Župa Kraljice svete Krunice

Sveti anđeli čuvari

“Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka”. 

“Svjetlo bez početka” sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog” (Mt 18,10). 

Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. 

Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: “Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim” (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara. 

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara. 

I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže “da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje”. Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba “sa svojim anđelima” (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!

Sveta Terezija od Djeteta Isusa

“Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš čini s ljubavlju.” (sv. Mala Terezija) 

 Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: “O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!” 

Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena medu blaženike i svece. Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica – po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće – od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme – točno 2. listopada 1882. – Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.

Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj “oduzeo njezinu slobodu”, kako bi na taj način “postala jedno s božanskom silom”. Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.

Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije – gdje je bio upriličen susret s njime – uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike”.

Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, pet sati na ručni rad, dva sata na zajednički odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noćni bi počinak još ostajalo šest-sedam sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio “da će joj dati duše jedino po križu”.

Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: “O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.” Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o koje je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: “Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama.” No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama.

Na koncu života mogla je uskliknuti: “Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?”

Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koracati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.

Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.
Novi veliki Katekizam Katoličke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve.

Tečaj priprave za sakramentalni brak

Donosimo raspored Tečaja priprave za sakramentalni brak. Satnica početka predavanja ustaljena je u Novoj Gradišci, u dvorani Bl. Alojzije Stepinca s početka u 19:00 sati.

Pozivamo sve one koji se planiraju ženiti ili udavati da Tečaj obave na vrijeme.

Dvorana Bl. Alojzije Stepinca, Nova Gradiška
09. - 13. Veljače 2015 - 19:00 sati
11. - 15. Svibnja 2015 - 19:00 sati

Dvadeset i šesta Nedjelja kroz godinu

Ulomak Matejeva Evanđelja kojeg danas čitamo nastavlja izazivati ne bojeći se farizejske sablazni. U ono se doba doista dogodilo da Isusa ne htjedoše slušati niti se obratiti oni što su se smatrali čestitim vjernicima, koji su javno vršili sve vjerske dužnosti, čuvali se javnih prijestupa i plaćali sve obveze prema vjerskoj zajednici. Poslušali su ga pak i počeli se korjenito mijenjati mnogi od onih koje su takvi vjernici prezirali kao neobrative grešnike.

Iz Isusovih je riječi sasvim razvidno da je Bogu draži onaj koji možda kaže da ne vjeruje a ipak čini dobro, od onoga koji se bučno kune na svoju vjernost a u životnoj praksi prezire ljubav.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Ez 18, 25-28)
Čitanje knjige proroka Ezekiela

Ovo govori Gospodin:»Vi velite: 'Put Gospodnji nije pravedan!'Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti«. Riječ Gospodnja. 

Problem osobne i kolektivne odgovornosti provlači se čitavom Biblijom s različitim naglascima koji se uvijek ne slažu. U antici pripadnost nekog čovjeka ili žene, od rođenja do smrti, nekoj točno određenoj i trajnoj etničkoj skupini zahtijevala je neprestano prilagođavanje i podvrgavanje predajama klana i, stoga, zakonu kojeg je nametnuo poglavica, patrijarh. Prostori slobode, osobnih odabira, gotovo da i nisu postojali. Sam božanski zakon, što ga je Bog svečano priopćio odgovornoj osobi za skupinu (patrijarh ili poglavica), nije dopuštao mogućnost tumačenja i prilagođavanja. Osobna savjest se rađa polagano i postupno. Polagano s njom raste drugačiji odnos osobe sa skupinom i s predajom. Osim toga, zakon je u prošlosti čovjeka i ženu iznad svega podvrgavao izvanjskom obdržavanju. Također i u praksi osuđivanja, u primjeni kazni, predviđenih zakonom, odgovorna vlast je prosuđivala i primjenjivala normu na čisto izvanjski, objektivni način. Drugim riječima u obzir se isključivo uzimao počinjeni prekršaj a ne prekršitelj, grijeh a ne grješnik. Suci su se ravnali po činjenicama, ne uzimajući u obzir nakane. Ezekijel postaje pobornik osobne odgovornosti. U Knjizi Ponovljenog zakona Bog je na Mojsijeva usta bio govorio o opsluživanju zakonu kao izvoru života ili smrti (usp. Pnz 30, 19s: »Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo«). U današnjem tekstu Ezekijel tvrdi: »Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti« (rr. 27s). Odgovornost za dobro i za zlo je ponajprije osobna. Istina je to kojom je kršćanstvo dalo doprinos čitavom čovječanstvu.

Drugo čitanje (Fil 2, 1-11)
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i pozemnika. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« - na slavu Boga Oca. Riječ Gospodnja.

Opširnije...

Počinje molitvena kampanja protiv pobačaja ’40 dana za život’

Od 24. rujna do 2. studenoga u šest hrvatskih gradova održavat će se međunarodna molitvena inicijativa za nerođeni život.

Molitvena inicijativa okupit će vjernike i one koji su protiv pobačaja na zajedničko miroljubivo bdjenje, molitvu i post, kako bi kroz 40 dana pokušali osvijestiti lokalnu zajednicu o potrebi zaštite života nerođenih. 

Bdjenje ispred bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu počinje 24. rujna u 6:30 sati, a samo svečano otvorenje bit će 24. rujna u 17:30 sati. Osim u Zagrebu, molitveno bdjenje održava se u Rijeci, Osijeku, Vinkovcima, Sisku i Splitu.

Sve informacije o prijavama i sudjelovanju u molitvenoj inicijativi “40 dana za život” zainteresirani mogu dobiti na njihovoj web-stranici.