Župa Kraljice svete Krunice

Ljupinski vatrogasci misom obilježili dan svog zaštitnika svetog Florijana

Blagdan Svetog Florijana, sveca kojemu se kršćanski narod kroz duga stoljeća molio za pomoć protiv pogibelji ognja, poplave i drugih nepogoda, slavi se u Katoličkoj crkvi 4.svibnja.

Danas na blagdan svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca u crkvi svetog Blaža u Ljupini služena je misa na kojoj su sudjelovali članovi DVD-a Ljupina kao i 33 djece koji su podmladak DVD-a Ljupina.

Oni su svojim pjevanjem i sudjelovanjem na svetoj misi učinili da se dostojanstveno proslavi blagdan njihovog zaštitnika.

Današnji dan, dan našeg zaštitnika SVETOG FLORIJANA, neka nama, kao i svim vatrogascima u svijetu, protekne ugodno u miru, te da ga svi zajedno provedemo u zdravlju i veselju!

Fotografije svete mise na kojoj su sudjelovali vatrogasci iz Ljupine možete pogledati u galeriji.

Photo: Danijela Begović

Peta Uskrsna nedjelja

Današnja Peta uskrsna nedjelja donosi poruku: između Krista i njegova vjernika, pojedinca i zajednice vjernika, postoji najintimnija, životna povezanost. To znači: biti i ostati u Isusu i Isus u nama. Život se hrani životom. Svaki život – i naš vlastiti život, raste na temelju drugoga života i njime se hrani. Genetski svoj život nasljeđujemo od roditelja. Bez njih ne bi bilo ni nas, ni našega života. Naš život, koji je započeo rođenjem, nastavlja se osobnim, ali i društvenim životom. Osobni se život ne može ostvariti bez društva, bez društvenog života. Primjer, jezika: ne bismo uopće naučili govoriti da nismo okruženi drugima koji već govore. Jezik učimo najprije od majke – zato ga i zovemo materinji jezik, ali i od svih drugih s kojima živimo. Rođenjem smo uključeni i u određenu kulturu koju primamo i koja nas određuje. I tako cijeli život. Do kraja života živimo i primamo poticaje, upute, pozive i upozorenja od drugih. Dakle, živimo i moramo živjeti u stalnom odnosu s drugima. Puno toga što dobijemo od drugih, je lijepo, ali nažalost od drugih dobivamo i ono što nije dobro, što ranjava ili truje naš osobni život i rast. Temelj našeg društvenog života daje nam odlomak Isusova slikovitog govora o trsu i lozi iz Ivanova evanđelja koje ćemo čuti u misnom čitanju. Isus sebe predstavlja kao trs, nas kao loze, a Oca nebeskoga kao vinogradara, koji se brine i za trs i za loze. Vinogradar u svoj vinograd ulaže puno truda, brige i rada; treba ga na vrijeme okopati, počistiti, obrezati, vezati, zaštićivati od štetočina, njegovati. Ali, vinograd traži i više od neprestane brige: traži ljubav. Bog Otac zasadio je u našu zemlju trs jedinstvenog blagoslova. Isus je trs koji je oplemenio čitavu zemlju. A mi ljudi smo Isusove loze koje sav svoj život i postojanje dugujemo trsu i vinogradaru. Između trsa i loze struji isti životni sok koji im održava život, duboko intimno zajedništvo. Tako je čovjek uzdignut na dostojanstvo djeteta Božjega. To je dar i hrabrost Božje ljubavi. Čovjek ulazi u ponudu Božje ljubavi.

Najava

Ostanak u Isusu, plod je ostanka njegove riječi u nama. Krštenje je samo početak. Po njemu smo se priključili Isusu. Euharistija hrani tu priključenost i omogućava joj plodnost. Po njoj nas Otac čisti da možemo donijeti plod. Po njoj ostajemo u Bogu da on može ostati u nama. A zajedništvo s Bogom uči nas novi jezik, novu kulturu, tvori od nas novo biće koje će biti sposobno za svaki drugi oblik zdravog i plodonosnog zajedništva na našem životnom putu.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dj 9, 26-31)
Čitanje Djela apostolska

