Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Petar i Pavao

Apostoli Petar i Pavao bili su jednostavni ljudi poput nas danas. Petar je bio ribar, a Pavao visoko naobraženi teolog.

Obojica su bih vjernici židovske vjere, ah bez nekog iskustva vjere, stoga obični, svagdašnji ljudi. Petar je rekao Isusu: »Odlazi od mene, jer sam čovjek grešnik«. Pavao je umjesto ljubavi koju je naređivalo Sveto pismo išao progoniti i zatvarati kršćane. U čemu je bila njihova veličina? Kad su doživjeli preokret? 

Petra je Isus zapazio, čvrsto uzeo za ruku i rekao mu: »Pođi za mnom.« Pavla je Isus srušio s konja, ukazao mu se i rekao mu da će ga od sada upotrijebiti da bude navjestitelj njegove Radosne vijesti. Petar se dugo opirao Isusu, nije prihvaćao ono što Isus govori. Griješio je, plakao, suprotstavljao se Isusu i kajao, bježao od njega i vraćao mu se. I ustrajao je do kraja. Nakon najtežeg razočaranja, Isusove smrti, nije odustao, jer ga je Isus uporno tražio. Na Duhove je doživio iskustvo Duha Svetoga, primio darove Duha i iskustva vjere te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. Zbog tog iskustva koje je dobio na Duhove, mogao je liječiti bolesnike; ljudi su bolesnike iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih, i bili bi izliječeni.

I Pavao se opirao Isusu. Isus ga je srušio na tlo na putu za Damask. Tada je Pavao upitao: »Gospodine, što hoćeš da činim?« Isus mu je rekao neka primi krštenje i slijedi njegove stope. Pavao je to učinio, progledao, dao se krstiti i počeo naviještati vjerno po Maloj Aziji sve do Grčke i do blizine naših krajeva, a na kraju dospio i u Rim, gdje je smrću svjedočio za Isusa iz Nazareta. Nije žalio života, jer je bio svjestan koliko mu Isus znači. Pisao je: »Znam kome sam povjerovao«. »Meni je živjeti Krist, a smrt samo dobitak«, kaže on. »Znam kome sam povjerovao« - to je Pavao živio.

Iskustvo pred Damaskom, iskustvo krštenja, a onda iskustvo u pustinji damaščanskoj i u dugoj molitvi, iskustvo prve Crkve, prijateljstvo vjernika Barnabe, a onda razgovor s apostolima u Jeruzalemu, i napokon iskustvo koje je dobivao propovijedajući Božju riječ i videći kako se ljudi obraćaju, te kako su mnogi bili izliječeni njegovom molitvom i vjerom, sve mu je to dalo snagu da bude ponosan do kraja što je smio biti Isusov učenik. Iskustvo Duha Svetoga dalo je Petru snage da izdrži sve nedaće i progonstva. Bio je bačen u tamnicu, Herod ga je htio drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe. No, Petra je anđeo vezanog lancima između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega, te je Petar otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Petar je kasnije stalno molio. To mu je iskustvo molitve davalo mudrost da shvati da je Stari zavjet prošao, da je Isus donio novi savez, da je došlo ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta, i da treba ljubiti Boga i čovjeka. Ljubiti Boga i čovjeka, ali ne samo živeći za njih, nego i umirući za njih. To su pokazali i Petar i Pavao.

Petar je imao odlučnosti otići u Cezareju rimskom građaninu, nežidovu Korneliju, ući u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navijestiti Isusa. Pavao je molio danonoćno. Imao je iskustvo Boga i dar jezika, proročku vi čudesnu snagu, te je propovijedao najprije Židovima, a kada oni nisu poslušali, poganima, makar to po židovskom zakonu nije smio. Pavao je znao da nas je Krist uveo u slobodu. Ali ne u slobodu za zlo, nego od zla, da pobjeđujemo zlo, Zloga i nečovještvo, te da živimo ljepotu, plemenitost i draž pravde, ljubavi i povjerenja.

