Župa Kraljice svete Krunice

Četvrta Korizmena Nedjelja

U današnjoj četvrtoj nedjelji Korizme, evanđelista Luke, Bog dolazi ususret svome narodu. Bog je dobar i strpljiv. Bog čeka povratak svoga naroda. On čeka naš povratak. Ključna riječ svih današnjih čitanja je RADOST, zbog čovjekova povratka s krivoga puta, na pravi put – Božji put. U 1.čitanju iz biblije Staroga zavjeta, Mojsijev nasljednik Jošua opisuje prvu Pashu koju su slavili Izraelci nakon izlaska iz egipatskog ropstva (13. stoljeće pr. Kr). Oni blaguju beskvasni kruh i prženo zrnje od prvog uroda sa zemlje kananske. Jošua čuje Boţju riječ: „Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.“ Slijedila je RADOST i zahvala naroda zbog oslobođenja iz egipatskog ropstva i konačnog ostvarenja Božjeg obećanja. Apostol, sv. Pavao, u 2. čitanju, piše kršćanskoj zajednici u Korintu: „Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio…polažući u nas riječ pomirenja.“ Iz ovoga slijedi RADOST: zbog pomirenja između Boga i ljudi i između ljudi međusobno. A evanđelist Luka, opisuje RADOST oca kojemu se „izgubljeni sin“ pokajao i vratio. Bog nam dolazi ususret u svojoj Utjelovljenoj riječi kako bi rasvijetlio našu ljudsku egzistenciju svjetlom svoje božanske istine i života vječnog. Isus je i danas među nama i danas možemo prihvatiti Božju riječ koja je svjetlo našim stazama. Isus ne bira samo bezgrješne, tada bi loše prošao, jer takvih ima malo ili ih uopće i nema. On bira nas sve: malene, grješne, sa svom našom bijedom, kako bi se njegova snaga očitovala u našoj slabosti. Bog nas dakle, nije izabrao i pozvao, jer smo ga bili dostojni, jer smo bili bez mana, pogrešaka. Naprotiv! Izabire nas takve kakvi jesmo: slabe i nemoćne grešnike kao što su i svi drugi. Poziva nas da budemo njegovi sinovi u Sinu, „nova stvorenja,“ u kojima božanska moć nadilazi i neutralizira ljudsku nemoć i slabost. Bog nam daruje život, ali uz Sinov križ!

Najava

Isus upravlja svoju riječ svakome od nas: „Takav si da bi se na tebi očitovala djela Božja“ (Iv 9,3). Jedino kao ponizan, možda čak i ponižen, nalaziš se u optimalnim uvjetima za susret s Bogom. Bog nas daruje životom, ali i križevima. Križeve ne dobivamo da bi ih stoički podnosili, nego da neprestano tražimo njegovu pomoć, da se oslanjamo na njega u našoj slabosti i da tako postajemo svjedocima njegove snage i njegova djela otkupljenja.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jš 5, 9a. 10-11)
Čitanje Knjige o Jošui

U hebrejskoj Bibliji: Knjige o Jošui, o Sucima, o Samuelu i o Kraljevima, nazvane su „Prijašnji“ ili „Rani proroci.“ Vrlo je teško odrediti početak proročkog pokreta u Izraelu. U Izraelu je uvijek bilo ljudi, onih koji su svoj život posvetili bližnjemu i Bogu. Naziv prorok, sigurno pripada: Mojsiju, Aronu i Jošui. Njih je Bog pozvao (usp. Izl 3-4), s njima razgovarao i naredio im da u njegovo ime govore narodu. Mojsije i Jošua, uz to, proriču i budućnost (Pnz 29-30; Jš 23,12-16). Na kraju Knjige Ponovljenog zakona, Jošua je određen za Mojsijeva zamjenika, a Knjiga o Jošui počinje odmah poslije smrti Mojsijeve. Knjiga o Jošui ima tri dijela: osvajanje obećane zemlje, 1-12; dioba zemlje između plemena, 13-21; Jošuin svršetak. Poseban je njegov oproštajni govor i velika skupština u Šekemu, 22-24. Sigurno je da knjigu nije napisao sam Jošua, već su se za njezinu izradu koristili i drugi izvori. Osvajanje Obećane zemlje zbivalo se dijelom ratnim pothvatima, a dijelom mirnim prodiranjem i sklapanjem saveza s tamošnjim stanovnicima.

