Župa Kraljice svete Krunice

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Današnja nedjeljna čitanja govore nam o snazi Božjega stvaranja i održanja života, ali i o smrti. Naša najveća ljudska istina i čežnja je: živjeti, živjeti vječno, živjeti sretno. Veliki dio znanosti i istraživanja danas se svode na potragu za sredstvima za produženje života, a protiv smrti. Život i smrt su na svoj način i sadržaj Biblije. Božja riječ u Bibliji, a nadasve Božja Riječ utjelovljenja, Isus Krist – budi u čovječanstvu nove nade i nove životne snage. On će jasno proglasiti da Bog: „nije Bog mrtvih nego živih, jer – njemu svi žive!“ (Mt 22,32; Lk 20, 38). No, ni sama njegova riječ, riječ Isusova ne bi bila dosta da utemelji naše nade, bez vjere. Naša vjera u snagu života, koji je jači od smrti, počiva ne na riječi nego na činjenici – na djelu. A činjenica je Kristovo uskrsnuće. Uskrsli, Krist, je ona prava riječ Božja. Onaj koji u Otkrivenju kaže: „ Ja sam…Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otk 1,18). U današnjem 1. čitanju, čujemo riječi mudraca o Bogu: „ Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih… Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.“ Smrt kao kraj, kao prestanak postojanja i odlazak u ništavilo, to nije plan Božji. Iako mudrac dobro zamjećuje, činjenice su protivne takvom umovanju o Bogu i svijetu. Činjenična je stvarnost da je smrt tako prisutna u životu čovjeka kao i sam život. Ona je integralni dio našega života. Smrt, ma koliko to zvučalo paradoksalno omogućuje život. Ona daje prostor životu na osobnoj i na univerzalnoj ljudskoj razini. Smrt predstavlja granicu svakom ljudskom iskustvu. Kad nastupi smrt, mi, barem nam se tako čini, nemamo više nikakva iskustva s onim što je s onu stranu granice. Ali trebamo vjerovati da smrt nije ulazak u ništavilo, nego da ona predstavlja prijelaz u novi život.

Najava

Vjera: „vjerujemo“ otvara nam i drugi pogled na smrt. U tom i s ti drugim pogledom smrt nam se pokazuje kao prijelaz u novo uređenje stvarnosti. To je takvo uređenje koje u ovozemaljskom životu možemo samo slutiti i priželjkivati. Za vjernički pogled smrt je prijelaz i uvod u izravan susret s otajstvom apsolutnoga Boga. Ona je ulaz u život koji zovemo vjerničkim životom, životom osobnog zajedništva s Bogom.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Mudr 1, 13-15; 2, 23-24)
Čitanje knjige mudrosti

U današnjem 1. čitanju iz Knjige Mudrosti govori se o smrti: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Ali govori se i o Bogu koji je ljubitelj života: „…o Gospodaru, ljubitelju života“ (11,26). Bog ljubi sva bića koja je stvorio. Smrt dakle, nije posljednja riječ u životu čovjeka pojedinca ni u životu ni u životu čovječanstva. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, te ga je stoga predodredio za besmrtnost: „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost…“ Smrt je ušla u svijet… „đavolovom zavišću…i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“ Onomu tko provodi „pravednost“ osigurana je besmrtnost. A „nepravda“ je stjecanje smrti. Bezbožnici su oni (dio) koji posjeduju smrt. Idimo putem pravednosti!

Psalam (Ps 30, 2. 4-6. 11. 12a. 13b.)

Psalam 30 je Davidov i nosi naslov „Zahvala za spas od smrti.“ Ovaj Psalam označava i posvećenje Doma, a pjeva se i na dan posvete Hrama. Psalam ja zahvalna pjesma vjernika koji je ozdravljen i spašen od smrtne bolesti. „Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju…dušmani…izveo si mi dušu iz Podzemlja…“ Psalmist prispodobljuje silazak u Podzemlje, tj. smrt. Božje pak izbavljenje pjesnik poistovjećuje kao uskrsnuće. Ovaj Psalam ima kristološko (učenje o Kristu, njegovoj osobi i njegovom djelu) i soteriološko (preispitivanje vjerovanja u spasenje i otkupljenje) značenje. Značenje Psalma shvaća se kao zahvalnica Krista Uskrsloga nebeskome Ocu za dar uskrsnuća. I mi već sada možemo ovaj Psalam pjevati, kao zahvalu svojega uskrsnuća po Kristu Gospodinu našemu.