Petar i Pavao su zbog toga prvaci apostolski u Katoličkoj crkvi. Obični ribar došao je na visoko dostojanstvo, čast i slavu, da ga tisućudevetstogodišnje kršćanstvo poštuje, vjeruje mu i ljubi ga. Sveti Pavao je mogao ostati običan, mali teolog u židovskom narodu. No, on je povjerovao Isusu i stekao iskustvo vjere, te postao veličanstveni teolog, čudesni čovjek kojeg slijede tisuće, vjeruju mu i časte ga. Od ubojice i protivnika postao je čovjek ljubavi, povjerenja i praštanja.

Petar i Pavao svjedoče da je moguće biti nov čovjek. I mi možemo steći iskustvo vjere i postati novi ljudi.

Dan Hrvatske državnosti

Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.

Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi. Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje srbo-četnička pobuna, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i jednoglasno izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i cinizma svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje. 

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo: "Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga." 

Jednoglasno izglasavanje Deklaracije o samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv Ustavne odluke i zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. 

Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati,iako su međunarodni čimbenici kao lijek za staru zagovarali neku novu Jugoslaviju. Zato je novim državama nametnut moratorij i embargo na uvoz oružja što ih je prepuštalo na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji. Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ulaze u Baranju. Počela je okrutna agresija na Hrvatsku u kojoj će pasti tisuće žrtava, a deseci tisuća ljudi napustit će svoja ognjišta. Međutim, Hrvatska je za svoju slobodu bila pripravna na sve žrtve. 

Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije, jer svijet je još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. U prosincu 1991. Njemačka je samostalno priznala Hrvatsku, a novu političku stvarnost u siječnju 1992. priznala je cijela Europa, a potom i cijeli svijet.

Dan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kada je Republika Hrvatska i formalno postala nezavisna država.

Neka naša Hrvatska Domovina bude sol zemlje i svjetlo svijeta, neka bude uvijek vjerna Kristu i Kršćanskim vrednotama i NE DOPUSTIO GOSPODIN da se ikad više zatre ime Hrvatska i svaki grumen njene zemlje, niti zatiru njeni domoljubi i svi građani Republike Hrvatske. SRETAN DAN DRŽAVNOSTI! Živjela Hrvatska domovina!!! Svi kliknimo Kristu, svi kliknimo sada nek živi, nek vlada Krist Bog na prijestolju svom, nek vlada Krist u Hrvatskoj!

Rođenje Ivana Krstitelja

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj.

Prema Novom zavjetu, roditelji Ivana Krstitelja, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. 

Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači "Gospodin je milostiv" (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan.

Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: "I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom.

Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštanja njegovu narodu." Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu - divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.

Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako prpovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: "Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina." Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odbrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba.

Susret ministranata Požeške Biskupije u Voćinu

U Voćinu je 22. lipnja održan tradicionalni susret ministranata Požeške biskupije. Predvođeni svojim župnicima ministranti su se okupili u svetištu Majke Božje gdje se odvijao prigodni program.

Središnji dio hodočašća bila je sveta misa koju je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Na početku je uputio tri pozdrava Gospi Voćinskoj, koje su ministranti popratili pjevanjem poklika »Blažena ti što povjerova!«. Pozdravio je potom nazočne svećenike i sve ministrante.

U nastavku homilije biskup je rekao ministrantima da su danas došli u Voćin zahvaliti Bogu što im je posvjedočio da ih voli, među ostalim i tako što ih je pozvao u ministrantsku službu. Protumačio im je kako to da oni vole biti ministranti nije nešto što su se oni sami sjetili, nego ih je na to Bog potaknuo. Također im je rekao da je njihovo vjerno, sabrano i lijepo ministriranje najbolji odgovor na Božji poziv, i potaknuo ih da kažu: »Bože, hvala ti što sam ministrant«.

 Na koncu misnog slavlja biskup je nazočne ministrante povjerio zaštiti Isusove Majke te ih je pozvao da mole za nova duhovna zvanja i za svoje svećenike da ostanu vjerni svome poslanju. Poželio im je radosno ljeto i na sve njih zazvao Božji blagoslov.

Sveti Antun Padovanski

Blagdan je Svetog Antuna Padovanskog, jednog od najomiljenijih katoličkih svetaca, koji je svetim proglašen samo godinu dana nakon svoje smrti. U Hrvatskoj se blagdan obilježava svetim misama, blagoslovom djece i procesijama.

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

Došavši iz Medine u Asis puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Svetu i oduševljenu riječ svetog Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Umro je u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom.

Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.