Jošuinu ulogu u zauzimanju središnje Palestine, od prelaska Jordana do skupštine u Šekemu, valja držati povijesnom. To se događalo oko 1200 god. pr. Kr. Knjiga se svršava oproštajnim govorom i smrću Jošuinom (23; 24). U Jošui su crkveni oci vidjeli pralik Isusa Krista: ima isto ime, a prijelaz preko Jordana, kojim uvodi u Obećanu zemlju, predznak je i krštenja u Kristu. A osvajanje i podjela zemlje praslika je pobjede i širenja Crkve. Današnje 1. čitanje, uzeto je iz Knjige o Jošui: Poglavlje drugo „PRIJELAZ PREKO JORDANA,“ iz odlomka 5 „Svetkovanje Pashe.“ Liturgija nam govori o prvoj Pashi koja se slavi u Obećanoj zemlji. Nakon četrdeset godina putovanja pustinjom, povijest spasenja se nastavlja s Jošuom i ulaskom u Obećanu zemlju. Izraelci slave prvu Pashu kao zahvalu za konačno ostvarenje obećanja. Bog se obraća proroku Jošui te mu reče: „Danas skidam s vas sramotu egipatsku.“ Izraelci se dakle, utaboriše u Gilgalu i „ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu.“ Mana je prestala padati s neba. Tu su imali hrane. Oni su RADOSNI i zahvaljuju Jahvi, Bogu. Počeli su jesti (prve) plodove zemlje kananske: „beskvasni kruh i pržena zrnja.“ Sada su u svojoj i na svojoj zemlji i mogu se uzdržavati radom svojih ruku. Prisjećanjem na taj događaj u korizmenom vremenu, kršćanima se svraća pozornost na prijelaz iz nekršćanskog življenja u novi, ljudskiji život – život u Evanđelju. U našoj misi, u euharistiji, prikazujemo „plod zemlje i rad ruku čovječjih.“ čudo je sada u tome što nam se u hrani: kruhu i vinu – hrani za tijelo, daje i nebeska hrana – hrana za dušu.

Psalam (Ps 34, 2-7)

Psalam 34 je Davidov i ima naslov „Pohvala božanske pravde.“ Kralj David, pravednik Božji, pjeva s velikom zahvalnošću za cjelokupnu brigu Božje providnosti i pravednosti. On mu pjesmom zahvaljuje: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima.“ David slavi i hvali Gospodina koji ga prati kroz sva djela njegova. Božja ruka mu pomaže i u mukama i nevoljama njegovim: „Nek' čuju ponizni i nek' se raduju!“ David zove sve ponizne da zajedno slave Gospodina: „Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno!“ I mi zahvaljujemo Gospodinu za sve naše zajednice i za cijelu Crkvu. Zahvaljujemo mu i za darove prirode i za sva djela njegova: za njegovu Riječ, za njegovu Euharistiju – kruh i vino.“ Istom oni kršćani koji se „gladne duše“ i „željna srca“ pričešćuju mogu osjetiti dobrotu i slatkoću Gospodnju. Vjernik s RADOŠĆU pjeva: „Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga…od svih tjeskoba.“

Opširnije...

I u našoj župi na poticaj Pape Franje održano bdjenje "24 sata za Gospodina"

Papa Franjo pozvao je crkvene zajednice diljem svijeta da se uključe u poseban program koji je nazvao „24 sata za Gospodina“, a odnosi se na vrijeme petka i subote prije 4. korizmene nedjelje, tj. 4. i 5. ožujka 2016. godine te se i u našoj župi molilo pred Presvetim oltarskim Sakramentom.

Nakon pobožnosti križnog puta i večernje svete mise, izloženo je Presveto te održano noćno bdijenje na način euharistijskog klanjanja.

Cijelo večernje bdijenje vjernici naše župe organizirali su se u skupinama i molili na nakane.

“Nemojmo zanemarivati moć molitve, moć molitve u zajedništvu! Inicijativa "24 sata za Gospodina" koja se treba slaviti u cijeloj Crkvi, na osobit način u svim biskupijama, treba izraziti potrebu i važnost zajedničke molitve,” ističe papa Franjo.