Drugo čitanje (2Kor 8, 7. 9. 13-15)
Čitanje druge poslanice Korinćanima

Apostol naroda Pavao kada je ponovo uspostavio povjerenje s Korintskom zajednicom, govori im o milostinji koju je obećao skupljati za Crkvu u Jeruzalemu (Gal 2,10), koja je bila siromašnija. Oba poglavlja i 8. i 9., upućuju kako su se kršćani u ono vrijeme brinuli jedni za druge. Za uzor stavlja Pavao makedonske Crkve – općine u Filipima i u Solunu. Pavao propovijeda, ali i moli Korinćane: „Kao što se u svemu odlikujete u vjeri; i riječi; i spoznanju; i svakoj gorljivosti; i ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti.“ Skupljanje milostinje ima šire značenje: služenje, posluživanje, zajedništvo Duha, zajedničko djelo, darežljivost, a najčešće milost ili milost zajedništva. Nije to puko skupljanje novca. To je darivanje onoga što je čovjek primio. Skupljanje milostinje ima najprije predanje Gospodinu: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ Pavao se trudi objasniti Korinćanima da njihovo darivanje (milost) nije prisila. Upućuje ih na Kristovo djelovanje koje se mora nastaviti među kršćanima. Siromaštvo kao izvor obogaćenja drugih. To je Kristov primjer, Božji dar koji pobuđuje dar kršćana. Krist se dragovoljno lišio na zemlji svoje slave i svojih božanskih povlastica, htio je s nama trpjeti i umrijeti (usp.Fil 2,7;+), da nas obogati upravo povlasticama kojih se odrekao. Ovdje Pavao stavlja prvenstvo na njegovo spasenjsko djelo. Kršćansko je ponašanje utemeljeno na Kristovu primjeru, što je jedna od značajki Pavlovskog Morala (Rim 14,8; Ef 5,1;+). Pavao od Korinćana traži samo njihov suvišak, dok su makedonski kršćani u svom „siromaštvu darivali i preko mogućnosti.“ Pavao ih uči da će darivatelj jednom postati darivan i tako će postati jednaki. I siromah može darovati svoje duhovno bogatstvo: molitvu, blagoslov, zahvalnost i…

Evanđelje (Mk 5, 21-43)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovo prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žana dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.“ I odmah prestane njezino krvarenje, te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iza njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: „Tko se to dotaknuo mojih haljina?“ A učenici mu rekoše: „ Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'“ A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj, pa mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: „ Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“ Što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Zaključak:

U poteškoćama da ljubimo, u mukama da se obranimo od mržnje u vlastitom srcu, potražimo Isusa: „Dođi i stavi ruku na nas, na naše probleme!“ Dotaknimo se Isuse! Čujmo, pored svih vijesti i informativnih emisija i Isusovu uvijek živu i aktualnu Radosnu vijest, Evanđelje. A Isus nam kaže: „Ne boj se, samo vjeruj!“ Isusova Božja snaga, mir i sigurnost – snaga koja je jača od zla što je mučila ženu u teškoj bolesti kroz 12 godina i koja je jača od sile smrti kod Jairove kćerkice, neka zahvati i nas. Isus je i danas, svojim Duhom među nama i uvijek jedini Spasitelj svijeta! Teško se može živjeti samo od toga da bi se živjelo. Pitanje o smislu života ne može se ušutkati, samo horizontalom ljudskog postojanja. Postoji i vertikala sreće, punina u Kristu. To je vječni život koji nam Bog obećava. Živjeti po vertikali znači živjeti Duhom Božjim, a ne duhom svijeta. Starozavjetni je mudrac imao pravo kada je rekao da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bog je stvorio život koji se otključava ključem vjere. U vjeri, koliko god to 'znanost' poricala, smrt ne slavi pobjedu nad životom nego život nad smrću. Isus nam je to pokazao i dokazao, ne samo svojim djelima, nego i svojim životom. Za sve one koji se na njega oslone u životu i kroz život, smrt je samo san iz kojega nas budi svemoćna Božja riječ. Probuđeni od toga sna moći ćemo razumjeti život i nauživati se njegovih dobara. „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ „Pođi u miru i budi zdrava.“ „Ustani!“ „Reče da joj dadu jesti.“ „Odlikujte se u darežljivosti.“ Ovi kratki odlomci iz današnjih čitanja putokaz su kod izbora između: Života i Smrti. AMEN!

Dan Hrvatske državnosti

Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.

Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi. Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje srbo-četnička pobuna, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i jednoglasno izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i cinizma svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje. 

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo: "Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga." 

Jednoglasno izglasavanje Deklaracije o samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv Ustavne odluke i zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. 

Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati,iako su međunarodni čimbenici kao lijek za staru zagovarali neku novu Jugoslaviju. Zato je novim državama nametnut moratorij i embargo na uvoz oružja što ih je prepuštalo na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji. Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ulaze u Baranju. Počela je okrutna agresija na Hrvatsku u kojoj će pasti tisuće žrtava, a deseci tisuća ljudi napustit će svoja ognjišta. Međutim, Hrvatska je za svoju slobodu bila pripravna na sve žrtve. 

Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije, jer svijet je još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. U prosincu 1991. Njemačka je samostalno priznala Hrvatsku, a novu političku stvarnost u siječnju 1992. priznala je cijela Europa, a potom i cijeli svijet.

Dan državnosti ne treba zamjeniti s Danom neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada u spomen na donošenje Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, kada je Republika Hrvatska i formalno postala nezavisna država.

Neka naša Hrvatska Domovina bude sol zemlje i svjetlo svijeta, neka bude uvijek vjerna Kristu i Kršćanskim vrednotama i NE DOPUSTIO GOSPODIN da se ikad više zatre ime Hrvatska i svaki grumen njene zemlje, niti zatiru njeni domoljubi i svi građani Republike Hrvatske. SRETAN DAN DRŽAVNOSTI! Živjela Hrvatska domovina!!! Svi kliknimo Kristu, svi kliknimo sada nek živi, nek vlada Krist Bog na prijestolju svom, nek vlada Krist u Hrvatskoj!

Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Na svetkovinu rođenja svetog Ivana Krstitelja slušamo evanđeoski izvještaj koji sastavi sveti Luka o ovom čudesnom događaju koji se uklapa u cijelu povijest spasenja. Da je Ivan čudesni Božje dar Zahariji i Elizabeti bilo je očito i susjedima i znancima koji su se nakon njegova rođenja pitali: Što će biti od ovog djeteta? A ovo pitanje se moglo izreći i drukčije: Tko će biti ovaj dječak?

Ovo veliko pitanje nije samo visjelo nad onima koji su ga postavili u trenutku rođenja, nego su i u kasnijim vremenima mnogi nastojali razumjeti Ivanovu osobu i značenje, jer će i druga povijesna vrela o njemu govoriti kao o znamenitom čovjeku iz židovske povijesti. A kako je Ivana i Isus nazvao najvećim od rođenih od žene, to je bio svojevrstan putokaz kršćanskim tumačima riječi Božje da i sami govore o njemu i njegovoj golemoj važnosti. 

Tako će i sveti Augustin (Sermo 287), razmišljajući o rođenju Isusova Preteče iznijeti neka zanimljiva opažanja kako o njegovoj veličini, tako i o malenosti: Dok smo čitali Evanđelje, čuli smo opis slavnog rođenja preblaženoga Ivana, Kristova glasnika i preteče. Neka vaša ljubav obrati pozornost koliko velik čovjek se rodio. Crkva ne slavi dan tjelesnog rođenja ni za jednog od proroka, patrijarha, pa ni apostola. Samo dva rođendana slavi: ovaj i Kristov. Vrijeme u kojem su rođena njih dvojica označavaju veliko otajstvo. Ivan bijaše velik čovjek, ali čovjek. Toliko veliki bijaše da štogod bijaše veće od njega, bijaše Bog. Onaj koji dolazi nakon mene, veći je od mene. To reče Ivan: on je veći od mene. Ako je veći od tebe, što onda znači kad čujemo njega koji je veći od tebe da govori: Od rođenih od žene ne usta već od Ivana Krstitelja? Ako nijedan čovjek nije veći od tebe, što je onaj koji je veći od tebe? Želiš li čuti tko je? U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.

Doista, postaje jasno kako je i koliko je Ivan bio velik, ali i malen. Njegova ljudska veličina bila je ujedno i malenost jer se mjerila metrom Božje ljubavi – Isusom Kristom Božjim Sinom. Ivanov život se u tom duhu može najbolje razumjeti upravo u svjetlu Isusa Krista kojem je bio preteča i glasnik, te će stoga sveti Hiponski biskup i o Ivanovu rođenju razmišljati vukući zanimljive paralele s Gospodinovim rođenjem. Zaključci koje potom izvodi svjedoče o Ivanovoj poniznosti koja ukazuje na Krista – uzor svake poniznosti, koji, premda je bio Bog, pristade se utjeloviti i potom kao čovjek podnijeti golema poniženja: Rođen je Ivan, rođen je Krist: Ivana je najavio anđeo, Krista je najavio anđeo. I jedno i drugo je veliko čudo. Slugu preteču rađa nerotkinja od starog muža, Gospodina gospodara rađa djevica bez muža. Ivan je velik čovjek, ali je Krist više od čovjeka, jer je i čovjek i bog. Velik je čovjek, ali je čovjek trebao biti ponižen, kako bi bio uzvišen kao Bog. Naposljetku, jer je trebao biti ponižen kao čovjek, čuj ovog čovjeka: Nisam dostojan odriješiti remenje na obući. Da je sebe nazvao dostojnim, kako bi se ponizio. Zato reče da niti to nije dostojan. Do kraja se prostro pred njim, prostro se pred stijenom. Bio je svjetiljka, te se bojao da se ne ugasi vjetrom oholosti.

