Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Vinko, đakon i mučenik

Današnji slavljenik je sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni svetac u hrvatskim krajevima.

Sv. Vinko iz Zaragoze, đakon i mučenik pod Dioklecijanom, 304.g. spominje se u Rimskom Martirologiju 22.01. zajedno sa sv. Anastazijem Perzijskim, poštovan i od Grka 11. prosinca. Taj najpoznatiji mučenik Španjolske predstavlja se u đakonskoj dalmatici i sa znakom križa, gavrana, rešetaka ili plamena. Čašćen je kao zaštitnik Valencije, Zaragoze, Portugala itd. Uzimaju ga za zaštitnika vinari, staklari i mornari. Ime mu je i u litanijama svih svetih.

Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4. stoljeća, kako svedoči sv. Augustin u Ispovijestima 275. Sadašnja Acta SS, III Jan,6 potječu iz kraja osmog ili devetog stoljeća i sastavljena su iz tradicije. Anali Boll., I, 259, daju drugačiji životopis. Svi se slažu sa životopisom Prudentisa (P.L.LX, 378). Rođen je u Zaragozi, od oca Eutriciusa (Euthicius) i majke Enole, iz mjesta Osca. Pod vodstvom biskupa Zaragoze, Vinko je daleko uznapredovao u studijama. Zaređen je za đakona i dodeljena mu je dužnost da propovijeda po biskupiji, jer je biskup imao govornu manu. Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u Valenciju i držani su u zatvoru dugo vremena. Tada je Valerius, biskup, pušten, ali su Vinka zadržali i bio je podvrgnut surovim mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Ponovo je bio zatvoren u ćeliju u kojoj je po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Da bi uzdrmali njegovu upornost, nakon tolikih muka, smješten je u krevet, na kojem je i izdahnuo.

Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valencije. 1175. g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. Cremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove relikvije. Kilderik I. je donio stopalo i dalmatiku u Pariz 542.g. i podigao je crkvu u čast sv. Vinka. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I. (625-38) i koju je obnovio Leo III. 796.g.

U nas je slavljenje Vinkova (Vinceta) uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja.

Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine. Sam Sveti Vinko uz vino je povezan tek imenom

Sveta Agneza (Janja) - djevica i mučenica

Crkva danas slavi spomendan svete Agneze ili Janje, jedne od najslavnijih kršćanskih djevica i mučenica koja je postala zaštitnicom djevojačke nevinosti i vrtlara, i čije je ime ušlo i u prvu euharistijsku molitvu, u litanije Svih svetih.

Ljubeći Spasitelja iznad svega primila je krštenje u vrlo ranoj dobi te je vođena tom istom božanskom ljubavlju u svojoj mladosti učinila zavjet djevičanstva predajući se i pripadajući jedino Gospodinu.

Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina. Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina.

Crkva danas slavi spomendan svete Agneze ili Janje, jedne od najslavnijih kršćanskih djevica i mučenica koja je postala zaštitnicom djevojačke nevinosti i vrtlara, i čije je ime ušlo i u prvu euharistijsku molitvu, u litanije Svih svetih. Datum Janina rođenja nije nam poznat, a pouzdano se zna samo da je mučeništvo podnijela oko 304. godine, u doba vladavine rimskoga cara Dioklecijana. Samo značenje imena Janja može se pojaviti i u drugim oblicima jer dolazi od grčkog imena Agneza što znači čista, nedužna, nevina, kreposna, sveta, a zbog sličnosti latinskoj riječi Agnus što u prijevodu znači 'janje' - kod nas je ime prevedeno kao Janja. Kao i za mnoge druge svece i za Janju se vežu brojne legende. Prema jednoj od njih vjeruje se da je bila Rimljanka plemenitog roda, odrasla u bogatstvu, sjaju i raskoši. Ljubeći Spasitelja iznad svega primila je krštenje u vrlo ranoj dobi te je vođena tom istom božanskom ljubavlju u svojoj mladosti učinila zavjet djevičanstva predajući se i pripadajući jedino Gospodinu.