Treća Korizmena Nedjelja

U današnjoj 3. nedjelji korizme, evanđelista Luke, čut ćemo bitne i opominjuće riječi Svetoga pisma. U Knjizi Izlaska Bog objavljuje svoje ime. Kroz ime se u bibliji otkriva i tajna nositelja imena. Bog je naredio Mojsiju da Njega naziva Jahve. Ta riječ znači: „JA SAM ONAJ PRISUTNI.“ Što je kasnije dobilo značenje: „JA SAM KOJI JESAM.“ A to u apsolutnom smislu te riječi znači: VJEČNO „JESAM.“ Za razliku od našeg ljudskog: „nije me bilo, sada jesam, neće me biti“ ili za razliku od: „prošlost, sadašnjost, budućnost,“ svih stvorenih stvari. Bog je jedini taj koji postoji – UVIJEK. Kao da Bog kaţe: „PRISUTAN SAM I SPREMAN DJELOVATI.“ Jahve je dakle, onaj koji je tamo – svugdje, koji postoji. „ON KOJI JEST.“ Ime mu ne govori o tome što je on u sebi, nego što je on za nas, u prilog ĉovjeku. On je onaj na koga se moţe osloniti i na koga se moţe raĉunati u svim okolnostima. Bog je to koji je vjeran ĉovjeku u kontinuitetu. Ali, milosrdni Bog zahtijeva i od ĉovjeka, s kojim je sklopio savez, stalnu vjernost. Današnja ĉitanja otkrivaju ljudsku slabost, do mjere nevjere. Stoga je današnji poziv na obraćenje, snaţan. Tema je: obratiti se Bogu i obraćenje njegovati kao trajan čin svojega života. Obraćenje je utkano u govor o tragedijama. Početak evanđelja spominje strašan dogaĊaj, vjerojatno Pilatovo gušenje pobune. Dogodio se pokolj Galilejaca u hramu, dok su prinosili ţrtvovane ţivotinje. Narod je taj dogaĊaj tumaĉio kao Boţju kaznu. Isusov odgovor je: „Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ Narod govori Isusu o još jednom tragiĉnom dogaĊaju, opet se pozivajući na njihov grijeh i tragediju. Tada im Isus iznosi prispodobu o neplodnoj smokvi. Bog strpljivo ĉeka svakoga na obraćenje. Tragiĉni dogaĊaji sluţe Isusu da ljude upozori i usmjeri na obraćenje

Najava

Isus upućuje poziv na obraćenje svojim suvremenicima, bazirajući se na dnevne događaje – rekli bi danas na novinske izvještaje. Ratovi, nesreće, potresi, bolesti, glad, droga, terorizam, nasilje, rasizam i…Sve ovo puni stranice našega dnevnog tiska i znakovi su kroz koje nas Bog poziva na obraćenje. Isus nam ne dopušta u njima gledati znakove Božje kazne. Sve ove nedaće rezultat su, čovjekova nehumanog postupanja, čovjekova ponašanja koje ne prihvaća Boga djelatnog u povijesti. Izreka: Bog oprašta uvijek, čovjek nekad, a priroda nikad.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Izl 3, 1-8a. 13-15)
Čitanje Knjige Izlaska

