Župa Kraljice svete Krunice

Sveta Agneza (Janja) - djevica i mučenica

Crkva danas slavi spomendan svete Agneze ili Janje, jedne od najslavnijih kršćanskih djevica i mučenica koja je postala zaštitnicom djevojačke nevinosti i vrtlara, i čije je ime ušlo i u prvu euharistijsku molitvu, u litanije Svih svetih.

Ljubeći Spasitelja iznad svega primila je krštenje u vrlo ranoj dobi te je vođena tom istom božanskom ljubavlju u svojoj mladosti učinila zavjet djevičanstva predajući se i pripadajući jedino Gospodinu.

Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina. Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina.

Crkva danas slavi spomendan svete Agneze ili Janje, jedne od najslavnijih kršćanskih djevica i mučenica koja je postala zaštitnicom djevojačke nevinosti i vrtlara, i čije je ime ušlo i u prvu euharistijsku molitvu, u litanije Svih svetih. Datum Janina rođenja nije nam poznat, a pouzdano se zna samo da je mučeništvo podnijela oko 304. godine, u doba vladavine rimskoga cara Dioklecijana. Samo značenje imena Janja može se pojaviti i u drugim oblicima jer dolazi od grčkog imena Agneza što znači čista, nedužna, nevina, kreposna, sveta, a zbog sličnosti latinskoj riječi Agnus što u prijevodu znači 'janje' - kod nas je ime prevedeno kao Janja. Kao i za mnoge druge svece i za Janju se vežu brojne legende. Prema jednoj od njih vjeruje se da je bila Rimljanka plemenitog roda, odrasla u bogatstvu, sjaju i raskoši. Ljubeći Spasitelja iznad svega primila je krštenje u vrlo ranoj dobi te je vođena tom istom božanskom ljubavlju u svojoj mladosti učinila zavjet djevičanstva predajući se i pripadajući jedino Gospodinu.

Budući ju je krasila neizmjerna ljepota zaprosio ju je za svoga sina sam prefekt grada Rima što je ona odbila. Za samog prosca bilo je to neshvatljivo pa ju je odlučio pobliže istražiti. Doznajući da je kršćanka optužuje je za zločin protiv državnog poretka i izvodi pred sud gdje ona daruje najljepše i najhrabrije svjedočanstvo za Krista i svoje djevičanstvo. Hrabrost koja je resila ovu sveticu zadivljujuća je, jer je njezin unutarnji žar bio jači od svih prijetnji i muka koje je morala podnijeti. Svoju ljubav prema Gospodinu zapečatila je prolivši krv u dobi od samo 12 godina. Prema jednoj od legendi njezini mučitelji su je htjeli izvrgnuti sramu skidajući joj odjeću. Moleći Boga da joj tijelo ostane netaknuto za Krista biva uslišana tako da joj naraste kosa, a na krhko joj se tijelo s neba spusti bijela haljina. To je razgnjevilo njezine mučitelje te je baciše u oganj koji joj ne naudi, jer bijaše u milosti Božjoj. Na koncu joj je mačem odrubljena glava, s kojim je često prikazana u ikonografiji, kao simbolom svoga mučeništva. Jedna od predaja kaže da se osam dana nakon slavnog svršetka, ukazala svojim roditeljima s janjetom u ruci i utješila ih velikom slavom što ju je mučeničkom smrću zaslužila.

Ova svetica je iznimno štovana kroz sva vremena. Zaštitnica je ženske mladeži, a mnoge su se djevojke po njezinu primjeru oduševile za djevičanstvo i posvetile svoj život Isusu, božanskom Za-ručniku. U svojim spisima proslavili su je i najveći crkveni pisci: sveti Ambrozije, sveti Je¬ronim, sveti Augustin. 'Rođendan je djevičin, nasljedujmo joj netaknutost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo! Rođendan je svetoj Janji.' – riječi su sv Ambrozija o svetoj Janji u Raspravi o djevičanstvu. Za nju su vezani i brojni običaji kao što je blagoslov dvaju janjića koja se predaju sestrama benediktinkama kod rimske crkve svete Cecilije. Običaj nalaže da sestre hrane janjiće do Velikoga petka koji se tada na spomenu uskrsnoga Jaganjca zakolju.

