Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije

Središnja je svetkovina u ožujku blagdan svetog Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika svete Crkve. Štoviše, i čitav je ožujak posvećen svetom Josipu kao njegov mjesec, kad na njega mislimo više no obično.

Svetkovina svetoga Josipa iz Nazareta, Isusova hranitelja i Marijina zaručnika je po kalendaru uvijek 19. ožujka. U svim je crkvama svečanije bogoslužje i nedjeljni misni raspored. Sveti Josip je vrlo štovan među vjernicima zbog njegove uloge čuvara i hranitelja Isusa i Marije. Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji. Patron je napose očeva, muževa te svih zanatlija i radnika. Josip je posebno štovan u Hrvatskoj. Vrijedno je spomenuti, da ga je Hrvatski sabor prije više od tri stoljeća, (1687.) proglasio Zaštitnikom Hrvatske.

U svakoj je crkvi njegov kip ili slika. Prikazuju ga kao srednjovječna čovjeka blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim alatom. Isti Sveti Josip slavi se po kalendaru i 1. svibnja, kao “Josip Radnik”

“Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16).

U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio “sin Davidov”, anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala.

Povijest štovanja sv. Josipa

Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Daleko bi nas odvelo kad bismo spomenuli sva svjedočanstva, zato ćemo se ograničiti na ona najvrjednija i najznačajnija. Sv. Jeronim protiv izmišljotina apokrifa, a i nekih poganskih pisaca, uz Marijino brani i Josipovo djevičanstvo. Njega slijedi u tome i sv. Augustin te uzvisuje jedinstveno Josipovo očinstvo braneći kako vezu pravoga braka tako i međusobno Marijino i Josipovo djevičanstvo. Walafrid Strabon, opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru u IX. stoljeću, pišući o tome kako su pastiri našli Mariju, Josipa i dijete, zaključuje: “I posredstvom tih troje svijet je bio spašen.” 

Remigije iz Antuna oko godine 900. opisuje sv. Josipa kao intimnog suradnika u djelu našega otkupljenja te uzdiže njegovu izvanrednu poslušnost. Od velikih skolastičkih teologa mnogo su toga rekli o sv. Josipu sv. Bernard i sv. Toma Akvinski. Prvi ga uspoređuje s Josipom Egipatskim, a drugi tvrdi kako je između Marije i Josipa postojala prava ženidbena veza, ali se nisu služili bračnim pravima. Zatim sv. Toma naučava kako je sveti Josip kroz čitav život održavao savršeno djevičanstvo i, napokon, kako je Marijin i Josipov zavjet djevičanstva prije ženidbe bio uvjetan, a poslije apsolutan. Razvoju teologije o sv. Josipu mnogo je pridonijela franjevačka škola. Tako sv. Bonaventura veliča sv. Josipa kao savršen uzor pobožnosti prema Isusu i Mariji. Sv. Bernardin Sijenski u jednom govoru čak govori o tjelesnom uskrsnuću sv. Josipa i njegovu uznesenju na nebo. Velik štovatelj sv. Josipa u srednjem vijeku bio je i slavni kancelar Pariškoga sveučilišta Ivan Gerson. On je sastavio o njemu veliku latinsku pjesmu od 4800 stihova uzvisujući njegove kreposti i dostojanstvo. Održao je i svoj veliki govor pred ocima na saboru u Konstanzu, 8. rujna 1416., u kojem traži da bi Sabor službeno zazivao pomoć i zagovor sv. Josipa te da bi uspostavio njegov blagdan, a sve zato da bi se postiglo jedinstvo Crkve. Bilo je to u jednom od najkritičnijih trenutaka crkvene povijesti kad je valjalo ukloniti takozvani zapadni raskol, kad je Crkva imala trojicu papa i zapadno kršćanstvo bilo razjedinjeno. I Gerson drži da je sv. Josip bio posvećen već u majčinu krilu, da je bio slobodan od požude te da je uskrsnuo skupa s našim Gospodinom i da je uznesen na nebo.