Biblijska Knjiga Izlaska djelo je više autora koji su obradili dvije glavne teme: osloboĊenje Izraelaca iz egipatskog ropstva i Sinajski savez. Uz ove dvije glavne teme, nalazi se i tema: putovanje Izraelaca kroz pustinju. Glavni lik je Mojsije koji je ţivio oko 1300 god. pr. Kr. Mojsije je odrastao na dvoru egipatskog faraona, gdje je primio egipatski odgoj i obrazovanje. On nikada nije, u svojoj duši, zaboravio svoje podrijetlo, te je suosjećao s patnjama svoga naroda. Pomagao je svom porobljenom narodu. Jednom je u obrani ubio Egipćana koji je zlostavljao i tukao Izraelca. Tada je morao pobjeći iz Egipta, od faraonove osvete. Otišao je u midjansku zemlju. Tamo se oţenio s kćerkom svećenika Jitra. Ovonedjeljno 1. čitanje, uzeto je iz Knjige Izlaska, iz poglavlja „Mojsijeva mladost i poziv,“ odlomci: „Gorući grm,“ „Poziv Mojsijev“ i „Bog objavljuje svoje ime.“ Mojsije je pasao ovce tasta Jitra. Bog Mojsiju najavljuje razgovor preko glasnika – anĊela, a potom dolazi do njihova razgovora. Iz gorućeg grma Bog ga zove: „Mojsije! Mojsije!“ „Evo me!“ – javi se on. „Ne prilazi ovamo!“ reĉe mu: „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Bog mu dalje reĉe: „Ja sam, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.“ Mojsije je zaklonio lice, jer se bojao Boga gledati. Bog šalje Mojsija kao svog posrednika spasiti svoj narod. Bog se objavljuje kao Izbavitelj svojega naroda. Bog mu govori dalje: „Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove.“ Bog dakle, obećava Mojsiju da će izbaviti njegov narod iz „šaka egipatskih“ i odvesti ga u zemlju kojom „teče med i mlijeko.“ U ovoj situaciji Bog Mojsiju „Objavljuje svoje ime.“ Bog mu govori da je on ONAJ koji stoji iza svojih rijeĉi. Kaţe mu da će njegov narod spoznati tko je on kad vide što će on za njih uĉiniti. Bog Mojsiju reĉe: „JA SAM KOJI JESAM!“… Ovako kaži Izraelcima: Onaj koji jest – JAHVE, BOG otaca vaših…posla me k vama.“ Tim rijeĉima Mojsije nije dobio cjelovitu sliku o Bogu, jer se Boţja bit ne moţe omeĊiti ljudskim izriĉajem (ljudskim rijeĉima). No, dobili su spoznaju da je Bog „TU“ meĊu njima, da se narod moţe na njega osloniti. On je taj koji će im pomoći da se oslobode ropstva i da krenu u slobodu. Izraelci se nisu usuĊivali izgovarati Boţje ime. Gdje god je u Bibliji stajalo Jahve, oni su ĉitali Adonaj, tj. Gospodin. Takav je naš Bog, Bog Saveza: on stoji sa svojom rijeĉju, on će je, nama u prilog, izvršiti. On to „SAM“ jamĉi. I mi smo Boţji saveznici. (Boţji savez s Abrahamom). Bog dakle, oĉekuje da ćemo i mi stajati iza svoje rijeĉi i zaloţiti se za Boga cijelim svojim bićem. Hoćemo li?

Psalam (Ps 103, 1-4. 6-8. 11)

Psalam 103 je Davidov i ima naslov „Bog je ljubav.“ Psalam 103 po knjiţevnoj vrsti spada u HIMNE. Ti Psalmi su uvijek jednako graĊeni. Svaki poĉinje poticajem na pohvalu Bogu. Bog je sama ljubav, čista ljubav i kao takav On je (samo) milostiv i pravedan. „Milosrdan je i milostiv Gospodin.“ David uvijek slavi Boga i traţi njegovu zaštitu i pomoć u svim djelima svojim. On govori: „Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina…i ne zaboravi dobročinstva njegova.“ Bog grešniku (Davidu) otpušta grijehe. Iscjeljuje sve slabosti, njegove. Od propasti izbavlja mu ţivot. Pripjev Psalma nadovezuje se na objavu Boţjega imena Mojsiju: „Mojsiju objavi putove svoje, sinovima Izraelovim djela svoja.“ Cijeli Psalam razvija milosrĊe i dobrotu. Bog se objavio kao Spasitelj i Izbavitelj, dakle, kao „milosrdan i milostiv.“ „Ne postupa s nama po grijesima našim…dobrota je njegova s onima koji ga se boje.“ A tko se treba bojati Boga? Boga se boje grešnici, jer su uplašeni i nemirni zbog svojih grijeha. Pravednik se ne treba Boga bojati. Jer je Bog uvijek s njim: u dobru, u nevolji i u grijehu.

Opširnije...