Budući ju je krasila neizmjerna ljepota zaprosio ju je za svoga sina sam prefekt grada Rima što je ona odbila. Za samog prosca bilo je to neshvatljivo pa ju je odlučio pobliže istražiti. Doznajući da je kršćanka optužuje je za zločin protiv državnog poretka i izvodi pred sud gdje ona daruje najljepše i najhrabrije svjedočanstvo za Krista i svoje djevičanstvo. Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina. Prema jednoj od legendi njezini mučitelji su je htjeli izvrgnuti sramu skidajući joj odjeću. Moleći Boga da joj tijelo ostane netaknuto za Krista biva uslišana tako da joj naraste kosa, a na krhko joj se tijelo s neba spusti bijela haljina. To je razgnjevilo njezine mučitelje te je baciše u oganj koji joj ne naudi, jer bijaše u milosti Božjoj. Na koncu joj je mačem odrubljena glava, s kojim je često prikazana u ikonografiji, kao simbolom svoga mučeništva. Jedna od predaja kaže da se osam dana nakon slavnog svršetka, ukazala svojim roditeljima s janjetom u ruci i utješila ih velikom slavom što ju je mučeničkom smrću zaslužila.

Ova svetica je iznimno štovana kroz sva vremena. Zaštitnica je ženske mladeži, a mnoge su se djevojke po njezinu primjeru oduševile za djevičanstvo i posvetile svoj život Isusu, božanskom Za-ručniku. U svojim spisima proslavili su je i najveći crkveni pisci: sveti Ambrozije, sveti Je¬ronim, sveti Augustin. 'Rođendan je djevičin, nasljedujmo joj netaknutost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo! Rođendan je svetoj Janji.' – riječi su sv Ambrozija o svetoj Janji u Raspravi o djevičanstvu. Za nju su vezani i brojni običaji kao što je blagoslov dvaju janjića koja se predaju sestrama benediktinkama kod rimske crkve svete Cecilije. Običaj nalaže da sestre hrane janjiće do Velikoga petka koji se tada na spomenu uskrsnoga Jaganjca zakolju.

Od vune tih žrtvovanih janjića sestre tkaju nadbiskupske palije. Palij je bijela vrpca sa 6 utkanih križića, znak nadbiskupske vlasti. Njih blagoslivlja papa na blagdan apostola Petra i Pavla, zatim se u brončanoj i pozlaćenoj škrinji stave na grob sv. Petra. Podijele se novoimenovanim nadbiskupima ili patrijarsima. Na grobu svete Janje u Via Notnentani u Rimu kći kralja Konstantina dala je izgraditi veliku Baziliku gdje svetičino tijelo i danas počiva. Zrelost duha koja je krasila ovu sveticu, čuvajući vječne vrijednosti sve do smrti ostavlja nam u baštinu savršeni primjer života iz ljubavi, ljubavi za Krista.

Krštenje Gospodinovo

Božić je prošao. Blagdanom Isusova krštenja završava božićno vrijeme crkvene godine!
 

 Ovaj se blagdan krštenja Isusova, u Katoličkoj crkvi, stalno slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja. Nova ga liturgija posebno izdvaja i daje mu istaknuto mjesto. Misterij Božića, misterij je utjelovljenja koji zahvaća svakog čovjeka – vjernika u misteriju krštenja.

Isusovo krštenje označava se njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi koji su došli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenja, pokore i obraćenja. Ivan, je prorok kojemu je 'grnuo' svijet i o kojemu su mnogi mislili da je on, očekivani Mesija.

