Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Ilija prorok

Sveti Ilija je jedan od najvećih proroka Staroga Zavjeta. Koliko je bio velik i kao takav u narodu čašćen i cijenjen pokazuje i sam Isus na Gori Preobraženja kad su se ukazali s jedne strane njegove Mojsije a s druge Ilija.

 Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Mislim da njegovu borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život« (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda. 

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: »Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ’Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’ Elizej odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako pođoše obojica.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ’Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori: ’Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ’Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: ’Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ’Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe« (2 Kr 2,1–14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije »velikoga Jahvina dana«. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551. Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana.

»Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio« (Francesco Spadafora). U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva »Ilija gromovnik«. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Današnja 16. nedjelja kroz godinu ima za nas ljude posebno značenje, zato što govori o nečem što je nama ljudima jako blisko i stalno prisutno. Govori o ljudskom radu, rezultatima rada koji donosi umor, a nakon čega je prijeko potreban odmor. Tko brine za čovjeka, za njegov rad i odmor? Brine Isus, On je stalno u službi ljudi – kao Dobri Pastir. Isus prvenstveno brine za svoje apostole, 'onda' kada su se vratili sa svog prvog misionarskog puta, ali brine za njih i danas, kao i za sve nas – sva Božja stvorenja. Učenici: radosni, sretni i umorni, izvještavaju Isusa o „svemu što su činili i naučavali.“ Isus razumije njihov umor i pun suosjećanja poziva ih na osamu i odmor. Ovdje je naglasak na odmoru koji oni nalaze u Isusu. I Isus se radeći umara, pokazuje svu svoju običnost, svu svoju čovječnost. Bio je potreban odmora. Isus djeluje, govori, liječi, stalno je u aktivnost na koju se moraju priviknuti i njegovi učenici. Moraju slijediti njegov ritam sebe-darnog života. Ne gubiti živce, ne gubiti glavu. Pretjerana aktivnost može čovjeku oduzeti unutarnji mir i tada nije sposoban dati ono najbolje od sebe. Zato je potreban istinski odmor: a istinsko mjesto odmora jest „ondje gdje se Bog odmara,“ ondje gdje je Boga moguće susresti. Šalje ih u osamu gdje će jedino sresti Boga, sresti njega i njegovu molitvu koja će im donijeti mir i odmor duše i tijela i dati snagu za novo djelovanje. Biblijski čovjek dan odmora naziva i smatra svetim danom, danom počinka s Bogom i u Bogu. No suvremeni je čovjek, dane rada pretvorio u „svete dane.“ Rad je postao svetinja. Toliko je bitan da ga se ni odmorom ne smije 'oskvrnuti.' Sve je podređeno sebičnom stjecanju i bogaćenju. Kršćanin, nedjelju treba gledati kao dan odmora u Bogu, u euharistiji.

Najava

Rad je veliki blagoslov za čovjeka. Po njemu je najvećim dijelom uspio postati to što jest. Teško je odrediti neku univerzalnu mjeru rada. Ali, ako netko ne zna u poslu stati, potrebno ga je upozoriti. Ako je njegova umna i fizička snaga stalno 'napeta' može se dogoditi da 'pukne' i onda nikakve koristi od nje. Dakle, treba znati 'stati' i odmoriti se. U osami u Bogu naći sebe, biti u miru s njim i ukloniti sve ono što čovjeka razdire u srcu. Slušajmo Isusa!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jr 23, 1-6)
Čitanje knjige proroka Jeremije

