Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Matej, apostol i evanđelist

Današnji zaštitnik sveti Matej, apostol i evanđelist, rodio se u Kafarnaumu oko 5. godine. Prema Evanđeljima sin Alfejev, zvan i Levi, Galilejac, carinik iz Kafarnauma, na području Heroda Antipe, ugostio je u svojoj kući Isusa i nakon tog susreta pridružio se njegovim apostolima.

Sveti Matej, apostol i evanđelist, kršćanski svetac, pisac Evanđelja po Mateju, propovjednik. Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika. Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. 

Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju.

Sveti Matej, apostol i evanđelist, kršćanski svetac, pisac Evanđelja po Mateju, propovjednik. Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika. Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju. 

"Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?' Kada to Isus ču, odgovori: 'Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike'" (Mt 9,9-13). 

Kasnija predaja o Mateju donosi mnogo više pojedinosti o njegovu životu. Kao Isusov apostol i propovijednik, obraćao se najprije Židovima te im je prije, nego ih ostavi, napisao Evanđelje na njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada govorili Židovi u Palestini. O tome svjedoče neki stari crkveni oci, no u današnjem tekstu Matejeva evanđelja pisanog grčkim jezikom nema jasnih tragova njegova prijevoda s aramejskog. 

Prema nekim predajama, propovijedao je Židovima oko 15 godina, uključujući i židovske enklave u Etiopiji i na Istoku. Matej u svome evanđelju želi pokazati, da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje, da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. 

Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080. g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. Uz njega na slikama, često je anđeo koji drži pero. Zaštitik je grada Salerna i Triera (Njemačka), carinika, poreznika, bankara, zaštitara, brokera, računovođa i knjižničara.

Blažena Djevica Marija Žalosna

Gospa Žalosna mili je lik Majke Božje koja suosjeća s patnjama svoga Sina, ali i s patnjama svih ljudi.

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Simeona: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.« 

O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita »odijelom Marijina udovištva«. Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila. Gospa je raznim čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršćanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na čitavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu.

Počevši tamo od srednjega vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove: Simeonovo naviještanje Marijine žalosti, Bijeg u Egipat, Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu, Marijin susret s Isusom na križnome putu, Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ, Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovječeno Michelangelovom Pietà, I napokon Isusov pogreb.

Budući da se u svemu tome radi o nečemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršćanski je puk, vođen onim svojim osjećajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o čemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reći da su sedam Marijinih žalosti sedam naročitih zgoda, odabranih između tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotočuju sve Marijine boli. One očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se rađaju iz istog počela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju čovječanstva. Duhovno iskustvo drugih, osobito svetaca, može nam ne malo pomoći da se i mi što bolje uživimo u pojedine duhovne stvarnosti, pa tako i u žalosti Blažene Gospe. Danas ćemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina zaljubljenika, serafskog naučitelja sv. Bonaventure, koji u svome djelu Sedam darova Duha Svetoga ovako govori o Marijinim žalostima:

»Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila.

Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu. U Izrekama čitamo: ’Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu’ (Izr 31,30). Anu su hvalili jer je prikazala Samuela; ona je darovala svog sina za službu, ali sveta je Djevica prikazala svoga Sina za žrtvu. I ti, Abrahame, ti si doduše htio žrtvovati svoga sina, no konačno si ipak žrtvovao ovna, dok je slavna Djevica žrtvovala svoga Sina. Još se uvijek hvali mala siromašna udovica kad je prinijela kao dar sve što je imala, ali ova druga žena, slavna Djevica, u svom beskrajnom milosrđu, u svojoj ljubavi i predanju prema Bogu, žrtvovala je sav svoj život.

Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i sućuti prema Kristu. Rečeno je kod sv. Ivana: ’Žena je žalosna kad rađa, jer je došao njezin čas’ (Iv 16,21). Blažena Djevica nije okusila boli što su prethodile rađanju, jer nije začela u grijehu kao Eva, protiv koje bi izrečeno prokletstvo; njezina je bol došla kasnije, ona je u boli rađala pod križem. Druge žene znaju za bol tijela, ona je okusila bol srca. Druge trpe zbog fizičke promjene, a ona iz sućuti i ljubavi. Blažena je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena i puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršćanskome puku. ’Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?’ (Iz 49,15). To nam može pomoći da shvatimo kako je sav kršćanski puk izišao iz krila preslavne Djevice.
Kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je u njezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sućut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje; sve joj je to bilo kao ništa. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu!

