Župa Kraljice svete Krunice

Šesta nedjelja kroz godinu

Isus nadilazi zakon. Bilo je zabranjeno dodirivati gubava čovjeka. Isus doticajem iscjeljuje gubavca. Za njega je čovjek važniji nego svaki propis zakona. Isus je bio suputnik i supatnik, pun sućuti. Tako je pomicao i mijenjao granice društva. Ne revolucijama i nasiljem, ne ni ravnodušnošću, nego obzirom, suosjećanjem, koje odbacuje zlo i koje odbija prepustiti drugoga samoći vlastite patnje.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Lev 13, 1-2. 45-46)
Čitanje knjige Levitskog zakona

Prvih pet knjiga Biblije tvore jednu cjelinu koju Židovi nazivaju „Zakon,“ Tora. Podjela na pet knjiga posvjedočena je prije Krista u grčkom prijevodu Biblije, tzv. „Sedamdesetorica“ (LXX). Taj prijevod je prihvatila Crkva, a pojedini svezak je naslovljen prema njegovu sadržaju. Treća knjiga je: Levitski zakonik, koja sadrži zakon svećenika iz Levijeva plemena. Sav žrtveni obrednik (Lev 1-7), Levitskog zakona, spojen je s boravkom Izraelaca u pustinji i stavljen pod Mojsijev autoritet. Zakon donosi veliki broj odredbi – žrtava, koje su svoj oblik dobile tek poslije Sužanjstva. Levitski zakon isključivo je zakonodavnog sadržaja, a obuhvaća 27 poglavlja. Poglavlje 11-15, sadrži propise o čistoći. Svećenici Levijevci, članovi su Levijeva plemena prikladni za svećeništvo (usp. Pnz 21,5). Od Boga su odabrani za služenje u jeruzalemskoj službi, u Hramu. Poglavlje 13 Levitskog zakona u današnjem 1. čitanju govori o kožnim bolestima. Svećenik „levit“ (Aron ili neki drugi), mora pregledati… „zaraženo mjesto na koži (bolesnikova) tijela.“ Ovisno o izgledu rane na tijelu, svećenik ga … „proglašava nečistim.“ Sedam dana svećenik izolira bolesnika. Osmi dan ga ponovo pregleda i ako se bolest (rana) nije proširila ili je nestala, svećenik ga proglašava čistim. Ali: „Ako se na čovjeku pokaže guba,“ svećenik ga proglašava nečistim. Gubavac je čovjek koji se potpuno izdvaja iz društva, od ljudi. Taj čin je mjera sigurnosti, radi sprječavanja zaraze. Zakon je bio veoma strog, kako za zaražene, „nečiste,“ tako i za ozdravljene „čiste.“ Gubavac je bio Božji kažnjenik, onaj koga je Bog napustio, smatran je duhovno mrtvim. Tko je bio proglašen „nečistim“ bio je zapravo „izopćen iz društva,“ iz zajednice Božjega naroda. Gubavac je sam na sebe morao svakoga upozoravati, odjećom i zvukom. Morao je vikati: „Nečist! Nečist (sam)! Bio je 'izopćavan' kako bi zajednica mogla živjeti u prividu čistoće i neporočnosti.

Drugo čitanje (1 Kor 10, 31-33)
Čitanje prve Poslanice Korinćanima

U današnjem 2. čitanju apostol Pavao upozorava Korinćane na Božje Zapovijedi i na kršćanske kreposti: „Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.“ Kaže im da trebaju biti umjereni u svemu što čine. A za sve što posjeduju i za sve što imaju, trebaju zahvaljivati Bogu s molitvom. Apostol traži od svojih slušatelja (učenika) da ne budu ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj „na sablazan.“ Kršćanin mora živjeti dostojanstveno na slavu Božju, ali i na slavu onih koji žive s njim i oko njega – svih ljudi. Pavao živi Kristov život. On dosljedno slijedi Krista, a to traži i od svojih obraćenika: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.“ Pavao moli i nas danas, da činimo „oponašamo“ ono što je i on činio, a ne ugađati samo sebi, svojim uvjerenjima, nego i drugima: „Ne tražiti svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.“ A spasit ćemo druge šireći Evanđelje, Riječ Kristovu. Pavao nas upućuje na temeljno načelo kršćanskog savršenstva: u svemu postupati kao Isus. A On se zaista u svemu, osim u grijehu, prilagodio ljudima kako bi ih spasio.