U današnjem 1. čitanju, Bog preko proroka Jeremije osuđuje Pastire – Vođe naroda, koji su loši pastiri i vođe: „Jao pastirima koji upropaštavaju i raspršuju ovce paše moje.“ Bog poručuje narodu da će se on, staviti na čelo izabranog „ostatka“ svojega naroda. On SAM će biti pastir svojih ovaca.: „Vi ste raspršili ovce moje…Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših…i sam ću skupiti ostatak svojih ovaca…i vratit ih na ispaše njihove.“ Ovaj izvještaj proroka Jeremije jasno donosi mesijanski navještaj, koji današnja liturgija povezuje s Isusom. „I podići ću im pastire da ih pasu, te se ničega više neće bojati, ni plašiti…podići ću Davidu izdanak pravedni… bit će mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji…Gospodin, Pravda naša.“ To mesijansko proročanstvo u punini je ostvareno u Isusu – Dobrom Pastiru. A ovaj je navještaj ostvaren u Isusu kojega danas na najbolji način donosi Markovo evanđelje. Nijedan drugi prorok nije imao težu zadaću, ni gore vrijeme i prostor života i djelovanja od proroka Jeremije. I onda i danas otvorena su velika pitanja o Bogu i njegovoj pravednosti, ali jednako tako i pitanja o čovjeku i njegovu mjestu u svijetu. Prorokovu osobu označava sudbina Božje riječi u narodu, koja nije bila prihvaćena, ali koja se unatoč tomu ipak događala, uz silne patnje oko proroka. Bez obzira na beskrajne patnje i boli, kako proroka, tako i njegova naroda, on izlazi iz tame nesreće kao svjedok nove budućnosti. Budućnosti Spasenja u Isusu Kristu!

Psalam (Ps 23, 1-6)

Psalam 23 je Davidov s naslovom „Gospodin – Pastir dobri.“ Psalam pjeva o sreći, Gospodinove – Pastirove ovce, koja uživa u dobroti i brizi Dobroga pastira: „Gospodin je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora.“ „Zelena paša,“ to je obilna hrana Riječi Božje u Svetom pismu. Gospodin upravlja (vodi) pravednika stazama pravim i on se više ničega ne boji: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom.“ Pravednik u pjesmi može biti i David koji je uvijek slušao Božju riječ: „Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ Bog Davida prati kroz njegov kraljevski život, njegovo vladanje i njegove uspjehe. „Trpezu preda mnom prostireš…Uljem mi glavu mažeš…“ Gospodin daje hranu – daje mesijansku gozbu – daje pričest i vino. Prostrta „trpeza“ i čaša koja se prelijeva – to je euharistijski stol. A pomazanje uljem je krsno i potvrdno pomazanje. Dok dani vječni: „U Gospodinovu ću domu prebivati kroz dane mnoge.“ Predstavljaju blaženu vječnost – vječne pašnjake Dobroga pastira – Isusa Krista.

Opširnije...

Gospa Karmelska

Gospa Karmelska katolički je blagdan koji se slavi 16. srpnja u uspomenu na zaštitu Majke Božje, koju je pružila nositeljima karmelskoga škapulara.

Blagdan Blažene Djevice Marije od Karmela proglašen je za cijelu Crkvu 1726. Karmel je lijepa gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini ili Izraelu. To ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Sveti Ilija, prorok propovijedao je i poticao slušatelje na štovanje pravoga Boga Jahve na toj gori. 

Red karmelićana je utemeljio Bertold iz Kalabrije, križar 1155. Lijepa crkva u Haiti na brdu Karmelu svjedoči o postanku toga reda. Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda. Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.

"Subotnju povlasticu" potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta,Na Karmelu su boravili u XII. stoljeću pustinjaci ili eremiti, koji su štovali Gospu. U XIII. stoljeću rastjerali su ih muslimani. Mnogi od njih potražili su utočište u Europi.

Papa je odobrio i mušku i žensku granu karmelskoga reda. U XVI. stoljeću reformirani su. Mušku granu obnovio je sv. Ivan od Križa, crkveni naučitelj, kojega su hrvatski karmelićani izabrali za zaštitnika samostana u Somboru, Remetama, Zagrebu. Žensku granu karmelskoga reda obnovila je sveta Terezija Velika, crkvena naučiteljica. Ona je zaštitnica samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba.

Majka Božja Bistrička

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, koje je smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja.

Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. 

Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj. Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.

Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike. Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke. 

No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: "Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca." 

U Mariju Bistricu hodočasti se od 1684. godine. Svake godine okupi se oko 1.000.000 vjernika na pedesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje, početkom travnja, do Zahvalnice krajem listopada.

Biciklisti naše župe, 2012. godine hodočastili su biciklima u svetište Majke Božje Bistričke.

