunice.

Devetnice će svakodnevno počinjati svetom Krunicom u 17:30 sati, a svete mise počimat će u 18:00 sati. Prije svete mise biti će prilika za svetu ispovijed.

Uz našeg župnika Ivana Štivičića, misu će svaku večer predvoditi drugi propovjednik. Zadnjeg dana devetnice, oko naše župne crkve održat će se tradicionalna procesija s Gospinim kipom i svijećama.

Raspored po danima: 

SRIJEDA 28. rujna 
17:30 sati: Sveta Krunica 
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. ROBERT KUPČAK, župni vikar župe Blažena Djevica Marija, Nova Kapela

ČETVRTAK 29. rujna
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. MILAN VIDAKOVIĆ, župni župe Sv. Luka Evanđelist, Novska

PETAK 30. rujna
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. LJUBIŠA KRMAR, župni vikar župe Sv. Leopold Mandić, Požega

SUBOTA 01. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. ĐURO CVITIĆ, župnik župe Gospa Lurdska, Uljanik

NEDJELJA 02. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. PATRIK ALATIĆ, župnik župe Uznesenje BDM, Končanica

PONEDJELJAK 03. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. BRANKO GELEMANOVIĆ, župnik župe Pohod BDM, Sirač

UTORAK 04. listopada
10:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. Zdravko Radoš, župni župe Sv. Emerik, Oriovac

SRIJEDA 05. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. Zdravko Radoš, župni župe Sv. Emerik, Oriovac

ČETVRTAK 06. listopada
17:30 sati: Sveta Krunica
18:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. Zdravko Radoš, župni župe Sv. Emerik, Oriovac

PETAK 07. listopada - SVETKOVINA KRALJICA SVETE KRUNICE
11:00 sati: Sveta misa - predvodi vlč. Zdravko Radoš, župni župe Sv. Emerik, Oriovac

Dvadeset i šesta Nedjelja kroz godinu

Ova nedjelja donosi nam poznatu Isusovu priču o bogatašu i bolesnom siromahu Lazaru. Glavna poruka ove priče vodi nas do Božjeg suda i presude.

Kroz svoju priču iz evanđelja Isus je prvo htio svratiti pozornost na nužnu promjenu bezosjećajnosti i nebrige bogataša prema siromasima. No, drugo što Isus zahtijeva nije samo pravedan život u zajednici nego: pravedan, ponizan i bogobojazan osobni život, svakog čovjeka. Jedno je povezano s drugim i ne može se odvojiti.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Am 6, 1a. 4-7)
Čitanje Knjige proroka Amosa

Ovo govori Gospodin svemogući: »Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.« Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje (1Tim 6, 11-16)
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom
koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje (Lk 16, 19-31)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te ­bude pokopan. Tada u teškim mukama u pa­klu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abra­­ha­ma i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i ­rashla­di mi jezik jer se strašno mučim u ovom pla­­me­nu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a ­­tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mu­čiš. K tome između nas i vas zjapi ­­pro­va­li­ja golema te koji bi i htjeli prijeći ­­odav­de k vama, ne mogu, a ni odatle k nama ­prije­laza nema.’ Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, ne će povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«
Riječ Gospodnja.

Kontemplacija: 

U siromaštvu učenika i apostola naslovnik evanđelja može dokučiti sâm znak sadržaja poruke. Siromaštvo propovjednika je, da tako kažemo, sakrament, to jest vidljivo očitovanje evanđelja i čovjeka koji se daje zahvatiti evanđeljem. Srce radosne vijesti, da kraljevstvo Božje dolazi i da prolazi obličje ovoga svijeta, da je uskrsnuo onaj koji je raspet i da smrt znači život, ali da pravi život uvijek prelazi preko smrti, sve to apostol ne može naviještati samo riječima, nego samim načinom svog života.

On sâm mora utjeloviti tu poruku. Kristov križ i nada u uskrsnuće očituju se u tome da su apostoli raspeti-s-Kristom, što onda znači da »sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i patimo se radeći svojim rukama« (usp. 1 Kor 4, 11ss.). U siromaštvu apostola je moguće shvatiti poruku križa i uskrsnuća. Propovijednik postaje tako živi znak svoje poruke, znak da prolazi obličje ovoga svijeta i da nas Gospodin dolazi osloboditi [...].

No, siromaštvo mora istovremeno izražavati posvećenost u korist bližnjega. Želi li se slijediti Isusa treba biti spremni sve što se posjeduje dati siromasima. Kao što Isusovo siromaštvo označava njegovu ljubav za ljude - »Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (2 Kor 8, 9) – tako i siromaštvo učenikâ služi da se ljubi sve ljude, a osobito najsiromašnije, kao Isusovu braću i sestre. Siromaštvo vodi k solidarnosti sa siromasima, k većoj solidarnosti u ljubavi. Samo onaj tko je siromašan može biti uistinu prijatelj siromašnih, malenih, onih koji su na rubu [...].

Morat ćemo si dakle postaviti ozbiljno pitanje: jesu li u zajednici siromasi 'ljubljeni' kao što su bili za Isusa, ili su to, naprotiv, bogataši, školovani, vredniji i poznatiji, oni s kojima je moguće 'dijalogizirati'? Tko je osobiti subject našeg zanimanja i naše ljubavi?

Sveti Matej, apostol i evanđelist

Današnji zaštitnik sveti Matej, apostol i evanđelist, rodio se u Kafarnaumu oko 5. godine. Prema Evanđeljima sin Alfejev, zvan i Levi, Galilejac, carinik iz Kafarnauma, na području Heroda Antipe, ugostio je u svojoj kući Isusa i nakon tog susreta pridružio se njegovim apostolima.

Sveti Matej, apostol i evanđelist, kršćanski svetac, pisac Evanđelja po Mateju, propovjednik. Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika. Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. 

Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju.

Sveti Matej, apostol i evanđelist, kršćanski svetac, pisac Evanđelja po Mateju, propovjednik. Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika. Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju. 

"Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?' Kada to Isus ču, odgovori: 'Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike'" (Mt 9,9-13). 

Kasnija predaja o Mateju donosi mnogo više pojedinosti o njegovu životu. Kao Isusov apostol i propovijednik, obraćao se najprije Židovima te im je prije, nego ih ostavi, napisao Evanđelje na njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada govorili Židovi u Palestini. O tome svjedoče neki stari crkveni oci, no u današnjem tekstu Matejeva evanđelja pisanog grčkim jezikom nema jasnih tragova njegova prijevoda s aramejskog. 

Prema nekim predajama, propovijedao je Židovima oko 15 godina, uključujući i židovske enklave u Etiopiji i na Istoku. Matej u svome evanđelju želi pokazati, da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje, da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. 

Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080. g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. Uz njega na slikama, često je anđeo koji drži pero. Zaštitik je grada Salerna i Triera (Njemačka), carinika, poreznika, bankara, zaštitara, brokera, računovođa i knjižničara.