No Ivan, svjedoči da on Očekivanome nije dostojan biti niti sluga, ni odriješiti mu remenje na obući. Te da će, za razliku od njega, koji krsti vodom, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i Riječju koja čisti kao oganj. Ivan Krstitelj je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji pripravlja put Mesiji. Ivan je glas koji nadom ispunjava rezignirana i grešna srca ljudi, pozivajući ih na obraćenje. Priprema ih na dolazak Mesije, otklanja njihova „brda“ ohole moći i sebičnosti, poziva ih na ljubav. Isusovo krštenje postalo je poziv svim kršćanima da se oni koji žele slijediti učenje Isusovo trebaju krstiti „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Isusov dolazak na svijet i Isusovo krštenje navješćuje već prorok Staroga zavjeta Izaija, od Boga nadahnutim riječima: „Evo sluge mojega.., mog izabranika, miljenika duše moje!... On će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja tek što tinja neće ugasiti; po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti malaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo“ (Iz 42, 1-7). Isusovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novoga zajedništva Boga i ljudi – Novoga Božjeg svijeta.

Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću: nebo i zemlja, Bog i čovjek.

Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo boće. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha.

Bog je u tom trenutku i nad nama otvorio nebo i rekao: „Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost i moj ponos.“ Mi to izravno ne čujemo i ne možemo čuti. Doneseni smo na rukama onih čiji smo ponos – naših roditelja. Nad nama se u vremenu i u vječnosti, zauvijek razliježe glas Božje ljubavi: „Ti si moj!“ Jednako tako i sami smo pozvani biti Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“ I u drugima zbog toga buditi ponos. Kuda god kršćanin ide, ma gdje god se našao i on je kao i Isus, zajedno s Isusom – miljenik Božji. To znači: živjeti u milosti Božjoj.

Gospa od Brze Pomoći

Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je 1851. godine Sveti Otac Pio IX. i odredio da se slavi 8. siječnja.

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississippija, položeni su 1718. g. temelji novog lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj želio djeci novog naselja osigurati solidan kršćanski odgoj te tako nekoliko sestara uršulinki iz Francuske stigne u ovaj grad u nastanku. 

Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa se ovim sestrama pridruže i španjolske uršulinke. Zemljom kasnije ponovno zavladaju pa španjolske sestre moraju otići a mali broj francuskih sestara najavljivao je prestanak njihova apostolata. Međutim, jedna od redovnica pozove u pomoć svoju sestričnu majku Mihaelu Censoul, obdarenu rijetkim umnim sposobnostima i dubokom pobožnošću. Želji sestre Mihaele da pođe u Louisianu usprotivio se njen biskup koji ju je želio zadržati u svojoj biskupiji po svaku cijenu. Izjavio je da će sestru pustiti samo ako Sveti Otac to izričito dopusti. Papa Pio VII. bio je tada Napoleonov zarobljenik ali je ipak nakon izvjesnog vremena sestrino pismo dospjelo do njega na što Papa velikodušno pristane da ona pođe. Sestra se u svom iščekivanju odgovora zavjetovala Gospi sljedećom molitvom: “Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećavam ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom ‘Naša Gospa od Brze Pomoći'”. Biskup se tako začudio Papinu pismu da je sam blagoslovio kip Naše Gospe koju je sestra dala isklesati i željela ponijeti sa sobom.

Od trenutka dolaska sestre Mihaele na američko tlo pobožnost se prema Našoj Gospi od Brze Pomoći jako brzo širila. Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći 27. rujna 1851. odobrio je Sveti Otac Pio IX. i odredio da se slavi 8. siječnja. Sveta Stolica je dekretom odredila 13. lipnja 1928. g. da Gospa od Brze Pomoći bude glavna zaštitnica grada New Orleansa i države Louisiane.

U našoj se zemlji blagdan Gospe od Brze Pomoći na osobito svečan način slavi u Slavonskom Brodu.

Molitva Gospi od Brze Pomoći

O Marijo, Majko Božja,
ti koja znaš za jade i nevolje ovoga svijeta,
bdij bez prestanka nad nama
i nad cijelom Crkvom svojega Sina
i budi nam uvijek Našom Gospom Brze Pomoći.
Pohiti da nam pomogneš u svim našim potrebama,
posebno………

Budi nam utočište za ovoga prolaznoga života
i isprosi nam život vječni,
po zaslugama Isusa, svojega Sina,
Gospodina i Otkupitelja našega.
Amen.