Molitva sv. Josipu za zaštitu

Preslavni sveti Josipe, tebe je Bog izabrao za hranitelja svom Sinu i za zaručnika prečistoj Majci Njegovoj i postavio te tako glavarom Svetoj Obitelji, pa te je zbog toga Namjesnik Kristov proglasio zaštitnikom Crkve Isusove.Svim pouzdanjem srca svoga molim te priteci u pomoć čitavoj radničkoj Crkvi! Štiti na poseban način svojom očinskom skrbi Svetog Oca, te sve biskupe i svećenike, koji su sjedinjeni s Petrovom Stolicom!

Brani sve koji se uz sve poteškoće i patnje trude oko spasa duša i učini da se svi narodi ponizno podlože svetoj Crkvi izvan koje nema spasenja. Udostoj se, predobri sveti Josipe, primiti i mene među svoje štićenike.

Posvećujem ti se posve i molim te budi mi ocem, zaštitnikom i vođom na putu k spasenju. Isprosi mi čisto srce i veliku želju za vlastitim posvećenjem. Učini da po tvom primjeru sva moja djela budu upravljena na što veću Božju proslavu i za sjedinjenje s božanskim Srcem Isusovim i bezgrešnim Srcem Marijinim i s tobom, o sveti Josipe. Moli za me da postanem vrijedan biti dionikom onoga pokoja i blaženstva što si ga ti osjetio na svom smrtnom času. Amen.

Tradicionalni Pješački križni put kroz našu župu na Cvjetnicu

Poučeni dobrim iskustvom u posljednjih nekoliko godina i uvidjevši da mladi ali i stari rado prihvaćaju ovakve oblike pobožnosti, potičemo Vas da se odazovete i na ovaj, već tradicionalni, križni put kroz naš župu.

Križni put održat će se u Nedjeljnu 20.03.2016 u 15:00 sati - na Cvjetnicu, a relacija je već svima dobro poznata, od kraja naše župe (sa Kratelja) do nove župne Crkve. 

Biti će organiziran prijevoz autobusom od podvožnjaka u 14:00 sati.

Hvala svima na dosadašnjoj suradnji uz nadu kako će i ovaj Križni put biti prigoda promišljati svoju vjeru u svjetlu Kristova križa.

"Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje, obratite se i vjerujte Evanđelju.”

Uskrsna sveta ispovijed

Uskrsna sveta ispovijed u našoj župi održat će se u Petak 18.03.2016. godine.

Molimo Vas, dragi vjernici, da obavezno svi dođete 10 minuta prije samog početka te da se tako zajednički pripremimo za ovaj sveti sakramenat. 

Na raspolaganju će biti i svećenici naših susjednih župa, pa se nadamo da sve neće predugo trajati. 

Pozivamo sve župljane da pristupe ovom sakramentu i na taj način uklone prepreke između sebe i Boga.

Molimo Vas da ove dane iskoristite kao pripravu za ovaj sveti sakramenat pokore.