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Današnja 15. nedjelja kroz godinu, u svojim čitanjima, govori nam o Božjem naumu s nama ljudima. Bog u Kristu želi nanovo podignuti stvorenje ranjeno grijehom. Krist je središte i svrha otkupljenog stvorenja. Krist je nebeskom proslavljenošću postavljen iznad kozmičkih sila i oduzeo im prijašnju ovlast, nad ljudima. On kao Sin, kao slika Očeva vlada nad silama svemira. Ali još na temelju prvog stvaranja vladao je nad stvorenjima, a sada konačno kao njihova glava vlada u novom otkupljenom stvorenju. Po Kristu i njegovu Duhu Svetomu, stvorenja postaju kršćani, udovi su njegova tijela i primaju svoj novi život samo od njega, životvorne Glave – Kristove Crkve. Imajući Crkvu u vidu Bog je htio stvoriti svijet. Preko nje se ljudima otkriva Božja mudrost. Apostol Pavao Crkvu prikazuje kao neku moralnu osobu. Uspoređuje ju sa zaručnicom koja se sjedinjuje s Kristom, svojim zaručnikom.Ona se izgrađuje poput jedinstvenog hrama, koji je svima otvoren i u kojem se svi, koji to žele, okupljaju. Nedjeljna nas čitanja ne žele samo prenijeti „u ono vrijeme.“ Ona zapravo žele progovoriti danas nama. Isus je mnogostruko prisutan u svojoj Crkvi: prisutan je u svojoj riječi, jer on govori kada se u Crkvi čita Sveto pismo. To trebamo sebi posvijestiti naročito danas kada čitamo evanđelje o poslanju Dvanaestorice. U suvremenoj obnovi Crkve, naročito je važno da svi kršćani ožive u sebi svijest da su Kristovi učenici. (Kristova se škola ne može nikada apsolvirati B.D.). Učiti, stalno, u Kristovoj školi trebaju svi kršćani: mali, mladi, odrasli i stari. A „glavna“ škola napredovanja u kršćanstvu je upravo nedjeljna liturgija. Na nju se uvijek okupljamo kao marljivi i pripravni 'bogoučenici.' Što nam to Isus danas govori?

Najava

Svijet u kojem živimo hoće zarobiti svakoga čovjeka, kako mu nitko od ljudi, svojom istinom i poštenim životom, ne bi bio izazov savjesti. Prema temeljnim zakonima Božje ljubavi, pravilo našega kršćanskog života, ne može biti ono što svijet želi, nego je jedino pravilo našega života zakon Božji upisan duboko u ljudsku savjest, darovan i objavljen u Riječi Božjoj. Nije lako u ovome svijetu ustrajati u vjernosti Bogu. Ali Isus nas šalje baš u taj svijet!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Am 7, 12-15)
Čitanje knjige proroka Amosa

Današnji 1. čitanje pokazuje kako se prorok Amos nije slagao s vjerskim ocima u Izraelu, zbog svojih oštrih riječi koje im je upućivao. Amasja, svećenik iz Betela, poruči izraelskom kralju Jeroboamu: „Amos se urotio protiv tebe…Jer ovako on govori: 'Jeroboam će poginuti od mača, a Izrael će iz svoje zemlje u izgnanstvo.“ Tada je Amos morao otići iz Izraela. Ali prije nego je otišao izrekao je svećeniku Amasji, kralju i narodu teške riječi prijetnje, osude i kazne koja će se ostvariti u neposrednoj budućnosti. U Betelu su svetište i hram bili pod kontrolom kralja. On jasno i otvoreno očituje svoje proročko poslanje, kome je vrlo vjeran. Zato naviješta sud nad narodom, nad kraljem i nad svećenicima. Amos poziva narod na obraćenje i na istinski povrat Bogu. Grijehe moraju napustiti i Bogu se vratiti. To je jedina mogućnost spasenja. Ako ne napuste grijeh, čeka ih propast koju prorok već nazire. Za Amosa Jahve nije Bog samo Izraela nego i svih drugih naroda i zato odmah na početku knjige (1,3-2,3) iznosi optužbu i drugih poganskih naroda. Prorok traži da se narod u svakidašnjem životu pravedno ponaša prema bližnjem i prema Bogu: srcem, dušom i tijelom, a ne samo ustima i kadionicama. Ove Amosove poruke zapisali su njegovi učenici da ostane trajna poruka budućim pokoljenjima.