Uzvišenje svetog križa

 Danas, 14. rujna, Katolička crkva slavi blagdan Uzvišenja svetoga križa, slavnoga križa. Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. 

Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je Božji Sin osudio »kneza ovoga svijeta« i razotkrio zloću grijeha. Sa svoga križa privukao je k sebi sve grešnike (Iv 12,32) i objavio ljubav Boga Oca koji ga je poslao. Izdišući na njemu prinosi žrtvu po kojoj je oduzeo grijeh svijeta i zahvalio svom Ocu sa svima koje spašava. 

Dana 14. rujna 335. godine posvećena je bazilika Uskrsnuća, koju je sagradio car Konstantin blizu mjesta raspeća. Od 4. stoljeća kršćani Istoka svečano slave blagdan u čast Spasiteljeva križa. Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti. Križ nije samo simbol, sveti znak. Križ je život.

Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi, kad je iz ljubavi prihvaćen. Tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, satire me i nije blagoslov nego prokletstvo.

Pred patnjom je najbolje šutjeti, jer ne razumijemo križ ni one koji su na njemu. Isus nije došao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je došao pokazati kako se prihvaća i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za čovjeka. Križ je dokaz najveće ljubavi: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).

Po životnom križu, po svemu onome što me na neki način razapinje u svakodnevici (bolest, siromaštvo, nesporazumi, nerazumijevanje, usamljenost, zloba ljudi koji me okružuju, nepravda i smrt), sve to postaje po Kristu i u Kristu mjesto susreta s Bogom i izvor života za svijet. »Slava budi višnjem Ocu, Vrutku svake ljubavi! Hvala budi Božjem Sinu što nas križem otkupi! Čast i hvala Duhu Svetom koji svetu žrtvu križa svojim ognjem zapali.«

Povijesna je pozadina ovoga blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili "za krst časni", osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva.

Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst cčasni", za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopce. I zato naša narodna povijest vec od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i ubuduće.

Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje ovog blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stiskajući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

Tečaj priprave za sakramentalni brak

Donosimo raspored Tečaja priprave za sakramentalni brak. Satnica početka predavanja ustaljena je u Novoj Gradišci, u dvorani Bl. Alojzije Stepinca s početka u 19:00 sati.

Pozivamo sve one koji se planiraju ženiti ili udavati da Tečaj obave na vrijeme.

Dvorana Bl. Alojzije Stepinca, Nova Gradiška
08. - 12. Veljače 2016 - 19:00 sati
09. - 13. Svibnja 2016 - 19:00 sati

Dvadeset i četvrta Nedjelja kroz godinu

Još se jednom u nedjeljnoj Liturgiji pojavljuje paradoks križa, otajstvo bola i spasenja, smrti i života. Uvodi ga već prvo čitanje Izaijinom trećom pjesmom o Sluzi Jahvinu. To je tužan opis njegovih patnja, ali je pun nade zbog otkupljenja. U današnjem odlomku naglašena su dva stava Sluge Jahvina: to je njegovo dragovoljno i krotko prihvaćanje boli i potpuno predanje Bogu. “Ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja”. Time je unaprijed, na potresan način, opisano Isusovo držanje kad je dragovoljno išao u susret muci i smrti da izvrši Očevu odredbu. Tu je proročki izraženo i smireno pouzdanje kojim on ide u susret najvećoj patnji, jer je duboko uvjeren da će mu Otac pomoći: “Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti”. To je navještaj njegove konačne pobjede, uskrsnuća i slave, a također i čovjekova spasenja. 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 50, 5-9a)
Čitanje knjige proroka Izaije

Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz k'o kamen i znam da se neću postidjeti. Blizu je onaj koji mi pravo daje. Tko će na sud sa mnom? Nek' se suoči sa mnom! Tko je protivnik moj u parnici? Nek' mi se približi! Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi? Riječ Gospodnja. 