Evanđelje (Mk 1, 40-45)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“ Ali čim izađe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Kontemplacija:

Isus se približava onima koji u boli i patnji ostaju ponizni, koji priznaju da nisu gospodari vlastitoga života. Gubavac je pred Isusom: „Ako hoćeš možeš me ozdraviti!“ On odgovara na poziv čovjeka koji priznaje i vjeruje da ga Isus može ozdraviti. „Hoću, budi čist!“ Budi čist od svoje gube, od svoje bolesti koja te je odvojila od ljudi. To je čovjek koji se klanja Gospodinu, molitvom mu se obraća, s vjerom da On, Bog to može učiniti. Prilazi mu kršeći zakon koji mu društvo nameće. Isus ga čisti od gube, od bolesti, ali i od svih drugih ovisnosti: straha, mržnje, odvojenosti, raskinutih odnosa, osjećaja manje vrijednosti, svega lošega, što ga odvaja od drugih ljudi. Ali oslobađa ga i od grijeha. „Guba:“ su zaista njegovi, ali i naši grijesi, oni su obično nevidljivi – prekriveni „korom,“ „krastama“ i često ih vrlo teško i s mukom ispovijedamo. Kada se okrenemo Bogu s iskrenom molitvom, On nas prihvaća i „čisti:“ Isus kaže: „Budi čist!“ I možeš se pokazati drugima. Ne moraš više ništa skrivati. I ti si slika onoga koji te je htio, koji te je stvorio. Njegova ljubav je na tebi. Budi čist! Odsada više nisi opasan za druge, nećeš više nikoga zaraziti svojom gubom, svojom zloćom, svojim slabostima. Ti si slobodan i možeš se kretati u društvu ljudi. Nitko više ne treba od tebe bježati. Vjeruj da si novo stvorenje. Vjeruj u Božje zahvate. Ta, Bogu je sve moguće! Bez obzira kako si duboko pao, gdje se nalazio, On te može podići i učiniti novim čovjekom. Sada si čist od zla koje te je mučilo i drugima možeš nositi radosnu vijest o ozdravljenju i ljubavi koja te podigla. Isusova ozdravljenja su znak Božje nadmoći nad silama zla. AMEN!

Sveti Valentin, nebeski zaštitnik zaljubljenih

Iako se dobrohotni sveti Valentin spominje još u antičkom Rimu, tek ga se u 15. stoljeću počinje slaviti kao zaštitnika zaljubljenih. Otada ga svakog 14. veljače slavimo različitim običajima. 

 Latinska izreka kaže: Nomen est omen! (Ime je znak!). To je posebno uočljivo u imenu Valentin. Izvor mu je u latinskoj riječ válens znači zdrav, krepak. Iz toga korijenskoga značenja imena nastao je običaj u nekim europskim zemljama, a napose u Sjevernoj Americi, da ljudi na njegov spomendan izmjenjuju čestitke i darove: žele si zdravlje, sreću, svako dobro! Isti je razlog da ga vjernički puk smatra zaštitnikom od svih bolesti, napose zaraznih. Valentinu se svetačka čast iskazuje neprekinuto punih 17 stoljeća! Ta pučka zaljubljenost u Valentina nije mnogo marila za povijesne podatke o njemu, pa je o Valentinu do nas doprlo manje činjenica, a više legendi. Bezbrojni su podaci o njegovu neprekinutu tisućljetnome štovanju. 

Bio je svećenik (ili biskup) i u vrijeme rimskog cara Klaudija, godine 269. ili 270. mučenički je ubijen. Štovatelji su mu, kad su progonstva prestala, podizali crkve; najstarija je u Rimu iz 4. stoljeća, a stoji i danas. Spomendan mu je oduvijek 14. veljače. Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi - što malo tko zna i što je pomalo neobično - i od njegova mjesta u kalendaru. Naime, datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme, pokorničkoga vremena duhovne priprave za Uskrs. Nekada se, više nego danas, životni ritam uvelike ravnao upravo prema kalendaru, prema crkvenim blagdanima i liturgijskim vremenima. Događaje nisu vezali samo za datume nego za svetačke spomendane. Sukladno s takvom praksom, Crkva je od vjernika tražila da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs), jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebno adventsko i korizmeno vrijeme, već izvan takvih razdoblja. Preporuka vrijedi i danas. 