Druga Korizmena Nedjelja

Druga korizmena nedjelja donosi nam Lukino evanđelje s Isusovim preobraženjem. Svake se godine čita drugi izvještaj preobraženja: svaki sinoptik (Mt, Mk, Lk) ima svoje viđenje. Osim toga i prva dva čitanja svake su godine drugačija. U svim današnjim čitanjima pojavljuje se ključna riječ: vjernost, (povjerenje) Boga Života čovjeku i čovjekova vjernost Bogu Života. Božja riječ mijenja Abrama u Abrahama, on postaje novo stvorenje, otac mnoštva, kako mu samo ime kaže (hebr. Ab-raham). Svojom vjernošću Abraham postaje otac vjernika i tako započinje novu fazu u povijesti spasenja. Tako se suradnja čovjeka s osobnim Bogom događa u ozračju povjerenja – Abrahamova povjerenja. I sveti Pavao će reći, on postaje našim ocem u vjeri. Abrahamovo povjerenje-vjera u Božju riječ otvara vrata objavi kao vjernog, kao onoga koji ispunja svoja obećanja, otvara vrata objavi Boga Saveza. A svaki savez, pa makar kakvim jamstvima i vjerodajnicama bio popraćen, prestaje biti savezom kada se kod savezničkih strana, izgubi povjerenje i vjera jedne u drugu. Sv. Pavao u današnjoj Poslanici Filipljanima kaže: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima,… Stoga…čvrsto (vjerujte) stojte u Gospodinu“ 2. čitanje. Evanđelist Luka, govori o Isusovu preobraženju na gori, pred apostolima Petrom, Ivanom i Jakovom: „Dok se Isus molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“ To je preobraženje! Molitva i nas preporađa, osposobljava nas za novo viđenje stvarnosti, hrani našu nadu. Molitva zahtijeva od čovjeka hrabrost i otvorenost za istinu. Ona preobražava naše lice, naše tijelo, po njoj nas ljudi prepoznaju. Molitva treba mijenjati naše misli, riječi, djela, tj. naše odnose s ljudima. Molimo se!

Najava

„Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.“ I nama treba preobraženje da bismo s Isusom ušli u njegovu slavu. To je mukotrpan put svakodnevnih napora, praštanja, odluka, borbe za dobro. To je put trpljenja za istinu i za poštenje. To je put koji je prožet vjerom i nadom. Tada on postaje sigurnim putem koji ima samo jedan cilj: preobraženje! Jer u vjeri i nadi možemo iskustvo preobraženja osjetiti i u ovozemaljskom životu. Bože moj, molim te za preobraženje.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 15, 5-12. 17-18)
Čitanje Knjige postanka

Knjiga Postanka je prva knjiga „Petoknjižja“ – Zakona, SZ. Podijeljena je u dva dijela: počinje stvaranje – postankom svijeta (1-11). Izlaže stvaranje svemira i čovjeka, prvi grijeh i njegove posljedice, sve veću pokvarenost koja je bila kažnjena potopom. U drugom dijelu od (12-50), počinje povijest praotaca – velikih patrijarha. Današnje 1. čitanje, odabrano je iz Knjige Postanka, poglavlja 15 „Obećanje i savez.“ Abraham je živio oko 1900 god. pr. Kr. Bio je već star i potužio se Bogu što će umrijeti ne ostavivši potomka. Zbog toga se od Boga smatrao odbačenim i prokletim. Bog mu se smilovao i Abraham začuje Božji glas: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti…Toliko će biti tvoje potomstvo.“ Abraham je čovjek vjere i Bog nagrađuje njegovu vjeru, te mu obećava brojno potomstvo, a njegovim potomcima Svetu zemlju (12, 1-25; 18). Usporedba sa zvijezdama na nebu, ne odnosi se samo na fizičko i biološko već i na potomstvo po „vjeri.“ (Abraham je postao simbolom čovjeka vjere za Židove, kršćane i muslimane). Abrahamova vjera je uzdanje u ljudski neostvarivo obećanje. Bog mu takav čin vjere ubraja u zasluge, uračunava u pravednost. Njegova je vjera ugodna Bogu. Abraham prihvaća Božju riječ vjerom, ali mu nije bilo jasno zašto mu Bog obećava tako veliko potomstvo i da će posjedovati novu zemlju koju su oružjem (sebi) držali Kanaanci. Zato Abraham upita: „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti.“ Bog mu je potvrdio obećanje kroz sklapanje saveza, koje je tada bilo uobičajeno između knezova, kraljeva – vladara i podložnika. Savezi su se sklapali žrtvovanjem životinja. Životinje za žrtvu (krava, ovca, koza, ptice: grlica, golub), bile su raspolovljene i poredane po zemlji. Oba su saveznika, pod ruku, prolazila između tih životinjskih polovica i naizmjenično ponavljala: „Ako te prevarim, neka mi bude kao ovim životinjama.“ Rasječene žrtvene životinje naznačavale su da je to savez na život i smrt, krvni savez. (Odatle naziv „sjeći savez = sklopiti savez.“ I u nas se kod oklade pozove treći: „Presjeci!“). Bog je u obliku „goruće zublje“ prošao između životinjskih dijelova i time Abrahamu potvrdio da će mu biti vjeran saveznik. Abraham je doživio Boga i čvrsto povjerovao u svoj Savez s Bogom. Savez s Abrahamom, praocem naše vjere (Rim 4), označava savez između Boga i svakoga Kristova otkupljenika. To je savez koji je sklopljen u „krvi Saveza,“ u krvi Isusovoj. Korizma nam stavlja u misao da živimo kao Božji saveznici. A obećani potomak Abrahamov (Izak) je sam Isus – iz današnjeg evanđelja. Abrahamov težak hod s Bogom, uzor je vjerničkog života.

