Župa Kraljice svete Krunice

Sv. Toma apostol

"Toma" u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. On je u popisu dvanaestorice apostola kod Mateja na sedmom, kod Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.

Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio "s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio" (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar.

Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. "Rabi" - rekoše mu učenici - "pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!" (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju.

Ali kad Isus odlučno reče: "Lazar je umro, hajdemo k njemu!" Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njim!" (Iv 11,15-16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.

Kad je Isus na zadnjoj večeri, na rastanku s učenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: "Tamo kamo ja idem već znate put", (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: "Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?" (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je svečano izjavio: "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni" (Iv 14,6).

A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. "Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: 'Vidjeli smo Gospodina.' Toma im odvrati: 'Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.'

Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: 'Mir vama!' Zatim reče Tomi: 'Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!' 'Gospodin moj i Bog moj!' - izjavi Toma. Isus mu reče: 'Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli'" (Iv 20, 24-29).

I napokon Tomu nalazimo i kod čudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi među sedmoricom apostola i svjedok je ne samo čudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, već i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: "Pasi ovce moje!" (Iv 21,17). Toma je u tom događaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Današnja 13. nedjelja kroz godinu, donosi nam poruku o potpunoj kršćanskoj SLOBODI. Doista, sloboda ulazi u bitnu poruku cijelog Svetog pisma, osobito Novog zavjeta. Spomenimo Kristovu riječ po Ivanu: „Istina će vas osloboditi…Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni“ (Iv 8,32.36). Sv. Pavao uzvikuje: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“ (Gal 5,1). U demokratskim društvima ustavom je građanima visoko zajamčena sloboda. No to odmah ne znači da smo mi doslovno doista slobodni. To je zato što razumnost i sloboda svakako spadaju u bit čovjeka kao Slike Božje. Razgovor o slobodi nužno uključuje više motrišta. O čovjekovoj slobodi ne može se govoriti bez pravilno razvijenih i uspostavljenih suodnosa, svakoga čovjeka, prema Bogu i prema svome bližnjemu. K tome, pitanje je slobode nerazdvojivo od pitanja razvoja čovjekove vlastite racionalnosti. Oni koji žele predvoditi ljude i uvoditi ih u potpuniju slobodu ne bi smjeli biti navezani na: stvari, vlast i osobe. To osobito vrijedi i za Isusove sljedbenike – širitelje njegova pokreta. Oni trebaju biti opredijeljeni za odgovornu slobodu koja vodi dostojnijem i potpunijem životu svakoga čovjeka. Upravo za takvu slobodu i za njezine prave vrijednosti, oslobađa i osposobljava DUH evanđelja. Krist je vrlo zahtijevan u slobodi traženja čovjeka. Božje djelo traži potpunu slobodu riječi i djela, te isključuje svako traženje sigurnosti. Kao nekad, Bog i danas poziva ljude. On ne poziva samo pojedine specijaliste: pape, biskupe, svećenike, đakone, redovnike, redovnice, nego SVE kršćane – i mene i Tebe. Nitko se ne može izgovoriti da taj poziv ne vrijedi za njega, nego je za nekog profesionalca. Odgovor, u slobodi, očekuje se od svakog Kršćanina. A pitanje odgovora nije trenutak, nego cijeli život. Bog zove stalno, svaki dan.

Najava

Krist i danas poziva – svoje sljedbenike. Kada Bog poziva, onda odgovor ne smije kasniti. U opredjeljenju za njega, Krist ne trpi kolebanje. Postavlja se alternativno: sve ili ništa. Dakle, ili idi za mnom sa svim posljedicama ili uopće nisi za mnom. Opredijeljeno, dosljedno i beskompromisno biti za Kristom, njega nasljedovati, a ne imitirati, sav je sadržaj kršćanskog života. Sve kategorije pozvanika Krist usmjerava prema odlučnoj slobodi. Kršćanska sloboda, ima svoju volju, a to je ljubav. Prava sloboda je svjesno opredjeljenje za dobro, za Boga.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (1Kr 19, 16b.19-21)
Čitanje prve knjige o kraljevima

Knjige o Kraljevima (ima ih dvije), spadaju u zbirku od 16 povijesnih knjiga Staroga zavjeta „Povijest Izraela.“ One donose povijesnu pozadinu u kojoj su djelovali proroci – pisci prije izgnanstva. Tako su te knjige povezane s onim što iza njih slijedi u Bibliji, ali isto tako i s onim što im prethodi. Knjige o Kraljevima napisane su kao povijest spasenja. Nakon Salomonove smrti 931., pr. Kr. kraljevstvo se razdjeljuje. Paralelna povijest kraljevstva Izraela i Jude nalazi se u 1Kr 14 do 2 Kr 17. Često je to povijest borbe između dva bratska kraljevstva. Postoje i vanjski napadi od strane Aramejaca, na sjeverno kraljevstvo. Vanjska osvajanja su okrutna i nastavlja se samo povijest Judeje do pada Jeruzalema god. 587. (2Kr 18-21).

Opširnije...

Dan Hrvatske državnosti

Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi.

Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje srbo-četnička pobuna, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i jednoglasno izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i cinizma svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje. 

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo: "Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga." 

Jednoglasno izglasavanje Deklaracije o samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv Ustavne odluke i zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. 

Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati,iako su međunarodni čimbenici kao lijek za staru zagovarali neku novu Jugoslaviju. Zato je novim državama nametnut moratorij i embargo na uvoz oružja što ih je prepuštalo na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji. Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ulaze u Baranju. Počela je okrutna agresija na Hrvatsku u kojoj će pasti tisuće žrtava, a deseci tisuća ljudi napustit će svoja ognjišta. Međutim, Hrvatska je za svoju slobodu bila pripravna na sve žrtve. 

Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije, jer svijet je još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. U prosincu 1991. Njemačka je samostalno priznala Hrvatsku, a novu političku stvarnost u siječnju 1992. priznala je cijela Europa, a potom i cijeli svijet.

Dan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kada je Republika Hrvatska i formalno postala nezavisna država.

Neka naša Hrvatska Domovina bude sol zemlje i svjetlo svijeta, neka bude uvijek vjerna Kristu i Kršćanskim vrednotama i NE DOPUSTIO GOSPODIN da se ikad više zatre ime Hrvatska i svaki grumen njene zemlje, niti zatiru njeni domoljubi i svi građani Republike Hrvatske. SRETAN DAN DRŽAVNOSTI! Živjela Hrvatska domovina!!! Svi kliknimo Kristu, svi kliknimo sada nek živi, nek vlada Krist Bog na prijestolju svom, nek vlada Krist u Hrvatskoj!

Rođenje Ivana Krstitelja

Prema Novom zavjetu, roditelji Ivana Krstitelja, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka.

Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači "Gospodin je milostiv" (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan.

Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: "I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom.

Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštanja njegovu narodu." Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu - divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.

Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako prpovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: "Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina." Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odbrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba.

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

U današnjoj 12. nedjelji kroz godinu ostaje nam u duši misao: Svi su ljudi „Jedan čovjek“ u Isusu Kristu, povezani – Kristovom ljubavlju. U Poslanici sv. Pavla čuju se velike riječi: „Svi ste sinovi Božji, u Kristu Isusu. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,26-29). U Lukinu evanđelju Krist nam odlučno govori: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“ (Lk 9,18-24). To „odreći se samoga sebe,“ ovdje znači: ne gledati i misliti samo na sebe, nego gledaj i poučavaj druge ljude oko sebe i shvati da smo, svi mi ljudi, jednaki i nešto „JEDNO“ u Isusu Kristu. Zbog toga trebamo živjeti i raditi „svi za Jednoga i Jedan za sve.“ Samo tako bi svima bilo dobro i lijepo, kao što je dobro i lijepo u zdravom tijelu, gdje svi tjelesni organi rade skladno za čitavi organizam. Budimo, dakle, Kristovi „organi“ u organizmu čovječanstva. Krist je zahtijevan. Stalo mu je do čovjeka, ali i do javnog mnijenja. Nakon molitve u osami, upravlja upit svojim učenicima: „Što govori svijet, tko sam ja?“ Ovim pitanjem on želi znati kakav je dojam ostavio na svijet, svojim javnim djelovanjem. On to ne pita zbog karijere, naslova i titula. Njegovo pitanje odnosi se prvenstveno na njegove učenike. On želi čuti opredjeljenje Dvanaestorice. „A vi, što vi kažete, tko sam ja? Očito, Isus očekuje od njih neki drugi, drugačiji odgovor. Petar progovara u ime Dvanaestorice i ispovijeda ga Kristom – Pomazanikom Božjim. Mnogi danas s divljenjem gledaju na Krista, a da ipak ne mogu reći tko je on. Biblijski odlomci koje čitamo u današnjoj nedjeljnoj misi, poziv su i nama da se zapitamo: „Tko je Krist za mene?“

Najava

„Tko je Krist za mene?“ Da li smo spremni da ga prihvatimo onakvog kakav nam se on sam predstavlja? Isusov program obnove – obraćenja, vezan je uz KRIŽ, odricanje. Svoje učenike, a i nas, Isus poziva da ga u tome slijedimo, prepoznamo i prihvatimo. Krist i odricanje uvijek će izgledati kao sablazan, izazivat će u čovjeku otpor. A ipak druge logike Isus ne poznaje: spašavati svoj život znači gubiti; darovati svoj život, kao što je to Isus učinio, to znači otkriti pravi smisao života. Takav život ima budućnost, taj život vodi u tajnu vječnosti.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Zah 12, 10-11; 13,1)
Čitanje knjige proroka Zaharije

Posljednja knjiga u židovskom kanonu proroka, nosi jednostavan naslov „Dvanaestorica.“ To je zbirka od 12 knjižica koje se pripisuju različitim prorocima. Kršćanska Crkva naziva tu zbirku, dvanaest Malih proroka – „Malih“ zbog kratkoće knjižica. Knjiga – Knjižica, proroka Zaharije nalazi se među tih 12 „Malih“ proroka. Zaharijina knjiga sastoji se iz dva izrazito različita dijela (1-8 i 9-14). Prorok Zaharija je djelovao oko 520. god. pr. Kr. Ali, prema sadržaju knjige, treba razlikovati: Prvog Zahariju koji je autor poglavlja (1-8); Drugog Zahariju čiji je tekst (9-12); te Trećeg Zahariju kojemu se pripisuje poglavlje (13-14). Glavno usmjerenje sadržaja teksta je prema obnovi hrama, ali i prema obnovi naroda.

Opširnije...