Župa Kraljice svete Krunice

Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan?

Prvoga dana u studenome obilježavamo blagdan Svih svetih, a dan nakon toga još jedan važan dan – Dušni dan koji mnogi greškom nazivaju Dan mrtvih.

Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan? Što zapravo znači kada kažemo da vjerujemo u općinstvo svetih? 

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.

NOĆ OTVORENIH VRATA CRKVE 2014

Noć otvorenih vrata Crkve obilježava se 31. listopada diljem Hrvatske, uoči svetkovine Svih Svetih, a po treći put se održava u našoj župi.

U Noći otvorenih vrata Crkve, 31. listopada planira se da vrata katedrala i drugih crkvi koje se žele priključiti ostanu otvorena, a u njima će biti određeni prostori za Euharistijsko klanjanje u tihoj molitvi i blagoslov s Presvetim te duhovno i kulturno razmišljanje.

Inicijativom se želi očitovati da su kultura i duhovnost u Europi izvor društvenog života te vratiti puninu kršćanskog smisla noći uoči Svih Svetih.

Ovo je već peta godina za redom da se u Hrvatskoj organizira takva noć, a po treći put u našoj župi.

I ove godine program za noć otvorenih vrata Crkve priredili su mladi naše župe koji započinje u 17:30 sati, a završava u 20:30 sati.

Program:
17:30 sati: Sveta krunica
18:00 sati: Euharistijsko slavlje
18:30 sati: Euharistijsko kanjanje
19:00 sati: Pobožnost Milosrdnom Isusu i prilika za sveu ispovijed
19:30 sati: I. Večernja svetkovine Svih Svetih
20:00 sati: Pohvale Kristu svijetlu svijeta

Ovim putem pozivamo sve vas da se 31. listopada 2014. godine u 17:30 sati odazovete našem pozivu i dođete u našu župnu crkvu na „Noć otvorenih vrata crkve“ i pokažite kako svetost pobjeđuje! 

Na svetkovinu Svih Svetih u Subotu, 1. studenog svečana blagdanska misa na gradskom groblju započinje u 11:00 sati, svetu misu animira naša Župa Kraljice svete Krunice. Prije toga u župnoj crkvi sveta misa u 08:00 sati, a u Ljupini 09:30 sati.

Na Dušni dan - Spomen svih vjernih mrtvih u Nedjelju, 2. studenog mise su prema redovitom rasporedu, u župnoj crkvi u 08:00 i 11:00 sati, a u Ljupini 09:30 sati.

Na gospinom polju misu animirali mladi iz Ljupine

Na Gospinom polju iznad Bilog Briga, u župi Vrbova, nedjeljom se slave svete mise do kraja listopada a 19. listopada, na Gospino polje su došli i mladi iz Ljupine, filijale naše župe Kraljice svete krunice.

Pod misom su svirali članovi školskog tamburaškog orkestra iz Ljupine, uz voditelja, učitelja Ivicu Đikića. Nastupio je i školski zbor, koji za nastupe priprema učiteljica Irma Arbutina Đikić. 

Župnik župe Kraljice svete krunice, vlč Ivan Štivičić, podrška im je i pomoć u svemu, a isto vrijedi i za ravnateljicu Osnovne škole „Mato Lovrak“ Nova Gradiška, Vesnu Lončar – Cindrić, jer je u sastavu ove škole i Područna škola Ljupina, a tamburaši i zbor, osim što su na školskim svečanostima, prate i sve župne programe. Mještani Ljupine već nekoliko godina pješače na Gospino polje, uoči blagdana Rođenja BDM, a sada su u ovo malo proštenište, u srcu prirode, stigli i mladi.

Školski zbor broji 50-ak članova, od prvog, pa do pjevača iz viših razreda, a školski tamburaški orkestar broji 20-ak svirača, koji su se predstavili zajedno sa zborom. Gosti su pjevali za vrijeme svete mise, a poslije mise, hodočasnicima na Gospinom polju poklonili su još nekoliko duhovnih i slavonskih pjesama.
Prije mise bilo je mogućnosti za svetu ispovijed, a vjernicima je na raspolaganju bio župnik iz Lužana, vlč Antun Capan. Misu je slavio domaći župnik, Stjepan Bakarić, koji je raspjevanim gostima zahvalio na lijepom programu.