Psalam (Ps 27, 1. 7-9. 13-14)

Psalam 27 je Davodov i ima naslov „U Božjoj blizini nema straha“ – NEPOKOLEBLJIVO POUZDANJE U BOGA. Psalmisti imaju jedinog sugovornika – Boga. Bog je u središtu svih Psalama. To je njihov OSOBNI Bog. (On je Gospodar svemira i svega čovječanstva). Psalam 27 spada među najljepše psalme: po umjetničkom izrazu, ali i po dubokoj i srdačnoj religioznosti. U srcu psalma stoji želja za licem Božjim. Pjesnik (David) izražava duboku, sigurnu, vjeru prema Bogu riječima: „Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kim da strepim?“ Pravednik traži lice gospodnje. No, tražiti „lice Božje“ znači i ovom potvrdom: životom, riječima, nutrinom – srcem, vanjštinom – održavati na sebi crte Božjega lica. „Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim…Ne odbij u gnjevu slugu svoga!“ Pjesnik vjeruje u život vječni: „Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.“ Dakle, Božji Savez vodi u vječni život. Po našem odlasku sa zemlje i nas čeka „preobraženje“ kod Oca. Da, čeka nas preobraženje ako idemo, k Ocu, Kristovim putem.

Opširnije...

Prva Korizmena Nedjelja

Korizma je priprava za temeljni blagdan kršćana – Uskrs. U njemu je sažeta osnovna zbilja kršćanske vjere – vazmeno otajstvo. Korizma je povlašteno vrijeme crkvene godine. Riječ korizma dolazi od latinske quadragesima = četrdesetnica. To je vrijeme intenzivnog kršćanskog zalaganja. Oko čega? Krist je nadvladao smrt, a s njom i mržnju, zloću i grijeh i očitovao se kao Pobjednik. To je vrijeme kada trebamo što bolje upoznati Kristovo otajstvo. Kristovo otajstvo, nisu samo spomendani Kristova života, muke i uskrsnuća.

Riječ otajstvo (lat. mysterium) u liturgiji ističe: da smo u Kristove događaje, mi svi kršćani, po krstu uvučeni. Jasnije rečeno: Krist se hoće u nama dogoditi. Kako u krštenom pojedincu tako i u svakoj crkvenoj zajednici. Zbog toga su od davnine, u vazmenoj noći, pripravnici primali sakrament krsta i tako su svjesno prianjali uz Krista i krenuli za njim, njegovim putem, putem Evanđelja. I danas, u našoj sredini ima dosta odraslih ljudi koji nisu kršteni. Tako Uskrs dobiva i svoje prvotno značenje: pripravu za krštenje odraslih. Pripravnik se poučava za život u Kristu i njegovom otajstvu.

Stoga je korizma intenzivna priprava na svetkovanje najvećih otajstava otkupljenja koja spominjemo u Velikom tjednu: od Cvjetnice, preko Velikog četvrtka i Velikog petka do uskrsne noći i Uskrsa. Na to se nastavlja uskrsna pedesetnica sve do Duhova. Kršćanstvo nije samo neka ideologija, skup nekih teoretskih znanja, niti zbirka propisa. Kršćanstvo je otajstveni život s Kristom: jedno smo s Kristom i u Kristu, jedno među sobom i konačno, opet po Kristu i Duhu Svetomu, jedno smo s Bogom Ocem. To se zove otajstvo – misterij: božansko događanje u ljudskom. Trojedni Bog zaposlen je oko čovjeka!