Sveta tri kralja (Bogojavljenje)

Bogojavljenje je kršćanski blagdan kojim se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj, a obilježava se 6. siječnja.

Slavlje ovog blagdana ima svoje početke u istočnim kršćanskim crkvama, a uključivalo Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao Božić), pohod trojice mudraca (grč. μάγοι "magi") koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Blagdan se od početka slavi 6. siječnja. Drevne liturgije u ovom blagdanu prepoznaju Illuminatio (prosvjetljenje), Manifestatio (Objava) i Declaratio (Proglašenje). Ubrzo se, kao osobiti čin Isusove božanske objave, počelo slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani Galilejskoj (usp. Evanđelje po Ivanu 2,1-11). Kršćanske su crkve uz ovaj blagdan govorile i o "objavi poganima" (gdje pogani označuju ne-Židove), budući da su trojica Mudraca prepoznati kao pripadnici poganskih naroda. 

Na Zapadu, u Rimokatoličkoj Crkvi, Božić se počeo slaviti prije Bogojavljenja, a datum Božića bio je 25. prosinca. Kad je s Istoka krajem 4. stoljeća uvedeno slavlje Bogojavljenja 6. siječnja, Božić je ostao blagdan Isusova rođenja, a Bogojavljenje je naglašavalo spomen pohoda triju Mudraca i Isusovo krštenje. Usto, razdoblje između ova dva blagdana počelo se profilirati kao božićno vrijeme u liturgijskoj godini, koje će kasnije biti produženo sve do 2. veljače.

U srednjem vijeku uz ovaj je blagdan osobiti naglasak stavljen na poklonstvo trojice kraljeva. Trojica Mudraca iz Evanđelja po Mateju (2,1-12), vrlo su rano počeli biti štovani kao »kraljevi«, na što je utjecao tekst proroka Izaije, gdje se kaže: "K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja" (60,3). Usto, u franačkoj državi, u Kölnu, uspostavljeno je svetište u kojem su se čuvale relikvije Svetih triju kraljeva. Ovo je svetište postalo središtem hodočašća naroda iz mnogih dijelova središnje, zapadne i sjeverne Europe (postoje podaci i o hrvatskim hodočasnicima. Posljedica takvog velikog pokreta hodočasnika bilo je gotovo potpuno poistovjećivanje blagdana Bogojavljenja s isključivim spomenom ovih kraljeva, kojima je tradicija nadjenula imena Melkior, Gašpar i Baltazar.

Nakon Drugog vatikanskog sabora božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice Mudraca, Isusovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svoga javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti vodu u vino, čime posredno naviješta i ustanovljenje euharistije.

Pod utjecajem istočnog kršćanstva, među hrvatskim rimokatolicima razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja, premda je u zapadnoj liturgiji takav obred prvotno vezan uz Uskrs. Ovom blagoslovljenom vodom vrši se blagoslov kuća i obitelji.Prilikom blagoslova kuća, nadvratnici se označuju slovima "G", "M" i "B" koja označavaju inicijale trojice kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara. Izvorno su se ovi inicijali zapisivali na latinskom, pa je umjesto početnoga "G" stajalo "C" (Casparus). Tako su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim blagoslovne formule: Christus mansionem benedicat, što na hrvatskom znači: "Neka Krist prebivalište blagoslivlja." Između inicijala stavljaju se križići, kao znak blagoslova, a oko inicijala upisuju se brojke koje označavaju tekuću godinu. Ranije su se ovi znakovi upisivali kredom, dok se u novije vrijeme češće koriste posebne naljepnice. Konačan izgled natpisa ima oblik 20 G+M+B XX (gdje XX označava zadnje dvije brojke tekuće godine).