Župa Kraljice svete Krunice

Preobraženje Gospodinovo

I dok je Isus molio, “lice mu zasja kao sunce” (Mt 17,2), a “njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Mk 9,3).

 Danas slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1,16-19). 

U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, “lice mu zasja kao sunce” (Mt 17,2), a “njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Mk 9,3).

Ostatak događaja prepustimo majstoru pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. “I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36).

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja slavi se u Hrvatskoj 5. kolovoza svake godine kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu.
Na taj datum 1995. Hrvatska vojska je oslobodila okupirani grad Knin u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10 400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, života u izbjeglištvu i u vječnom strahu od neprijateljske odmazde, granata koje su danonoćno prijetile, brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa, Republici Hrvatskoj ništa drugo nije preostalo nego vlastitom oružanom silom osloboditi hrvatski teritorij u cijelosti. Hrvatska je vojska stasala u silu koja je to sad mogla sama i bez ičije pomoći. U svitanje 4. kolovoza 1995. započela je Operacija Oluja. Nakon početnog djelovanja snaga HRZ-a i uništenih neprijateljskih sustava veze te topničke pripreme po vojnim ciljevima hrvatske snage krenule su u akciju istodobno iz 30 pravaca na bojišnici dugoj 700 kilometara. Udarnu snagu na glavnim pravcima napada činile su gardijske brigade, potpomognute specijalnom policijom MUP-a i Hrvatskim gardijskim zdrugom te domobranskim i pričuvnim postrojbama. Bila je to, u taktičkom i strateškom smislu, vojna operacija koju će zahvaljujući svojoj originalnosti i uspješnosti izučavati brojni vojni analitičari. Glavni smjerovi napada bili su s Dinare i Velebita u pravcu Knina. Već u operaciji Ljeto 95 stvoreni su preduvjeti da s vrhova Dinare prema Kninu krenu 4. i 7. gardijska brigada. S druge strane s Velebita preko Svetog Roka silovito su u pravcu Knina prodirale Specijalne postrojbe MUP-a. 

Helikopterskim desantom duboko u neprijateljsku pozadinu ušao je 1. hrvatski gardijski zdrug. Sjevernije s područja Kapele preko Slunja i Rakovice s jedne te Korenice i Plitvica s druge strane nadirale su snage 1. gardijske brigade radi spajanja s V. korpusom Armije BiH u cilju deblokade bihaćke enklave. Zauzimanje prijevoja Ljubovo i neutraliziranje neprijateljske zračne baze u Udbini bila je zadaća 9. gardijske brigade. Prostor Banije okružen je iz nekoliko pravaca. Udarna snaga u pravcu Petrinje gdje je neprijatelj pružao žestok otpor, i dalje prema Glini bila je 2. gardijska brigada. Postrojbe 3. i 5. gardijske brigade za to su vrijeme bile u stanju pripravnosti na krajnjem istoku Hrvatske u slučaju eventualnih neprijateljskih pokreta. 

Tijekom prvog dana operacije prodor postrojbi Hrvatske vojske po dubini iznosio je pet do petnaest kilometara, a neprijateljska uporišta dovedena u okruženje ili poluokruženje. Već drugog dana operacije provedeno je osamdeset posto planiranih borbenih zadaća. Većina okupiranih hrvatskih gradova je opet slobodna, slave Kostajnica, Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Obrovac, Drniš... Slavi se i u Kninu koji je bio središte neprijateljske pobune, no oduvijek hrvatski kraljevski grad. Slavi cijela Hrvatska. Oslobađanjem Knina, središta neprijateljske pobune u Hrvatskoj, ostvaren je najvažniji strateško-politički i vojni cilj, ne samo operacije Oluja nego i cijelog Domovinskog rata. Samo nekoliko dana poslije i na sjevernom dijelu bojišnice neprijateljske snage 21. kordunskog korpusa prisiljene su potpisati predaju. 

U samo 84 sata vojnoredarstvene operacije Oluja, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika i kojom je oslobođeno više od 10 000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja, Hrvatska vojska ostvarila je sve zacrtane ciljeve.