Najava

Korizma je vrijeme autentičnog života. I mi smo kršćani pozvani u pustinju, u promišljanje i preispitivanje svoga života, svoga cilja, svoga zadnjeg razloga. Pozvani smo u bespuće pustinje da podesimo svoj životni kompas i svoj hod usmjerimo Bogu. I nama se postavlja pitanje: teži li moje srce samo za zabavom, provodom, ugledom, uspjehom i karijerom ili je još nešto više u igri? Četrdesetodnevna korizma poziv je i nama da se okrenemo pustinjskom traženju svojih odgovora. Ne da bi se mučili ili trpjeli, nego kako bi jasnije shvatili svoj život. 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Pnz 26, 4-10)
Čitanje Knjige ponovljenog zakona

Knjiga Ponovljenog zakona nalazi se među 5 glavnih knjiga Staroga zavjeta, tzv. Petoknjižje. To je kodeks civilnih i religijskih zakona koji su umetnuti u jedan veliki Mojsijev govor (5- 11; 26,16-28). Govori iznose velike događaje Izlaska, Sinaja i početka ulaska u novu zemlju. Obilježavaju njihovo religijsko značenje, naglašavaju važnost zakona i potiču na vjernost. Mojsije živi oko 1200 god. pr. Kr. Bog ga postavlja za proroka svoga naroda. On je izvor proročkog pokreta u Izraelu (Pnz 18,15 22). (Deuteronomijska predaja drži Mojsija najvećim prorokom).

Dok, najstarija biblijska predaja, tzv. jahvistička (skraćeno J), Mojsija, sasvim jasno razlikuje od proroka. Za nju je Mojsije puno više od proroka. Jahvist kaže: „On i lik Jahvin smije gledati“ (Br 12,6-8). On nije samo prorok, nego prijatelj Božji u najizvrsnijem smislu. Današnje 1. čitanja, uzeto je iz knjige Ponovljenog zakona. Poglavlje 7. OBREDNA ISPOVIJEST; odlomak 26 „Prigodom prinošenja prvih plodova.“ Ovaj odlomak izabran je za liturgiju početka ovogodišnje korizme. Govori nam kako obitelj i narod prinosi Bogu, u Hramu, prvine plodova zemlje. Bio je to izraz zahvalnosti Stvoritelju za prošlost, sadašnjost, ali i za sigurnu budućnost. Tim darom Izraelci su željeli izraziti dvoje: da su od Boga primili u posjed zemlju koja „ih hrani i nosi,“ te da su i sami, prvina, Božji izabranici te tako i sami sebe duguju Bogu i pripadaju Bogu. Tim prinosom „uroda zemlje“ svećenik „ispovijeda vjeru,“ cijeloga naroda i svega Izraela : „Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položit je pred žrtvenik Gospodina Boga tvoga.“

Ovim činom izraelski narod zahvaljuje Bogu za njihov izlazak iz egipatskog ropstva: „Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znamenjima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju…kojom teče med i mlijeko.“ Izraelci donose prve plodove s tla kojeg im je sam Gospodin dao i duboko mu se klanjaju. Bog je vodio povijest svoga naroda. On je od Abrahama u Egiptu načinio velik' narod. Narod je ropski patio u Egiptu, ali Bog je svoj narod izveo iz Egipta i nastanio ga u Obećanoj zemlji.“Narod Božji“ to pamti, slavi i klanja se Bogu za primljeni dar. Takva bi živa svijest trebala biti i postati predmetom i naše duboke korizmene obnove. Treba shvatiti i zemlju i svemir kao Božji dar svima ljudima. Treba se zalagati za stvaranje – izgradnju boljeg, Božjeg svijeta koji nadolazi i nikada neće proći.

Psalam (Ps 91, 1-2. 10-15)

Psalam 91 ima naslov „Pod Božjim okriljem.“ Ovaj Psalam razvija tradicionalni nauk mudraca, o Božjoj zaštiti pravednika. Pjesnik pjeva: „Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Gospodinu: „Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!“ Pravednik se u svakom napastovanju uzda u Boga – on je pod Božjim okriljem. Navedeni Psalam, Isus po svojim sinopticima (Mt, Mk, Lk) – navodi protiv svoga Napasnika, đavla koji ga iskušava u pustinji. Zato je Psalam odlično odabran za 1. korizmenu nedjelju, pa i cijelu korizmu. Potvrđuje mir i sigurnost Božjega pobožnika usred svih napasti i nevolja: njegova je snaga Bog. „Neće te snaći nesreća,…Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.“ Bog šalje anđele u pustinju da pomažu Isusu u njegovoj kušnji. U posljednjoj kitici progovara sam Bog: „Izbavit ću ga jer me ljubi,…Zazvat će me, a ja ću ga uslišati, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti.“ Ove Božje riječi, neka budu i naše i neka nas okrijepe u svakoj kušnji i nevolji. Gospodine, budi sa mnom u nevolji!

Opširnije...