Valentinov je kalendarski spomendan je baš u takvu vremenu, preporučljivom za svadbene svečanosti. Zato se u negdašnja, staloženija vremena, u tom razdoblju oko Valentinova najviše ženilo i udavalo. Tu je jedan od razloga zašto se baš Valentin štuje kao patron mladih, zaljubljenih, mladenaca, koji se spremaju na ženidbu, vjenčavaju "za Valentinovo" i po tome pamte taj događaj! - Manje se čuje, ali Valentin je općenito zaštitnik skladnoga braka i mladeži koja dorasta za ženidbu. 

Druga okolnost zašto je za patrona zaljubljenih odabran upravo Valentin jest samo njegovo ime, koje, kako rekosmo, znači zdrav, krepak, mlad... pa onda, naravno, takav svetac postaje i nebeski zaštitnik svih koji su mladi, žarka srca, razigranih osjećaja, u jednu riječ - zaljubljeni. Valentin pripada skupini svetaca koji naviještaju proljeće, novi život. I to je treći razlog što je Valentin zaštitnik mladih i zaljubljenih. U starija vremena, kad su ljudi bili bliskiji s prirodom, to se izrazitije doživljavalo. 

Latinska izreka iz 17. stoljeća kaže: "Festa Valentino rediit lux - quisque sibi sociam jam legit ales avem". ("Došao je Valentinov blagdan, i svaka je ptica već sebi izabrala pticu-družicu"). Jasna aluzija na mladence i zaljubljene. Valentin budi i uspomene starijima. Zajedništvo i toplo gnijezdo dragi su svakome, bez obzira na životnu dob. Stoga je Valentinovo svima blagdan i za sve dan radosnijih osobnih susreta, iskrena čestitanja i svečanijega svjedočenja uzajamne privrženosti. U puku je Valentin od starine zagovornik protiv padavice i zaštitnik očiju. Prema pučkoj metereologiji prvi je proljetni svetac.

Blagdan blaženog Alojzija Stepinca svečano obilježen u našoj župi.

U našoj župi svečano održana trodnevnica i svetkovina blaženog Alojzija Stepinca, suzaštitnika naše župe.

Mise trodnevnice su predvodili Anto Ivić i Danijel Engelman. Misu na svetkovinu blaženog Alojzija Stepinca je vodio fra. Josip Poleto, župnik u Zapolju.

Odaziv na trodnevnice i samu svetkovinu blaženog Alojzija Stepinca je bio velik što je dokaz koliko naša župa štuje suzaštitnika župe jug.

Ili smo katolici, ili nismo, ako jesmo tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života.
Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja

Stoga, u tegobama zavapimo Stepincu: blaženi Alojzije Stepinac, moli za nas!

Fotografije trodnevnice i svetkovine blaženog Alojzije Stepinca možete pogledati u našoj galeriji.

Gospa Lurdska, dan bolesnih

Sred Lurdske pećine Gospa se javi, Crkva je odonda s ljubavlju slavi.

 Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica ovako: "Jednog dana pođoh k obali rijeke Grave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekekav šum. okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. 

I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogvama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade." Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele.

Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj na tom mjestu izgrade kapelicu. Bernardici je zapovijedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato današnji dan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: "Ja sam Bezgrješno Začeće" što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše.

I to je jedna od velikih poruka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima.

Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine 11. veljače. Ustanovio ga je Papa Ivan Pavao II. 1992. godine, ne bi li potaknuo sve ljude različitih vjeroispovijesti da promisle o svojim mogućnostima u brizi i njezi oboljelih. Namjera je i zahvaliti svima koji skrbe o bolesnicima – zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i mnogim drugim djelatnicima i volonterima koji su u središte svoga djelovanja stavili bolesnika i njegove potrebe.

Dan bolesnika ne bi trebao biti samo dan posjete bolesnika, starih i nemoćnih osoba i bolesne djece, već dan kada bi svi bar nakratko podigli u sebi svijest, dan koji pokreće ljude u izgradnji bolje, sigurnije i humanije zajednice.

Blaženi Alojzije Stepinac, Biskup i Mučenik - Zaštitnik JUG-a

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.Ali, In te Domini, speravi – U Tebe se Gospodine, uzdam u sadašnjosti i budućnosti!

Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba.

Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

Rimski student:

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika.

Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi Biskup na svijetu:

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. 

Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

Stepinčeva neustrašljivost u vrtlogu rata: 

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde.

Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Opširnije...