Župa Kraljice svete Krunice

Prikazanje Gospodinovo u Hramu - Svijećnica

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu je kršćanski blagdan. Slavi se 2. veljače. Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu.

 Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. 

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno.
U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu.“ Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu. Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. 

Svjetlo na prosvjetljenje naroda prosvijetlilo i tebe poštovani čitatelju.

Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.

Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje.prinijeti dvije grlice ili dva golubića Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.
Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom. Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. 

Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini «draškanja» osjetila nego na razini dodirivanja srca. Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi. Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću, stavljajući je u kontekst Božje svemoći. I zato je mogla postajati velikom. Mogla je i Ona rasti u dobi, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kao i Njezin Jedinorođenac. 

Zato je s radošću prihvatila zakonsku obvezu da prinese dijete Bogu, priznavajući da Isus nije samo Njezin nego i Božji, Oca nebeskog. Roditelji su veliki kada prihvaćaju realnost da nisu vlasnici svoje djece nego da su prvi i najvažniji glasnici Radosne vijesti svojoj djeci. Pravi je vlasnik samo Bog.
On je posudio roditeljima djecu do određene njihove dobi, kako bi sami mogli ući u brak i osnovati obiteljsko gnijezdo. I zato roditelji dobro čine kada Bogu daju prednost s obzirom na njihovu djecu, kada prihvaćaju da je On najodgovorniji za njihovu djecu tako da oni mogu relativizirati svoju preveliku odgovornost prema djeci, što opet ne znači da će trebati postati neodgovorni prema djeci. Doći će do ravnoteže koja će dovesti do suodgovornosti prema djeci, jer dopuštaju Bogu da On bude najodgovorniji prema njima.

Tada se iz takvog zdravog odnosa prema Bogu rađa se zdrav odgoj prema djeci koja neće postati ni tirani, ni gospodari, a niti će postati božanstva svojim roditeljima. Znat će da su roditelji okvir morala kojega se oni trebaju držati kako bi zdravo rasli. Marija se čudila i divila zajedno s Josipom što se to govori o Isusu, ali nije upala u idolopoklonstvo, nego je upala u klanjanje Ocu nebeskom da bi Mu zahvalila za najveći dar koji je ikada itko mogao dobiti. Bog Otac Isusa je darovao s povjerenjem Onoj koja je u posvemašnjem predanju Bogu bila odabrana da postane najveći evangelizator koji se pojavio na ovoj kugli zemaljskoj. A evangelizator je netko tko ne naviješta sebe nego Isusa. I zato Svjetlo koje Marija rađa obasjava cijeli svijet. To je mlado Sunce s visine. To je Onaj koji se toliko ponizio, da je postao jedan od nas kako bi nas uzvisio da mi postanemo djeca Božja.
Marija je najizvrsnija suradnica u tom djelu spašavanja i otkupljenja čovjeka. Zato je Ona naša duhovna Majka. Ona i nas prinosi i prikazuje Ocu nebeskome, kako bi se u nama otvorili prostori našeg vlastitog predanja Bogu. Zauzima se za nas ali ne umjesto nas, jer poštuje slobodnu volju kojom smo obdareni. Zato nam treba Njezina velikodušnost kojom nas neće, kad joj se predamo, sebično zadržati za sebe, nego će nas opskrbljene Isusom i Njom, poslati u svijet, da svima onima koji Boga ne poznaju da ga stvarno mogu upoznati po našem svjedočenju.

Majko Isusova i Majko naša, predajemo Ti se da nas predaš Ocu nebeskom po Isusu u Duhu Svetom!

Četvrta Nedjelja kroz godinu, Sveti Ivan Bosco - apostol mladih

“Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih…”

Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro mu je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu. 

8. prosinca 1841. Don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848,1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.

1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. 1863. Don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina. 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. 1866. Don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45»prognanih« biskupa i izbora novih. Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i škole za svoje štićenike. 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).

1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je »Don Boscov« papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. 31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.

Otac i učitelj mladih

Duh je Sveti podigao, Marijinim majčinskim posredovanjem, svetog Ivana Bosca. U njemu je oblikovao srce oca i učitelja, sposobno posvema se darovati mladima.