Čestitamo Vam 5. kolovoza Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Osamnaesta Nedjelja kroz godinu

U današnjoj 18. nedjelji kroz godinu, evanđelista Luke, Isus poučava svoje učenike o stavu koji trebaju zauzeti prema ZEMALJSKIM VRIJEDNOSTIME – zemaljskim dobrima. Unatoč tome što su sve ostavili i krenuli za Isusom, pitanje posjedovanja vrlo je često i kod apostola. Biti Kristov učenik, ne briše u čovjeku želje i potrebe za imati i biti. Isto je pitanje postavio i Propovjednik u Starome Zavjetu, u odlomku koji je odabran za današnje 1. čitanje. On sudbonosno zaključuje da je bogatstvo ispraznost. Jer, želja za bogatstvom vrlo često pretvara dane u muku, poslove u jad, a noći čini nemirnima. Propovjednik ne daje odgovor, kako onima u njegovo vrijeme, koji mudro i uspješno žive i rade ili zgrću i žive isprazno, kao ni nama danas, nego on progovara u ime svake osobe i očekuje odgovor. Današnje evađĊelje nas upozorava na neke temeljne ljudske odrednice. U svjetlu Isusovih riječi što nam je važnije: imati ili biti! Gledajući svijet oko sebe, a i neke naše reakcije i načine razmišljanja, moglo bi se reći da je i nama važnije imati nego biti. Naime, ljude i sebe procjenjujemo u odnosu na ono što imaju i što mi imamo. A Isus ne prosuđuje tako. On ne prosuđuje po vanjštini i po onome što imamo. Najdublja čovjekova bogatstva skrivena su u njegovu srcu, gdje se krije i tajna čovjeka, a tu tajnu Isus vidi. Zbog htjenja da ima više, čovjek je lišen bitnoga: prijateljstva s Bogom. Isus nas opet želi naučiti istinskom životu. Valja pravo procijeniti sve zemaljske vrednote. Stara kršćanska formula kaže: „Služiti se (stvarima), a ne služiti im!“ Evanđelje očito ne poriče da ljudi imaju dužnost svojim radom zasluživati kruh sebi i svojima. Isto tako moraju imati i dan odmora, tj. ritam rada i odmora, što spada u sam ritam Božjeg stvaranja. Kršćanin ne smije okrenuti vrijednosti, nego mudro odabrati kriterije.

Najava

Današnje nas evanđelje ohrabruje da se stalno nastojimo učiti i gledati očima srca; očima srca koje vjeruje, koje se nada i koje ljubi i tako oblikuje naš život. Želim nam svima, da unatoč svojim životnim brigama i potrebama, patnjama i strahovima ne prestanemo tražiti ono što nas „čini bogatima pred Bogom,“ što nas čini zahvalnima, zadovoljnima i veselima. Isus je i došao na svijet da usreći čovjeka.

Opširnije...

Gospa od Anđela

Blagdan Gospe od Anđela, kada se franjevci spominju obraćenja sv. Franje koje se dogodilo godine 1208. u Porcijunkuli, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike, da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe.

Gospa od Anđela je stara franjevačka svetkovina, potječe iz prvih franjevačkih dana, a slavi se 2. kolovoza. Na ovaj se dan prisjećamo obraćenja svetog Franje koje se dogodilo 2. kolovoza 1208. godine u crkvici Marije od Anđela, blizu Asiza, koja je u franjevačkoj povijesti poznata kao Porcijunkula.

Dan Gospe od Anđela je i dan potpunog oprosta, tzv. Porcijunkulskog oprosta. Na ovaj dan u svim franjevačkim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti porcijunkulski ili potpuni oprost od vremenitih kazni. Oprost vjernici mogu dobiti od 1. kolovoza u podne do 2. kolovoza u ponoć ako se ispovjede, pričeste, pohode franjevačku crkvu ili župu te izmole Vjerovanje, Oče naš i pomole se na nakanu Svetoga Oca.

Potpuni oprost je godine 1216. sv. Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkulu. Oprost je prvotno bio vezan uz pohod Porcijunkuli, ali kasnije se proširio na sve franjevačke crkve.

Ljudi su nekoć morali hodočastiti u Svetu Zemlju da bi zadobili ovakav oprost, oprost od vremenitih kazni za grijehe, što je mnogima bilo nemoguće. U tome je i veličina svetog Franje koji je učinio da se i u Asizu u Porcijunkulskoj crkvici može dobiti takav oprost.

„Sve vas želim poslati u raj“ – tim je riječima Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovjede se i pokaju.