Od vune tih žrtvovanih janjića sestre tkaju nadbiskupske palije. Palij je bijela vrpca sa 6 utkanih križića, znak nadbiskupske vlasti. Njih blagoslivlja papa na blagdan apostola Petra i Pavla, zatim se u brončanoj i pozlaćenoj škrinji stave na grob sv. Petra. Podijele se novoimenovanim nadbiskupima ili patrijarsima. Na grobu svete Janje u Via Notnentani u Rimu kći kralja Konstantina dala je izgraditi veliku Baziliku gdje svetičino tijelo i danas počiva. Zrelost duha koja je krasila ovu sveticu, čuvajući vječne vrijednosti sve do smrti ostavlja nam u baštinu savršeni primjer života iz ljubavi, ljubavi za Krista.

Druga Nedjelja kroz godinu

Zvanje je temeljna odrednica vjerničkog života. U svakom zvanju gledamo Božji poziv. Poziv na učeništvo, da dijelimo svoju sudbinu s Isusovom, da nam Krist bude vođa i Učitelj u životu, da smo pozvani, zvani i zvanje “za druge” kao i Krist – najviši je domet kršćanskog postojanja. Odazivom na poziv sudjelujemo i svrstavamo se na Božju stranu, odgovaramo Božjoj ljubavi, ulazimo u Kraljevstvo Božje. 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (1 Sam 3, 3b-10. 19)
Čitanje prve knjige o Samuelu

U one dane: Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. Tada Gospodin zovnu Samuela. On odgovori: „Evo me!“ I otrča k Eliju i reče: „Evo me! Ti si me zvao!“ A Eli reče: „Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!“ On ode i leže. I Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ A Eli odgovori: „Ja te nisam zvao, sine moj! Vrati se i spavaj!“ Samuel još nije poznavao Gospodina, još mu ne bijaše objavljena riječ Gospodnja. I Gospodin zovnu Samuela treći put. On usta, ode k Eliju i reče: „Evo me! Zvao si me!“ Sada Eli razumje da je Gospodin zvao dječaka. Zato reče Samuelu: „Idi i lezi; ako te zovne, ti reci: 'Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: „Samuele! Samuele!“ A Samuel odgovori: „Govori, sluga tvoj sluša.“ Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju. Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje ( Kor 6, 13c-15a. 17-20)
Čitanje prve Poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! Riječ Gospodnja.

Evanđelje (Iv 1, 35-42)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: „Evo Jaganjca Božjega!“ Te njegove rijeci čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?“ Oni mu rekoše: „Rabbi“ što znači: „Učitelju - gdje stanuješ?“ Reče im: „Dođite i vidjet ćete.“ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: „Našli smo Mesiju!“ - što znači „Krist - Pomazanik“. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ - što znači „Petar - Stijena“. Riječ Gospodnja.

Kontemplacija:

Ovo je jedna od najsvježijih stranica evanđelja, kao da se jutros dogodila. Očito je pisac, Ivan, bio očevidac, uvučen u Isusovu dramu. Prenosi nam svoje prvo iskustvo, svoje prvo otkriće Isusa. Dvojica su, Andrija i »drugi učenik«; pod tim se izrazom i inače Ivan skriva. Isus nije nasilan, učenici ga polako »otkrivaju«. Najprije radoznalost, zatim nezaboravan Isusov pogled (obazre se .. . pogleda), prva Isusova riječ: »Sto tražite?« a onda druga: »Dođite i vidite!« U Ivana ovaj glagol vidjeti nije prizeman. Uskoro ćemo saznati iz Andrijine riječi kako su »vidjeli«: »Našli smo!« I to ne Isusa nego – Mesiju. Ivanu će ostati nezaboravan i sam sat toga jedinstvenoga susreta koji je odlučio njegovim životom, a onda jedan divan dan, prvi dan što ga je proveo s Isusom. Pripovijedanje teče dalje, no umijmo zamijetiti i ne­što više od pripovijedanja. Biti Isusovim učenikom, to je zarazno. Eno Andrija postaje prvim glasnikom. Znao je da će obradovati brata novošću. I evo, prvi put se susreću Petar i Isus. Isus ga odmah nagovara i, rekao bih, opterećuje.