RASPORED ISPOVIJEDI U NOVOGRADIŠKOM DEKANATU

Peta Korizmena Nedjelja

Korizma je u toku, polako prolazi. Evo, već je stigla i 5. korizmena nedjelja. Korizma je vrijeme intenzivnijeg kršćanskog života, pa stoga i vrijeme produbljivanja kršćanskoga znanja. Svako nedjeljno Evanđelje donosi nam veliku životnu temu – temu kršćanskog obraćenja. U današnjem Evanđelju Isus je zaštitio jednu javnu grešnicu, kad su je pismoznanci i farizeji optužili pred Isusom da su je zatekli u „preljubu,“ a stari Mojsijev zakon propisivao je „kamenovanje“ za taj čin. Pred nas je stavljeno pitanje: Mrziti grijeh – ljubiti grešnika. I grešnik je čovjek. On je čovjek koji je često potrebniji Boga i ljudskog razumijevanja. I što raditi kad ne možemo mrziti nečiji grijeh ako ne zamrzimo i grešnika? Treba prihvatiti pouku iz Evanđelja. Evanđelje ne poznaje i ne priznaje tu dilemu. Gospodin, kakvog nam prikazuje Biblija, jest Bog živih. On nas vodi u BUDUĆNOST, pripravlja nam radost koja se sastoji u prijelazu iz smrti u život. To je bit vazmenog otajstva. Zapravo, današnja sva tri čitanja Svetoga pisma govore o BUDUĆNOSTI. 1 čitanje, govori kako Bog krči putove: krči put kroz more, kroz pustinju. Bog vodi svoj narod u budućnost, iz egipatskog ropstva i kasnije iz babilonskog progonstva. I sv. Pavao, u 2. čitanju, govori o budućnosti. On se želi osloboditi od grešnoga, da bi bio slobodan za BUDUĆNOST. On veli: „Zaboravljam što je iza mene i težim (k onomu) što je ispred mene.“ Osloboditi se od onoga što nije dobro da bi imao pred očima veći poziv: sjedinjenje s Kristom. I mi smo stalno na putu u budućnost. Potrebno je da taj osjećaj za budućnost gajimo u sebi. I nama treba oslobođenje od tereta prošlosti i nam treba lakoća koraka za budućnost. Grešnica je prispjela u Isusovu 'sjenu' i njezin je grijeh nestao. Približimo mu se i mi i ostavimo svoj 'kamen' do njegovih nogu.

Najava

Isus u Evanđelju otvara, jednoj ženi, novu BUDUĆNOST. Točnije rečeno: On je ne osuđuje. On piše na zemlji oslobađajuću presudu. Njegov zakon nije Mojsijev, na kamenu pisan, nego na zemlji pisan. A zemlja može donijeti rod, može dati novi život. Slušajmo Evanđelje srcem. Evanđelje ne samo da oslobađa, nego i okrivljuje sve one koji stoje pred odlukom: baciti ili ne baciti kamen? Zašto spadam među one koji ne bi bacili kamen na grešnicu? Ili bi?

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Iz 43, 16-21)
Čitanje Knjige Izaije

Prorok Izaija spada, nedvojbeno, među velikane proročke misli Staroga zavjeta. On je prorok koji živi u 8. stoljeću, pr. Kr. Svojom porukom bitno određuje svoje vrijeme, ali još je snažnije utjecao na buduće naraštaje – na BUDUĆNOST. Ime proroka Izaije znači: BOG KOJI OTVARA BUDUĆNOST. Poglavlja 1-39 pridaju se proroku koji dakle, djeluje u 8. st. pr. Kr. Ta poglavlja daju povijesno – političko ozračje toga vremena. Drugi dio Izaijine knjige, poglavlje 40-55, napisao je drugi autor, čije ime nije poznato.