Psalam (Ps 85, 9ab-10. 11-14)

Psalam 85 ima naslov „Molitva za mir i pravdu.“ Bog čeka obraćenje svoga naroda. Nakon obraćenja izabranog naroda, slava Gospodinova, koja je bila napustila Hram i Sveti grad (Ez 11,23), vratit će se u obnovljeni Hram (Ez 43,2). Narod se obratio i sluša Božju riječ: „Da poslušam što mi to Gospodin govori!“ Duša i srce obraćenika prihvaća riječ Božju. „Gospodin obećava mir narodu svome…blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje…“ To su oni koji se ostavljaju grijeha i slave Gospodina. Božja riječ izmiruje nebo i zemlju, ljude i sva stvorenja. Njezin je plod: ljubav, vjernost, pravda i mir. „Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, Pravda će gledat s nebesa.“ Božja pravda utire put: ona je uvjet mira i sreće. „I od njegovih (Božjih) će koraka napraviti put.“ 

Drugo čitanje (Ef 1, 3-10)
Čitanje poslanice Efežanima

U današnjem 2. čitanju, Pavlova Poslanica Efežanima pojašnjava: Božji naum s nama – ljudima. „ Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našeg Isusa Krista, on…nas blagoslovi…blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu.“ Bog nam objavljuje tko smo mi za njega. Bog nas uvodi u svoj plan spasenja. Taj Božji plan je postupan. „…nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti…u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu…i zamilova…“ svojom naklonošću – svojom milošću. Sve to Bog čini u Kristu u kome nam daje otkupljenje, otpuštenje grijeha, te mudrost i razumijevanje otajstva, Božjeg nauma: obuhvatiti pod jednu glavu (Krista) sve – na nebesima, na zemlji i Židove i pogane i sve što postoji. Izvršitelj plana je Sin Božji utjelovljeni, Isus Krist. A Krist izvodi sve po Duhu Svetomu. U taj Božji plan uključen je svaki čovjek svojom vjerom i cijelo čovječanstvo. Nitko nije isključen, osim ako se sam isključi. U Kristu su svi, prigrlivši vjeru opečaćeni, opunomoćeni, Duhom Svetim – po kojem kršćani postaju pravi izabrani narod, zaista – na hvalu Slave njegove. Otac našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srca te upoznamo koje li nade u pozivu našemu (1,17-18).

Evanđelje (Mk 6, 7-13)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovijedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. I govoraše im: „Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, izađite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima na svjedočanstvo.“ Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Zaključak:

Isus je došao spasiti čovjeka od njegove vlastite slabosti i grijeha, od njegove pale naravi. Došao je zaštiti ga od lošeg utjecaja ovoga svijeta. Isus spašava čovjeka i od pogibelji koja mu prijeti od strane Zloga. Isus daje apostolima, a po njima svojoj Crkvi, vlast nad zlim dusima. Nama je u tom dubokom zajedništvu Crkve, zajamčena snaga i vlast. I danas Crkva nastavlja istu službu koju je Isus prenio na apostole. I danas se događaju čudesni znakovi ozdravljenja i mnogi bolesnici mogu iz svojeg iskustva posvjedočiti da je Isus među nam živ i prisutan. U današnjem evanđelju čuli smo kako Isus nalaže Dvanaestorici, da budu širitelji njegove istine, njega samoga kao Istine. Kako oni to trebaju činiti? Isus jasno govori kakvo treba biti njihovo širenje radosne vijesti.Oni ne smiju širiti poruku o Isusu i njegovoj riječi za plaću. Nije im to zanimanje nego poziv. Nisu propagatori nego svjedoci Istine. Oni za riječ koju govore polažu i svoje živote. Oni su navjestitelji živoga Boga, koji se potvrđuje u njihovim riječima i djelima. Apostolsko je svjedočanstvo staro već dvije tisuće godina i nitko ga, unatoč mnogim pokušajima, nije srušio. To je dokaz Istine! Tamo gdje je Kristova radosna vijest uhvatila korijen i preobrazila ljude, tu se: Ljubav i Vjernost sastaju, Pravda i Mir grle! AMEN!