Na njegova ramena stavlja misiju koju sam Petar još ne poznaje. Nagovara ga, rekli bismo, krsnim imenom. I odmah mu daje novo ime. Novo ime u Bibliji znači novu misiju. Koju? Isus to dobro zna, a Petar će postepeno saznavati. No još ni na kraju Iva­nova evanđelja ne zna sasvim. Znat će onoga dana kada – po legendi doduše, ali koja odražava povijest – bude čuo glasoviti: »Quo vadiš?« Kada bude bježao pred kri­žem u Rimu, za vrijeme Neronova progonstva, u duši će osjetiti posljednji zvuk Isusova prvog poziva: da umre iz ljubavi prema Učitelju. U današnjem evanđelju, dakle, imamo neke važne momente svakoga obraćanja i zvanja: susret s Kristom, i to ne samo s nekim »misaonim« Kristom nego s njegovom osobom, zatim – otkriće Krista kao svojega Me­sije, Spasitelja i napokon – novi život, sudbinski s Kri­stom povezan. Crkva u ovim izvanrednim Isusovim pozivima gleda sliku osobito svećeničkog i redovničkog zvanja.

I o njima treba danas u vjerničkoj zajednici propovijedati i razmišljati. Ona su za Crkvu od osobite važnosti. No kad je suvremena Crkva stavila ova čitanja na početak tijeka tzv. običnih nedjelja ili nedjelja »kroz godinu«, ona želi svima nama posvijestiti naše temeljno zvanje. Koje je to? Svaki čovjek – polazeći od Božjega stvaranja – ima temeljno zvanje: biti čovjek. Na te­melju pak svetoga krsta svi imamo zvanje: biti kršćanin. Gdje god dakle jesmo, što god pošteno radimo i molimo i trpimo i radujemo se ... svuda i u svemu treba da se ostvarujemo kao ljudi, kao kršćani. »Ili jeli ili pili ili što drugo činili – piše sv. Pavao Korinćanima sve na slavu Božju činite« (1 Kor 10,31 = Kol 3,17).

Sveti Antun pustinjak

Ovaj sveti pustinjak nam je vremenski vrlo dalek, no ipak njegova slava, sve do danas, nije potamnjela.

Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svome životopiscu - Svetom Anastaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti oci: Jeronim i Augustin.

Antun potječe iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko 250. godine u vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću, koje je crpio čitajući Sveto pismo, brzo je stekao ugled.

Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem. Razmišljajući tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš čitano iz Evanđelja:

“Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu.”

Antunu se činilo kao da su se te riječi čitale baš zbog njega pa izađe, što je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja, dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli:

 “Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!” 

Radio je svojim rukama da bi preživio. Često je molio, jer je naučio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog nebi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi voljeli su ga - bilo kao sina, bilo kao brata.

Svetim evanđeoskim radikalizmom, Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Nakon što je prodao sve, a zadržao dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru, pošao je u Libijsku pustinju. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradive zemlje. Tu je proveo dvadeset godina svoga života uspjevajući odoljevati đavoljim napastima uz Božju milost. 

Kad je car Maksimilijan počeo u Egiptu progoniti Kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju, gdje je, bez straha, otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. Nitko se nije usudio dirati pustinjaka iz kojeg kao da je proizlazila neka viša sila.

Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli mladi ljudi koji su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.

Posljednu godinu života borio se za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovom božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru premi-nuo godine 356. u dobi od 105 godina.

Slava je pak Sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu, ćistoći i poslušnosti.

Krštenje Gospodinovo

Blagdan Krštenja Gospodinova ima veliko značenje za nas kršćane jer Krštenje Gospodnje nas podsjeća na naše krštenje, koje od Krštenja Isusova prima snagu da preobrazi našu griješnu ljudsku narav u pravu djecu Božju.

  Ovaj se blagdan krštenja Isusova, u Katoličkoj crkvi, stalno slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja. Nova ga liturgija posebno izdvaja i daje mu istaknuto mjesto. Misterij Božića, misterij je utjelovljenja koji zahvaća svakog čovjeka – vjernika u misteriju krštenja.

Isusovo krštenje označava se njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi koji su došli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenja, pokore i obraćenja. Ivan, je prorok kojemu je 'grnuo' svijet i o kojemu su mnogi mislili da je on, očekivani Mesija.