Ovaj ulomak je dio takozvane »Treće pjesme o Sluzi Jahvinu« (Iz 50, 4-11). Tajanstveni lik »sluge« (prorok?, izraelski narod?) je prikazan kao lik vjernog učenika. Gospodin ga je osposobio da sluša riječ (5. r.) koju mu svakodnevno upućuje da je on prenese suvremenicima, u kojima su oslabili snaga i pouzdanje (4. r.) Vjernost učenika primljenom poslanju nailazi na otpor onih kojima je poslan. Udarci biča, grube uvrede (čupanje brade), pogrde i pljuvanja: progon sve teže pogađa osobu nepoznatog sluge, ali on se nije branio (6. r.) snažno uvjeren da mu je Jahve blizu. On se neće smesti u svom pouzdanju: zato se može odvažno suočiti s neprijateljima (7. r.), pa čak ih i izazivati na parničenje (8. r.). Gospodin mu pomaže (9a r.) i daje mu pravo (8a r.). Bit će jalovo svako perverzno nastojanje da se optuži i osudi slugu (rr. 8b.9a), čije pravednosti i nevinosti svjedok i jamac jest Bog.

Drugo čitanje (Jak 2, 14-18)
Čitanje Jakovljeve poslanice

Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.« Riječ Gospodnja.

Evanđelje (Mk 8, 27-35)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.« Riječ Gospodnja.

Zaključak: 

Tko je Isus Krist za Ignacija Silonea?

Najuzvišeniji, najčišći, najplodniji izraz čovječanstva. U njemu se utjelovljuju i sažimaju one vrijednosti koje su u temelju svake civilizacije i koje određuju istinu – to jest autentičnost i veličinu – svakog čovjeka. On nije izradio filozofski ili teološki sustav, niti je utemeljio neku religiju; nije sklapao dogovore s moćnicima, nije iskorištavao čovjekove niske porive, nije oklijevao predložiti moralni nauk izvan svake sheme, štoviše »skandalozan«, nije ga bilo strah ići protiv struje i donositi nemir. Utjelovljujući u svojoj osobi svoju poruku, proglasio je neke »lude« istine, ali uzvišene i plodonosne. U Pustolovini jednoga siromašnog kršćanina Pier Celestino upućuje papi Bonifaciju VIII ove riječi: »Ako međutim kršćanstvo bude lišeno svojih navodnih ludosti kako bi ga se učinilo poželjnim za svijet, takav kakav jest, i prikladnim za vršenje vlasti, što od njega ostaje? Vi znadete da su razumnost, zdrava pamet, naravne kreposti postojale još prije Krista, i da se također nalaze kod mnogih nekršćana. Što nam je Krist donio boljega? Upravo neke prividne ludosti. Rekao nam je: ljubite siromaštvo, ljubite ponižene i povrijeđene, ljubite svoje neprijatelje, ne brinite se za moć, karijeru, časti, to su nebitne stvari, nedostojne besmrtnih duša…« (str. 244).

Zbog svojih »ludosti«, Isus je ili odbačen ili pripitomljen ili ismijan. Više je volio drvo križa, nakon što je proglasio da se onaj tko ga hoće slijediti mora odreći samoga sebe i uzeti svoj križ. No, oni koji su posjedovali zdrav razum a osobito svećenici »imaju svjetovno iskustvo u umijeću učiniti križ bezazlenim« (Il seme soto la neve /Sjeme ispod snijega/, str. 159). Udruživši se s moćnicima, sveli su kršćanstvo na sredstvo društvene stabilnosti, pa i onda kad je ono utemeljeno na nepravdi. Sve to je izdaja Krista. Zamjenjujući sliku raspetog i umirućeg Isusa s onom »klerikalnog, uskrslog i pobjedničkog« Isusa, Crkva je izdala svog Gospodina. Na našu sreću, ne može spriječiti »da s vremena na vrijeme obični kršćani ozbiljno uzmu križ i počnu se ponašati kao luđaci« (Il seme soto la neve /Sjeme ispod snijega/, str. 159), žrtvujući se, svima koji to hoće vidjeti, kao istinski Isusovi svjedoci.