Blagdan Gospe od Anđela, kada se franjevci spominju obraćenja sv. Franje, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike, da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe. Slaveći Gospu od Anđela, vjernici dobivaju i poticaj da se sjete svoga anđela čuvara, da mu zahvale za sve trenutke kada ih je štitio i čuvao, a nisu znali kako se to dogodilo.

“Anđele, čuvaru mili, svojom snagom me zakrili,
prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću danju,
osobito pak me brani, da mi dušu grijeh ne rani,
A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem,
da se ondje s tobom mogu, vijekom klanjat dragom Bogu!”

Sedamnaesta Nedjelja kroz godinu

17. nedjelja kroz godinu, evanđelista Luke, podsjeća nas na ono PRVO u našem životu, a to je: MOLITVA. Sigurno ne postoji ni jedan vjernik koji se ne pita, što i kako ću moliti, Bože? Današnja čitanja potiču nas na razmišljanje o molitvi. Još i više, potiču nas da i mi s učenicima zamolimo Isusa: „Gospodine, nauči nas moliti!“ Molitva je prije svega Božji dar, ali moramo i željeti moliti, moramo izgraditi potrebu za molitvom. Ima dosta definicija o tome, što je molitva. Molitva, koju nas je Isus naučio počinje s riječju „Oče naš“ ili na njegovom materinjem jeziku „Abba,“ što prevedeno znači „Tata.“ Već ova riječ govori u čemu je bit molitve: to je razgovor s Bogom – Ocem, a ne govor o Bogu. To je intimno obraćanje jednoj „osobi“ – „od osobe k osobi,“ „od srca k srcu.“ Molitva je vlastito vjerovanje. „Vjerujem u Boga“ pretočeno u osobni razgovor. Isus je često i dugo molio na samotnom mjestu. Dakako i mi moramo znati stati pred 'trkom' života, izdvojiti se, osamiti se i zamoliti Boga za razgovor. Moliti se može svuda. Dok se vozite tramvajem, dok lagano hodate pored Dunava, Save ili Drave, kada načas zastanete nad svojom knjigom, dok čitate ili učite, na pogled zalaska sunca ili na pogled zvijezda i mjeseca. Dakle, moliti možemo uvijek i na svakom mjestu. Molitva Ocu postaje i zajedništvo s Kristom koji je naš posrednik kod Oca. Zato se ne kaže „Oče moj,“ nego „Oče naš.“ I „kruh naš svagdanji daj nam danas!“ Time molitelj nije usamljen, on je u zajedništvu s Duhom Svetim, kao i u zajedništvu s cijelom Crkvom. Crkva molitvu pojedinca zagovara i usmjerava kako bi je Bog prihvatio i uslišao. Naša će molitva biti: vapaj Bogu u trenucima boli, u trenucima sreće, zahvala i pohvala Bogu, u trenucima sumnji i kolebanja, molitva postaje naše pitanje i traženje; gdje si Bože? Dođi!

Najava

Oče naš je Isusova molitva. Ona je Isusov dar apostolima i Crkvi. Nju molimo svakodnevno. Ona nas uvodi u ono što ljudsko oko nije vidjelo i uho nije čulo. A ipak – to je Bog pripravio onima koji ga ljube. Isus je došao otkriti, temeljnu istinu vjere, da nam je Bog Otac. On nam u svom nebeskom Ocu daruje sve. To je ono što nazivamo: spasenje, otkupljenje, vječni život, blaženost i kraljevstvo Božje. Isus nas stavlja u krilo svog nebeskog Oca. Tamo smo sigurni!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 18, 20-23)
Čitanje knjige postanka

Ovonedjeljno 1. čitanje, na službi Božjoj, odabrano je iz Knjige Postanka, iz poglavlja 18, „Abraham posreduje za Sodomu.“ Starozavjetni odlomak govori o molidbenom razgovoru između praoca Abrahama i Boga kroz njegove odabrane poslanike „anđele.“ Oni su se uputili prema gradu Sodomi da se sami uvjere u pokvarenost ljudi toga grada. I reče Gospodin: „Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika…“ Abraham ih odluči ispratiti i između njih se na putu odvija prava teološka rasprava. Abraham MOLI – zagovara kod Boga. On želi spasiti nevine u tome pokvarenom gradu pa reče: „Hoćeš li iskorijeniti i nevine s krivima?

Opširnije...