Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Ivan Bosco, apostol mladih

“Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih…”

Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro mu je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu. 

8. prosinca 1841. Don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. 1846. Don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848,1852), a njegovo djelo sve više raste. 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.

1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. 1863. Don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina. 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. 1866. Don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45»prognanih« biskupa i izbora novih. Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i škole za svoje štićenike. 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).

1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je »Don Boscov« papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. 31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.

Opširnije...

Sveti Toma Akvinski – najučeniji svetac i najsvetiji učenjak

Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo "Teološka suma" u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. 

 Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem, a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac, a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku svetom Albertu Velikom. 

Već s 23 godine života sveti Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.

Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: “Hvali Sion Spasitelja”, “Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš”, “Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas”! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: “Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?” – Svetac je odgovorio: “Samo Tebe, Gospodine!”

Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.

Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za Svetu Rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: “Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije.” Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.

On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski Misterij Otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. “Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene.”

Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: “Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju Zaručnicu.”

Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik Svetac.

Molitva poslije pričesti sv. Tome Akvinskog

“Gospodine sveti Oče, svemogući vječni Bože, zahvaljujem Ti što si mene, svoga grešnog i nedostojnog slugu nahranio dragocjenim Tijelom i Krvlju svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, ne po mojim zaslugama, nego po svom smilovanju. Molim Te i zaklinjem, da mi ova pričest ne bude razlog za osudu nego spasonosna preporuka za oproštenje. Daj da mi bude učvršćenje vjere i štit dobre volje. Nek istrijebi moje pogreške, iskorijeni požude i putenost, nek mi uveća ljubav, strpljivost, poniznost, poslušnost i sve kreposti. Nek mi bude obrana protiv zasjeda svih neprijatelja, vidljivih i nevidljivih, nek smiri moja duševna i tjelesna uzbuđenja. Daj da po njoj čvrsto prionem uza Te i sretno postignem svoj konačni cilj. Privedi mene grešnika na onu neizrecivu gozbu, gdje si Ti sa svojim Sinom i Duhom Svetim svojima svecima istinito svjetlo, vječna radost, najveća naslada i savršena sreća. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.”

Treća Nedjelja kroz godinu, Obraćenje Svetog Pavla apostola

Sveti Pavao svetac rimokatoličke Crkve, evangelizator i misionar u Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu, teolog, napisao je više poslanica Novoga Zavjeta, mučenik.

Najviše podataka o njegovu životu daju nam Djela apostolska. Prema njima, Pavao je bio iz Tarza (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao, što odgovara hebrejskom imenu Šaul. Latinsko ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru. Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. 

Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi : ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje. U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima. Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja, a kad ga oni ne bi prihvatio, onda se obraćao i poganima. 

U Pavlovim poslanicama, koje su postale sastavni dio Novog zavjeta, a pisao ih je pojedinim mjesnim Crkvama, odgovarajući na njihove konkretne probleme, nailazimo na još nešto biografskih podataka o njemu. Ponajprije, tu i on sam prepričava svoj doživljaj susreta s Kristom (vidi: Poslanica Galaćanima 1,11-24]]), potom pripovijeda o svojim putovanjima i susretima s Petrom i ostalim apostolima u Jeruzalemu. Konačno, govori o nevoljama koje je doživljavao na putovanjima, primjerice, kako je više puta bio je bačen u tamnicu, bio bičevan, kako je doživio nekoliko brodoloma i slično. Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito pogata Poslanica Rimljanima. 

Pavao i sam u Poslanici Rimljanima spominje svoju nakanu da nastavi putovanje do Španjolske. Premda iz njegovih spisa nemamo potvrde da se to putovanje doista i dogodilo, tradicija govori da je on i ondje navijestio evanđelje. U Rimu je bio u zatočeništvu, a predaja govori i o mučeničkoj smrti. U Rimu mu je 65. godine mačem odrubljena glava. To je vjerojatan podatak budući da je Pavao za sebe izjavljivao da je rimski građanin, pa je tako bio i pogubljen na način kako su se pogubljivali punopravni građani Rima (a ne razapinjanjem). 

U Rimokatoličkoj Crkvi blagdan mu se slavi 29. lipnja, zajedno sa sv. Petrom, te blagdan njegovog obraćenja 25. siječnja. 29. lipnja, blagdan sv. Petra i Pavla slavi i Pravoslavna Crkva (ako se koristi julijanski kalendar, onda je to 12. srpnja prema gregorijanskom kalendaru). Među protestantima Pavao je osobito na cijeni, osobito zbog svoje Poslanice Rimljanima koja je Martina Luthera potakla na djelovanje. Sveti Pavao štuje se kao zaštitnik pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa, misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, članova pokreta Cursillo, grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta.