Domaćin mladima iz Ljupine bila je bilobriška udruga „Dubovac“. Nakon programa na Gospinom polju, oni su svoje goste poveli u Vatrogasni dom, gdje je nastavljeno druženje uz pjesmu.

Fotografije mladih iz Ljupine na Bilom Brigu možete pogledati u našoj galeriji.

Trideseta Nedjelja kroz godinu

U žarištu današnje Liturgije riječi stoji velika zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. 1. čit. navodi skup zapovijedi koje se odnose na dužnosti prema bližnjemu koji je u potrebi, a to su stranci, udovice, siročad, siromasi, zaduženi. “Ne tlači pridošlicu …jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj”. Kao da je rečeno: Vi, koji ste patili zbog tlačenja Egipćana, pazite da ne nanosite patnje strancima koji žive među vama. “Ne cvilite udovice i siročeta”, jer bi vas Bog kaznio smrću “tako te će vam žene ostati udovice, a djeca siročad”. Ako uzajmljuješ siromahu, “ne postupaj prema njemu kao lihvar”, a ogrtač koji si uzeo u zalog, vrati prije zalaska sunca.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Izl 22, 20-26)
Čitanje knjige izlaska

Ovo govori Gospodin: »Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. To mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!« Riječ Gospodnja. 

Osveta – ili istoznačni izrazi kao 'izbavljenje' ili 'otkupljenje' (vidi hebrejski korijen ga'ál ) – bila je u Starom zavjetu moralna obveza i način vršenja pravde u društvu bez odgovarajućih pravnih struktura; ona se, međutim, često puta izrodila i otimala kontroli. Unatoč predrasudama, čak i zakon odmazde (Izl 21, 23-25) izražava duh »Zakonika saveza« (Izl 20, 22 – 23,33) koji je zakon milosrđa. I ovaj ulomak je dokaz takve tvrdnje. On pokazuje da zakon treba shvatiti kao znak prisutnosti Gospodina, koji je pokazao da je milosrdan sa svojim narodom (usp. 26. r.) i da osobitu brigu i ljubav iskazuje prema onim članovima koje nitko ne brani, koji nemaju 'osvetnika' ili 'otkupitelja': pridošlice nemaju svoj 'klan'; siroče i udovica su lišeni oca ili muža; siromah odvjetnika. Za te se ljude Bog predstavlja kao branitelj, to jest kao njihov otac, njihova obitelj, njihov muž, njihov odvjetnik. Odnosi među ljudima – ako krivo ne shvaćaju istinu o onom Bogu koji se objavio Izraelu – ne bi stoga smjeli biti prožeti sebičnim mjerilima pohlepe i osobne materijalne koristi (rr. 24s.), već onim duhom solidarnosti, sućuti i razumijevanja što ga je Izrael kao prvi doživio od strane svog Boga. To potvrđuje redak kojim započinje ulomak, koji doziva u sjećanje oslobođenje iz egipatskog ropstva (20. r.) i koji potom nastavlja s poukama koje su u stanju jasno očitovati taj duh milosrđa. Ovdje dakle nije riječ o jednostavnim normama međurasne ili međuklasne filantropije, već o izričaju jednoga teološkog zahtjeva: tko je spoznao Boga mora djelovati u skladu s istinom tog milosrdnog i brižnog Boga, koji mu je izašao u susret kao osloboditelj.

Drugo čitanje (Sol 1, 5c-10)
Čitanje prve Poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

Braćo:Znate kakvi smo poradi vas među vama bili. I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju; kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi. Riječ Gospodnja.