Budući da se njegova knjiga naslanja na Izaijinu, a ima i nekih zajedničkih obilježja, njezin se autor naziva Drugim Izaijom ili Deuteroizaijom. Taj je dio različit od onoga prvoga i po stilu i po jeziku i po teološkim temama koje su obrađene, ali posebno po vremenu kada je živio. Drugi Izaija doživio je tragediju razaranja Jeruzalema 587. pr. Kr., uništenje hrama, prekid nacionalne samostalnosti svoga naroda i njegovo odvođenje u Babilon, u zarobljeništvo. On govori o Kiru, perzijskom vladaru, kao o Jahvinu pomazaniku (Iz 45,1) koji će omogućiti povratak Izraelaca u Jeruzalem. (Mladi perzijski kralj Kir, osvojivši vlast nad Babilonom, 538. pr. Kr. objavio je pismeni proglas kojim dopušta svim zarobljenim narodima, pa i Izraelcima, da se mogu vratiti na svoja prijašnja prebivališta). Današnje 1. čitanje, uzeto je iz Knjige proroka Izaije, iz poglavlja 43 „Oslobođenje Izraela“ – „Čudesa novog Izraela.“ Bog, Jahve je vrhovni Gospodar svih naroda i skoro oslobođenje Izraela ulazi u njegov sveopći pothvat. Čini se da će taj izlazak biti sličan onom davnom izlasku iz egipatskog ropstva, budući da je sam Bog, Jahve na djelu. Prorok opominje i hrabri svoj narod riječima: „Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit' mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje…“ Bogu je stalo samo do BUDUĆNOSTI naroda i opominje ih da ne misle na ono što je prošlo. Čudesa prošlosti, prvog izlaska, bit će zasjenjena još većim čudesima koja će Bog, Jahve ostvariti u vrijeme novoga Izlaska. Bog čini nešto novo i o tome prorok govori: „Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši…vodu ću stvorit u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga.“ Novi će izlazak biti veličanstveniji od prvog, dovest će narod u obnovljeni Jeruzalem – pun sjaja. To razlikovanje dvaju vremena „prošlih stvari“ i vremena „budućih stvari,“ predstavlja početak eshatologije (Ponovni Kristov dolazak. Dan Suda). Bliži se vrijeme obnove i to potpune. Prorok daje važnost Bogu Stvoritelju, ali združeno s temom Boga Spasitelja. Izaija postaje prvi izraziti obećavatelj Spasitelja, novoga kralja, Mesije. A on će biti Isus Krist. Bog dakle, obećava i stvara novu BUDUĆNOST u Isusu Kristu.

Opširnije...

Godišnjica smrti kardinala Franje Kuharića

Danas se, na godišnjicu njegove smrti, na poseban način Crkva u Hrvata sjeća svojega velikog kardinala, pok. Franje Kuharića.

Rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću kraj Krašića, a preminuo u Zagrebu na današnji dan, 11. ožujka 2002. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je na Šalati u Zagrebu. 

Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. u Zagrebu. Tijekom 1945. bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a 1946.-1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem, a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka.

Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru, gdje ga je 15. veljače 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupa je zaređen 3. svibnja 1964. u Zagrebu te je odmah imenovan odgovornim urednikom Katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Godine 1969. imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. zagrebačkim nadbiskupom. Iste godine u rujnu izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije s mandatom na pet godina te je na tu službu bio biran još tri puta uzastopce.

Otkako je 15. svibnja 1993. Sveta Stolica osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju bio je njezin prvi predsjednik (izabran 8. lipnja 1993.) i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu. Na konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u Kardinalski zbor te je bio član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje, te rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. Umirovljen je 5. srpnja 1997., a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku msgr. Josipu Bozaniću predao 4. listopada 1997.

Preživio je u veljači 1947. u Rakovom Potoku te 1948. u Jakovlju pokušaje atentata, a bio je kao župnik pozvan i na saslušanje na Udbu. Kao biskup bio je sudionik Drugoga vatikanskog koncila. Kao pastir najveće hrvatske nadbiskupije bio je neumoran i rado slušani propovjednik te su neke njegove propovijedi objavljene u knjizi Hodajmo u istini i Hodajmo u istini II. te pisac korizmeno-uskrsnih poslanica koje su sabrane u knjigu Korizmeno-uskrsne poslanice kardinala Franje Kuharića.

Neumorno se trudio da papa Ivan Pavao II. upozna naše povijesne nedaće i dublje razumije našu želju za slobodom i samostalnošću. Za 900-godišnji jubilej Zagrebačke biskupije Papa je, unatoč svim poteškoćama trenutka, 11. rujna 1994. posjetio Zagreb te predvodio najveću hrvatsku misu u povijesti za mnoštvo od milijun vjernika na zagrebačkom hipodromu. Bio je uz Papu i u tijeku njegova drugog posjeta Hrvatskoj, kada je Sveti Otac za euharistijskoga slavlja u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim, što je najveća zasluga kardinala Kuharića.