Sveti Franjo Saleški, zaštitnik novinara i pisaca

Svake godine, 24. siječnja, obilježava se blagdan svetog Franje Saleškog. U svom stoljeću se pokazao kao svestran pisac, vrstan teolog i duboki mistik. Po svome dubokom mističnom i duhovnom životu voditelj je mnogih duša svoga vremena.

Franjo potječe iz francuske plemićke obitelji De la Sales. Rodio se 1567. u dvorcu Thorens u pokrajini Savoyja. Po želji roditelja kao najstariji sin trebao je biti baštinik i nasljednik u obitelji. Studirao je u koledžima La Rochu, Annecyju, Clermont u Parizu. U Padovi na sveučilištu doktorirao je pravo. Kad se vratio kući zauzeo je mjesto pravnika u odvjetničkom senatu.

Tijekom svog studija doživio je duhovno obraćenje i čuo je poziv: “Ostavi sve i slijedi me”. Roditelji su se protivili njegovoj odluci da slijedi duhovno zvanje svećenika. On je ipak svojom pobožnošću i plemenitim životom pobijedio volju roditelja. Postao je svećenik ženevske biskupije. Zatim je djelovao kao pučki misionar među kalvinima u pokrajini Chablais. Jednostavnim propovijedanjem i jasnim izlaganjem katoličkog nauka priveo je mnoge kalvine u Katoličku crkvu.

U 35 godini života imenovan je za biskupa ženevske biskupije. U biskupiji je djelovao pastoralno vrlo aktivno a istovremeno je bio duhovni voditelj mnogim dušama. Prijateljevao je sa svojim suvremenikom svetim Vinkom Paulskim. U iskrenom duhovnom vodstvu Ivane Franciske de Chantal došao je na pomisao da osnuje redovničku zajednicu sestara kojoj je dao ime Sestre Pohoda Marijina. Umro je u Lyonu 22. prosinca 1622, a ukupan je u Annecyju. Proglašen je svetim 1665. godine. Zaštitnik je novinara, duhovnih pisaca, odgojitelja i učitelja.

Napisao je vrlo poznata duhovna djela: “Filotea”, “Teotim”, “Vježbe u krepostima”, “Nagovori o molitvi” i dr.

Sveti Vinko, đakon i mučenik

Današnji slavljenik je sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni svetac u hrvatskim krajevima.

Sv. Vinko iz Zaragoze, đakon i mučenik pod Dioklecijanom, 304.g. spominje se u Rimskom Martirologiju 22.01. zajedno sa sv. Anastazijem Perzijskim, poštovan i od Grka 11. prosinca. Taj najpoznatiji mučenik Španjolske predstavlja se u đakonskoj dalmatici i sa znakom križa, gavrana, rešetaka ili plamena. Čašćen je kao zaštitnik Valencije, Zaragoze, Portugala itd. Uzimaju ga za zaštitnika vinari, staklari i mornari. Ime mu je i u litanijama svih svetih.

Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4. stoljeća, kako svedoči sv. Augustin u Ispovijestima 275. Sadašnja Acta SS, III Jan,6 potječu iz kraja osmog ili devetog stoljeća i sastavljena su iz tradicije. Anali Boll., I, 259, daju drugačiji životopis. Svi se slažu sa životopisom Prudentisa (P.L.LX, 378). Rođen je u Zaragozi, od oca Eutriciusa (Euthicius) i majke Enole, iz mjesta Osca. Pod vodstvom biskupa Zaragoze, Vinko je daleko uznapredovao u studijama. Zaređen je za đakona i dodeljena mu je dužnost da propovijeda po biskupiji, jer je biskup imao govornu manu. Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u Valenciju i držani su u zatvoru dugo vremena. Tada je Valerius, biskup, pušten, ali su Vinka zadržali i bio je podvrgnut surovim mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Ponovo je bio zatvoren u ćeliju u kojoj je po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Da bi uzdrmali njegovu upornost, nakon tolikih muka, smješten je u krevet, na kojem je i izdahnuo.

Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valencije. 1175. g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. Cremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove relikvije. Kilderik I. je donio stopalo i dalmatiku u Pariz 542.g. i podigao je crkvu u čast sv. Vinka. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I. (625-38) i koju je obnovio Leo III. 796.g.

U nas je slavljenje Vinkova (Vinceta) uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja.

Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine. Sam Sveti Vinko uz vino je povezan tek imenom