Rođenja Gospodinova preteče doista postaje znak velike poniznosti pred Bogom, po kojoj se izražava istinska veličina čovjeka. Doista samo u poniznosti mogao je biti svjetiljka što svijetli Božjim svjetlom, putokaz putnicima na putu prema Bogu, glas što upućuje na Božju Riječ, prst koji pokazuje Jaganjca Božjega. No sličnosti i upućenost Ivana na Isusa nije samo u rođenju, nego je već samim rođenjem upućuje i na usporedbu o njihovoj smrti, o čemu će sveti Augustin reći: Naposljetku jer je svaki čovjek treba biti ponizan u odnosu prema Kristu, te stoga i Ivan. A budući da je trebao biti uzvišen Bogočovjek Krist, to pokazuje i rođendan, pa čak i vrstu patnje. Danas je Ivanov rođendan: od danas dan se smanjuje. Kristov je rođendan 25. prosinca: od tog dana dan se povećava. Ivan je u muci smanjen odrubljenjem glave, Krist je na križu uzvišen.

U tom duhu Ivanova veličina u poniznosti trebala bi biti i nama poticaj da i mi pokušamo, otkrivajući bit Ivanova identiteta, otkrijemo i svoj kršćanski identitet i poslanje. Ivan je tako živio da je omogućio ovo veliko uspoređivanje sa samim Kristom, to jest omogućio je da se iz njegova života Krista bolje i jasnije vidi. To bi trebao biti i smjer našega života i poslanja u svijetu: živjeti tako da cijeli naš život može upućivati na Isusa Krista, kojem i sami trebamo biti glasnici dok mu se jednom, darom njegove milosti potpuno ne suobličimo u slavi poput Ivana Krstitelja.

Biciklističko hodočašće u svetište Gospe od utočišta u Aljmaš

Biciklisti naše župe već su svima poznati po svojim biciklističkim hodočašćima, pa su se tako jučer, 20. lipnja uputili u svetište Gospe od utočišta u Aljmaš.

Biciklisti naše župe, pod vodstvom našeg župnika Ivana Štivičića, u Subotnjim jutarnjim satima, točnije u 02:00 sati sastali su se ispred stare župne Crkve te uz molitvu i blagoslov krenuli na biciklističko hodočašće u svetište Gospe od utočišta u Aljmaš. 

Prvi veći odmor napravili smo u Đakovu gdje smo posjetili Đakovačku katedralu i svi se zajedno pomolili.

Nakon odmora krenuli smo prema Viškovcima gdje nas je dočekao Zvonimir Martinović, župnik iz župe svetog Mateja - Viškovci. U Viškovcima su nam priredili okrjepu i kratko druženje na čemu smo im iznimno zahvalni.

Nakon kratkog odmora uputili smo se u svetište Gospe od Utočišta u Aljmaš gdje smo stigli oko 16:00 sati te je potom naš naš župnik predvodio misu.

Fotografije biciklističkog hodočašća u svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu možete pogledati u našoj galeriji.

Jedanaesta Nedjelja kroz godinu

Današnja 11. nedjelja kroz godinu poučava nas o Kraljevstvu nebeskom. Kraljevstvo je nebesko kao gorušičino zrno. Maleno, neznatno, neprimjetno. Mjerilo i slika Božjega Kraljevstva je gorušičino zrno – sjeme bačeno u zemlju. U bačenosti i zaboravljenosti nalazi svoju plodnost. Isus je volio govoriti u tzv. prispodobama, parabolama. Zašto? Zato da ga oni koji ga slušaju bolje razumiju. Isus kaže: „U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju“ (Mt13,13). (Parabola: pjesnička figura; usporedba; alegorijske priča koja sadrži istinu ili nauk; preneseno značenje). Evanđelist Matej je Isusove prispodobe skupio u posebno poglavlje (Mt13).