No Ivan, svjedoči da on Očekivanome nije dostojan biti niti sluga, ni odriješiti mu remenje na obući. Te da će, za razliku od njega, koji krsti vodom, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i Riječju koja čisti kao oganj. Ivan Krstitelj je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji pripravlja put Mesiji. Ivan je glas koji nadom ispunjava rezignirana i grešna srca ljudi, pozivajući ih na obraćenje. Priprema ih na dolazak Mesije, otklanja njihova „brda“ ohole moći i sebičnosti, poziva ih na ljubav. Isusovo krštenje postalo je poziv svim kršćanima da se oni koji žele slijediti učenje Isusovo trebaju krstiti „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Isusov dolazak na svijet i Isusovo krštenje navješćuje već prorok Staroga zavjeta Izaija, od Boga nadahnutim riječima: „Evo sluge mojega.., mog izabranika, miljenika duše moje!... On će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja tek što tinja neće ugasiti; po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti malaksati, dok na zemlji ne uspostavi pravo“ (Iz 42, 1-7). Isusovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novoga zajedništva Boga i ljudi – Novoga Božjeg svijeta.

Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću: nebo i zemlja, Bog i čovjek.

Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo boće. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha.

Bog je u tom trenutku i nad nama otvorio nebo i rekao: „Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost i moj ponos.“ Mi to izravno ne čujemo i ne možemo čuti. Doneseni smo na rukama onih čiji smo ponos – naših roditelja. Nad nama se u vremenu i u vječnosti, zauvijek razliježe glas Božje ljubavi: „Ti si moj!“ Jednako tako i sami smo pozvani biti Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“ I u drugima zbog toga buditi ponos. Kuda god kršćanin ide, ma gdje god se našao i on je kao i Isus, zajedno s Isusom – miljenik Božji. To znači: živjeti u milosti Božjoj.

Gospa od Brze Pomoći

Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći odobrio je 1851. godine Sveti Otac Pio IX. i odredio da se slavi 8. siječnja.

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississippija, položeni su 1718. g. temelji novog lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj želio djeci novog naselja osigurati solidan kršćanski odgoj te tako nekoliko sestara uršulinki iz Francuske stigne u ovaj grad u nastanku. 

Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa se ovim sestrama pridruže i španjolske uršulinke. Zemljom kasnije ponovno zavladaju pa španjolske sestre moraju otići a mali broj francuskih sestara najavljivao je prestanak njihova apostolata. Međutim, jedna od redovnica pozove u pomoć svoju sestričnu majku Mihaelu Censoul, obdarenu rijetkim umnim sposobnostima i dubokom pobožnošću. Želji sestre Mihaele da pođe u Louisianu usprotivio se njen biskup koji ju je želio zadržati u svojoj biskupiji po svaku cijenu. Izjavio je da će sestru pustiti samo ako Sveti Otac to izričito dopusti. Papa Pio VII. bio je tada Napoleonov zarobljenik ali je ipak nakon izvjesnog vremena sestrino pismo dospjelo do njega na što Papa velikodušno pristane da ona pođe. Sestra se u svom iščekivanju odgovora zavjetovala Gospi sljedećom molitvom: “Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećavam ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom ‘Naša Gospa od Brze Pomoći'”. Biskup se tako začudio Papinu pismu da je sam blagoslovio kip Naše Gospe koju je sestra dala isklesati i željela ponijeti sa sobom.

Od trenutka dolaska sestre Mihaele na američko tlo pobožnost se prema Našoj Gospi od Brze Pomoći jako brzo širila. Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći 27. rujna 1851. odobrio je Sveti Otac Pio IX. i odredio da se slavi 8. siječnja. Sveta Stolica je dekretom odredila 13. lipnja 1928. g. da Gospa od Brze Pomoći bude glavna zaštitnica grada New Orleansa i države Louisiane.

U našoj se zemlji blagdan Gospe od Brze Pomoći na osobito svečan način slavi u Slavonskom Brodu.

Molitva Gospi od Brze Pomoći

O Marijo, Majko Božja,
ti koja znaš za jade i nevolje ovoga svijeta,
bdij bez prestanka nad nama
i nad cijelom Crkvom svojega Sina
i budi nam uvijek Našom Gospom Brze Pomoći.
Pohiti da nam pomogneš u svim našim potrebama,
posebno………

Budi nam utočište za ovoga prolaznoga života
i isprosi nam život vječni,
po zaslugama Isusa, svojega Sina,
Gospodina i Otkupitelja našega.
Amen.