Crkva u Solunu je veoma mlada kršćanska zajednica, bilo stoga što je tek odnedavno primila poruku evanđelja, bilo također zato što uživa svježinu i novost života uskrslog Krista. Pavao je zbog toga gotovo ponosan, i na neki način u iskustvu te zajednice vidi i ponovno proživljava vlastito iskustvo (i sebe samoga) (6. r.). Po djelovanju jedinoga Duha, Isus i apostoli, Pavao i njegove zajednice, suzajedničari su u istoj sudbini, sjedinjeni u istom pozivu, solidarno na putu križa, dionici radosnih plodova uskrsnuća. I to je razlog što, poput Pavla, i crkva u Solunu također postaje 'uzor', referencijalna točka i žarište evanđelja. Ona zapravo oponaša Pavla u »radosti« života po mjeri samog evanđelja: radost je dar Duha, onog Duha Svetoga koji je vodio Isusa do uzvišenog darivanja sebe i koji sada vodi Pavla usred nevolja i tjeskoba. Zajednica oponaša Pavla i u snazi kojom prihvaća progonstvo i nevolju što mu ih je prouzročilo evanđelje; baš zbog toga Solunjani su sa svoje strane postali uzor drugim kršćanima u Grčkoj: »tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji« (7. r.) Solunska crkva je primjer naučila od Pavla u samom oduševljenom prihvaćanju evanđelja i obvezala se evangelizirati po cijeloj Grčkoj i drugdje, još prije životom nego riječima. »Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji«. (8. r.) Ono što se dogodilo u obraćenju Solunjana pomalo je uzorak (paradigma) kršćanskog navještaja (kérygma) poganima: riječ je prije svega o prijelazu s idolatrijskog mnogoboštva na židovsko jednoboštvo (r. 8b i 9) i o prianjaju uz kristološku objavu koja, međutim, iščekuje svoje puno dovršenje s drugim Kristovim dolaskom u slavi (parusía) (10. r.). To će biti jedna od glavnih tema poslanice.

Opširnije...

Blaženi Ivan Pavao II

Papa Benedikt XVI. proglasio je 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 2014. proglasio ga je svetim.

Blaženi Ivan Pavao II. (lat. Beatus Ioannes Paulus PP. II; građansko ime: Karol Józef Wojtyła) (Wadowice, 18. svibnja 1920. - Vatikan, 2. travnja 2005.), papa, blaženik Katoličke Crkve. 

Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektonskih medija (poglavito TV), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje.

U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu "kultura života" na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: "Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti."

Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicima. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motuprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te proglasio njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada, a papa Franjo, samo tri godine kasnije 2014. proglasio ga je svetim.

 Papa i Hrvatska

 Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove i Bijela Hrvatska. Tu su boravili Hrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991., da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političku potporu. Upravo je papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske, dok je do svoje smrti ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama. 

Blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio je svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Katolici diljem svijeta molili su za Hrvatsku, a papa je održao koncelebriranu svetu misu na tu nakanu. Papa Ivan Pavao II Hrvatsku je posjetio tri puta. Drugi je papa, koji je uz Papu Aleksandar III. posjetio Hrvatsku. Papa je za vrijeme svog pontifikata proglasio dva Hrvata svetima: sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983. i sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj, 2. srpnja 1995. Postavio je hrvatskog svećenika Nikolu Eterovića za glavnog tajnika Biskupske sinode, nakon što je vrlo uspješno organizirao zahtijevno papino putovanje u Ukrajinu 2001. godine. Hrvatski svećenik Martin Vidović djelovao je u papinskom Državnom tajništvu. Papa ga je postavio za apostolskog nuncija u Bjelorusiji 2004. godine. Posljednji dokument, koji je napisao prije smrti, bio je vezan uz beatifikaciju Ivana Merza.

U Selcima na otoku Braču 1997. godine podignut je u Europi prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. u prirodnoj veličini, i to u znak zahvalnosti za sve što je učinio za pravednu hrvatsku stvar. Prilikom sprovoda, na njegovom lijesu bila je knjiga evanđelja, koju je dobio na dar prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj. Prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. nakon njegove smrti postavljen je pred Trsatskim svetištem, na mjestu gdje je 8. lipnja 2003., tijekom svoga jubilarnog 100. putovanja svijetom, bio kao hodočasnik.

Opširnije...