I Marko prikazuje Isusove prispodobe u poglavlju (Mk 4). Markova primjedba: „Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao“ (Mk 4,34). I Luka također piše o Isusovim prispodobama u poglavlju (Lk 8). Isus govori učenicima: „Vama je dano znati otajstva kraljevstva Božjega, a ostalima u prispodobama“ (Lk 8,10). Parabole ili usporedbe Isus uzima iz prirode, iz seoskog i svakidašnjeg života: iz ratarstva, vinogradarstva, voćarstva, pekarstva, ribolova, građevinarstva i … Koristeći se dakle tim svima dobro poznatim stvarnostima, Isus osvjetljuje neku višu istinu ili zbilju koju razumije neuki svijet.

S tim, Isus naročito želi svojim slušateljima približiti svoj nauk o naravi i razvoju kraljevstva Božjega, što ga propovijeda. Prispodoba, koja govor prenosi u preneseno značenje, služi samo kao okvir temeljnog nauka. Prispodoba je živa i privlačna, a u isto vrijeme tajnovita te uvijek zahtijeva veće ili manje razmišljanje. Preko prispodoba Isus nas uvodi u Kraljevstvo Božje. Slušajmo Ga!

Najava

Kraljevstvo je Božje kao gorušičino zrno. Sitno, maleno, bačeno u zemlju izraste u veliko stablo: „te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“ Početak Kraljevstva vezan je uz neznatnost, malenost, neprimjetnost. Božju Riječ čujemo i promišljamo u skrovitosti srca, postojano, između drugih riječi. Rast Riječi koja je posijana, kako govori današnje evanđelje, ovisi o djelovanju Duha. On je onaj koji čini da Riječ klija i raste. Budimo plodna njiva!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Ez 17, 22-24)
Čitanje knjige proroka Ezeikela

U današnjem 1. čitanju govori se o prispodobi o velikom stablu. Gospodin čini svoju volju pa i preko sredstava koja su veoma slabašna. Ezekielova parabola vrlo je jednostavna i puna simbolike: „s vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj…razgranat će se ona…i postat će cedar predivni: prebivat će pod njom sve ptice…u sjeni grana njegovih.“ Veliko, oholo stablo cedrovo; misli se na nevjerni Izrael, koji će Bog odbaciti, 'poslati' u progonstvo. S njega će uzeti „mladu grančicu“ i posaditi je: i iz nje će izrasti „novi“ vjerni, Božji narod. Prorok u ime Božje, narodu kaže i ovo: „…ja Gospodin visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem, zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.“ Ovim se želi reći: Bog od sitnih stvari čini krupna djela. Sve velike i krupne stvari nastaju iz svojih sitnih sastavnih dijelova. Povezanost „sitnog“ i „velikog“ je nerazdvojivo. Izrael trpi progonstvo i egzil, jer je sagriješio protiv Boga i da bi spoznao da je Jahve jedini istiniti, pravi i osobni Bog. Jahve će obnoviti Izrael, ali ne radi samog Izraela, nego radi sebe i cijelog čovječanstva: da bi sve čovječanstvo po Izraelu kao svjedoku i dokazu spoznalo Boga, Jahvu kao onoga koji spasenjski djeluje u povijesti. Za Boga, po Ezekielu je važan svaki pojedini čovjek i njegovo ponašanje. Svaki čovjek samostalno i osobno odlučuje o svom spasenju, odnosno o svojoj propasti. Čovjek se svakog trenutka mora obraćati Bogu. Obraćenje je trajni proces. Ezekiel žestoko napada grijehe svoga vremena, osobito idolopoklonstvo, ubijanje i mržnju na bližnjega. Grijeh je propast i pojedinca i zajednice i zato kaže: „Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Ja ne želim smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospodina. Obratite se, dakle, da biste živjeli!“ (Ez 18, 31-32). Prorok Ezekiel bio je Božji „znak“ svome narodu.

Psalam (Ps 91, 2-3. 13-16)

Psalam 92 je „Pjesma pravednikova.“ Predstavlja poučni hvalospjev. Sretna je sudbina pravednika, a propast bezakonika. Pravednik slavi Gospodina, dok ga bezakonik pogrđuje: „Ko palma cvate pravednik i raste ko cedar…Zasađeni u domu Gospodnjemu, cvatu u dvorima Boga našega.“ Bog podržava svojega pravednika, kao što voda natapa krošnjata i zdrava stabla. Uz Božju milost: „Rod donose i u starosti, sočni i puni svježine…“ Božja milost je dakle, na djelu kod pravednika. Gospodin u pravedniku traži svjedoka za svoju pravednost: „…da navijeste kako je pravedan Gospodin, Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.“ Budimo Božji pravednici i svjedoci njegove pravednosti.

Opširnije...