Duboko čovjek bogat vrlinama svoga naroda, bio je otvoren zemaljskim vrijednostima. Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih… Stvarno nije imao na srcu drugo doli spas duša.
„Obećao sam Bogu da ću do posljednjeg daha biti za svoje siromašne mladiće. Dosta je da ste mladi pa da vas jako volim. Za vas učim, za vas radim, za vas živim, za vas sam spreman dati i život. U stvarima koje koriste ugroženoj mladeži ili služe pridobivanju duša za Boga, trčim naprijed sve do drskosti. S vama se dobro osjećam; doista, moj je život biti s vama…“

Neumorni radnik

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri ogranka: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike, udruženje štovatelja Marije Pomoćnice; sagradio je četiri velike crkve; utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik; napisao stotinjak knjiga i knjižica; osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće; organizirao osam misijskih ekspedicija; iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i kraljevine Italije; putovao je, propovijedao, ispovijedao, sve u zanosnom optimizmu i radosti. 

Molitva sv. Ivanu Boscu

Zahvaljujemo Ti, Gospodine,
jer si nam dao sv. Ivana Bosca kao oca mladih,
kao istinskoga Božjeg čovjeka i učitelja kršćanskog života za sve.
Dopusti i nama, molimo Te,
da ga znamo nasljedovati u njegovoj ljubavi prema Bogu i mladima.
Daj nam njegovu velikodušnost da živimo Evanđelje hrabro i ustrajno.

Sv. Ivane Bosco, ti si govorio:
„Dovoljno je da ste mladi da vas neizmjerno ljubim.“
Povjeravam se tebi: daj mi dobro srce,
učini me čvrstim u radu, mudrim u odlukama,
hrabrim u svjedočenju radosti kršćanskog života.

Ti, koji si se zaljubio u Euharistiju i Djevicu Mariju,
pomogni mi da se hranim vjerom Kruha života
i da se svaki dan prepustim vodstvu Presvete Marije,
djeliteljice svih milosti.

Sveti Ivane Bosco, moli za nas!

Sveti Toma Akvinski – najučeniji svetac i najsvetiji učenjak

Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo "Teološka suma" u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. 

 Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem, a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac, a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku svetom Albertu Velikom. 

Već s 23 godine života sveti Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.

Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: “Hvali Sion Spasitelja”, “Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš”, “Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas”! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: “Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?” – Svetac je odgovorio: “Samo Tebe, Gospodine!”

Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.

Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za Svetu Rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: “Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije.” Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.

On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski Misterij Otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. “Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene.”

Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: “Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju Zaručnicu.”

Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik Svetac.

Molitva poslije pričesti sv. Tome Akvinskog

“Gospodine sveti Oče, svemogući vječni Bože, zahvaljujem Ti što si mene, svoga grešnog i nedostojnog slugu nahranio dragocjenim Tijelom i Krvlju svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, ne po mojim zaslugama, nego po svom smilovanju. Molim Te i zaklinjem, da mi ova pričest ne bude razlog za osudu nego spasonosna preporuka za oproštenje. Daj da mi bude učvršćenje vjere i štit dobre volje. Nek istrijebi moje pogreške, iskorijeni požude i putenost, nek mi uveća ljubav, strpljivost, poniznost, poslušnost i sve kreposti. Nek mi bude obrana protiv zasjeda svih neprijatelja, vidljivih i nevidljivih, nek smiri moja duševna i tjelesna uzbuđenja. Daj da po njoj čvrsto prionem uza Te i sretno postignem svoj konačni cilj. Privedi mene grešnika na onu neizrecivu gozbu, gdje si Ti sa svojim Sinom i Duhom Svetim svojima svecima istinito svjetlo, vječna radost, najveća naslada i savršena sreća. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.”

Obraćenje Svetog Pavla apostola

Sveti Pavao svetac rimokatoličke Crkve, evangelizator i misionar u Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu, teolog, napisao je više poslanica Novoga Zavjeta, mučenik.

Najviše podataka o njegovu životu daju nam Djela apostolska. Prema njima, Pavao je bio iz Tarza (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao, što odgovara hebrejskom imenu Šaul. Latinsko ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru. Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. 

Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi : ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje. U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima. Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja, a kad ga oni ne bi prihvatio, onda se obraćao i poganima. 

U Pavlovim poslanicama, koje su postale sastavni dio Novog zavjeta, a pisao ih je pojedinim mjesnim Crkvama, odgovarajući na njihove konkretne probleme, nailazimo na još nešto biografskih podataka o njemu. Ponajprije, tu i on sam prepričava svoj doživljaj susreta s Kristom (vidi: Poslanica Galaćanima 1,11-24]]), potom pripovijeda o svojim putovanjima i susretima s Petrom i ostalim apostolima u Jeruzalemu. Konačno, govori o nevoljama koje je doživljavao na putovanjima, primjerice, kako je više puta bio je bačen u tamnicu, bio bičevan, kako je doživio nekoliko brodoloma i slično. Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito pogata Poslanica Rimljanima. 

Pavao i sam u Poslanici Rimljanima spominje svoju nakanu da nastavi putovanje do Španjolske. Premda iz njegovih spisa nemamo potvrde da se to putovanje doista i dogodilo, tradicija govori da je on i ondje navijestio evanđelje. U Rimu je bio u zatočeništvu, a predaja govori i o mučeničkoj smrti. U Rimu mu je 65. godine mačem odrubljena glava. To je vjerojatan podatak budući da je Pavao za sebe izjavljivao da je rimski građanin, pa je tako bio i pogubljen na način kako su se pogubljivali punopravni građani Rima (a ne razapinjanjem). 

U Rimokatoličkoj Crkvi blagdan mu se slavi 29. lipnja, zajedno sa sv. Petrom, te blagdan njegovog obraćenja 25. siječnja. 29. lipnja, blagdan sv. Petra i Pavla slavi i Pravoslavna Crkva (ako se koristi julijanski kalendar, onda je to 12. srpnja prema gregorijanskom kalendaru). Među protestantima Pavao je osobito na cijeni, osobito zbog svoje Poslanice Rimljanima koja je Martina Luthera potakla na djelovanje. Sveti Pavao štuje se kao zaštitnik pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa, misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, članova pokreta Cursillo, grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta.

Treća nedjelja kroz godinu, Sveti Franjo Saleški, zaštitnik novinara i pisaca

Svake godine, 24. siječnja, obilježava se blagdan svetog Franje Saleškog. U svom stoljeću se pokazao kao svestran pisac, vrstan teolog i duboki mistik. Po svome dubokom mističnom i duhovnom životu voditelj je mnogih duša svoga vremena.

Franjo potječe iz francuske plemićke obitelji De la Sales. Rodio se 1567. u dvorcu Thorens u pokrajini Savoyja. Po želji roditelja kao najstariji sin trebao je biti baštinik i nasljednik u obitelji. Studirao je u koledžima La Rochu, Annecyju, Clermont u Parizu. U Padovi na sveučilištu doktorirao je pravo. Kad se vratio kući zauzeo je mjesto pravnika u odvjetničkom senatu.

Tijekom svog studija doživio je duhovno obraćenje i čuo je poziv: “Ostavi sve i slijedi me”. Roditelji su se protivili njegovoj odluci da slijedi duhovno zvanje svećenika. On je ipak svojom pobožnošću i plemenitim životom pobijedio volju roditelja. Postao je svećenik ženevske biskupije. Zatim je djelovao kao pučki misionar među kalvinima u pokrajini Chablais. Jednostavnim propovijedanjem i jasnim izlaganjem katoličkog nauka priveo je mnoge kalvine u Katoličku crkvu.

U 35 godini života imenovan je za biskupa ženevske biskupije. U biskupiji je djelovao pastoralno vrlo aktivno a istovremeno je bio duhovni voditelj mnogim dušama. Prijateljevao je sa svojim suvremenikom svetim Vinkom Paulskim. U iskrenom duhovnom vodstvu Ivane Franciske de Chantal došao je na pomisao da osnuje redovničku zajednicu sestara kojoj je dao ime Sestre Pohoda Marijina. Umro je u Lyonu 22. prosinca 1622, a ukupan je u Annecyju. Proglašen je svetim 1665. godine. Zaštitnik je novinara, duhovnih pisaca, odgojitelja i učitelja.

Napisao je vrlo poznata duhovna djela: “Filotea”, “Teotim”, “Vježbe u krepostima”, “Nagovori o molitvi” i dr.