Današnje 1. čitanje govori o Savlovu dolasku u Jeruzalem. Njegov dolazak u Jeruzalem nije prošao slavno,.. „gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu.“ No, učenik Barnaba ga je zaštitio. Govorio je apostolima kako je Savao na putu u Damask vidio Gospodina… „i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.“ Prihvatili su ga i… „Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje.“ Od tada Pavao u svakome gleda Isusova brata i sestru. Znao je jezike, pa je raspravljao i sa Židovima grčkoga jezika. Njegovo obraćenje, propovijedanje u ime Isusa Krista, u Jeruzalemu nije se svidjelo poglavarima kako vjerskim, tako i svjetovnim i oni ga odlučiše pogubiti. Ali to se nije dogodilo, jer su ga braća apostoli odveli iz Jeruzalema i spasila od smrti. Sam Bog promiče svoje djelo. On se služi ljudima (ovdje se služi Savlom – Pavlom), da bi postao svjetlo pogana. Pavao od Zakona dolazi do Ljubavi Kristove: „Tako, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta“ (2Kor 5,17). I Pavao postaje sličan Kristu. Savao – progonitelj postaje progonjeni Pavao. Barnaba mu utire put u apostolski krug. A on će ga časno proći u ime Isusa Krista. Uz Božju intervenciju i Barnabinu pomoć, Pavao je postao veliki apostol naroda. Prva Crkva, u to vrijeme, u Judeji, Galileji i Samariji, uživala je respekt i mir. Mnogi su im prilazili. Živjeli su u zajedništvu i izgrađivali se u „Strahu Gospodnjem“ u snazi Duha Svetoga. Sama se crkvena zajednica treba čuvati nepovjerenja prema novim članovima. Da se Barnaba nije zauzeo za Pavla, možda bi propao ovakav Božji dar za Crkvu.

Drugo čitanje (1Iv 3, , 1-5a)
Prve poslanice svetoga Ivana apostola

U uskrsnim nedjeljama slušamo poslanice svetoga Ivana apostola, „Ljubljenog učenika.“ On govori vrlo uvjerljivo o ljubavi prema Bogu, koja se dokazuje ljubavlju prema bližnjemu. On kaže:.. „ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“ Takva ljubav predstavlja onu jedinu (jednu, prvu) Kristovu zapovijed, u kojoj su sve druge sadržane. „Ljubi Boga i bližnjega svoga.“ Ali ljudsko srce je: nemirno, nestalno i često ga (nas) osuđuje. No, „nemirno srce“ = „njegova savjest,“ se pred Bogom smiruje, jer je Bog „veći od srca našega“ – Bog zna sve. On zna dakle, našu slabost, ali i želju da ljubimo Boga i bližnjega. Ako ljubimo „djelom,“ znat ćemo da smo „od istine.“ Stoga kršćanin: „može zaufano (s pouzdanjem) k Bogu.“ Ipak postoji uvijek i uvjet: čuvanje Božjih zapovijedi, kako za pouzdani pristup pred Boga, tako i za dobiti milost Božju. I ovo je prva zapovijed Božja:.. „da vjerujemo u Ime Sina njegova Isusa Krista.“ A druga je međusobna ljubav:.. „da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed.“ I tko čuva zapovijedi Božje, u Bogu ostaje i On (Bog) u njemu. Čuvanje ovih zapovijedi omogućuje jedinstvo s Isusom u njegovu Duhu, po Duhu kojeg nam je dao. Danas u svijetu, razvija se napetost između „djece Božje“ koja žive u istini i u ljubavi; i svijeta gdje vlada grijeh i mržnja. Ivan daje „istini“ vrlo široko značenje koje obuhvaća „vjeru i ljubav.“ Dakle, od „istine“ su oni koji vjeruju. Važno nam je vjerovati; da je Bog veći od našega srca i (On) zna sve! VJERUJMO BOGU!

Evanđelje (Iv 15, 1-8)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“

Zaključak:   

Ove nas nedjelje Ivanovo evanđelje zove da ostanemo s Kristom. Isusu je stalo do jedinstva s nama. „Ostanite u meni i ja u vama!“ Riječ ostati ponavlja se u današnjem čitanju više puta. Isus jednostavno želi da se ne udaljavamo od njega: njegova Duha, njegove ljubavi, njegove muke i križa, njegova uskrsnuća. Da bi bili plodni i donosili obilan slatki plod, kao zdrave loze, moramo biti čvrsto vezani na trs, izvor našega života. Udaljeni od njega bit ćemo kao loza otrgnuta od trsa, bez života. „Ostanite u meni i riječi moje neka ostanu u vama!“ Ostanimo skupa, zove nas Isus. Isus je svoje obećanje ostvario. On ostaje s nama: „U sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Isus je vjeran i neće iznevjeriti. Slikom o Isusu trsu, a nama lozama, Ivan ne želi izraziti samo potrebu navezanosti na Isusa nego i opasnost udaljavanja od zajedništva s njim. Svaki Isusov član koji se krštenjem navezao na njega, može i otpasti od Isusa, može odlutati. Mnogi su se umorili i udaljili. Možemo reći, postali su suhi, usahli i uzalud kršteni. U povijesti Crkve uvijek je bilo onih koji su od početka do kraja ostali navezani na trs i ispunjeni njegovim Duhom, ali bilo je i onih koji su se navezali, a onda otpali, nisu ostali u zajedništvu s trsom. Oni koji ostaju na trsu uvijek donose čudesan plod pomirenja, pravednosti, milosrđa, dobrote, prijateljstva, praštanja i nade. Pitanje je: donosimo li i mi plodove dostojne Isusovih učenika? U slici trsa plod je grožđe koje postaje vinom, a u svetoj misi vino je plod neizrecive ljubavi: krv koja je prolivena za sve ljude, tijelo koje je probodeno za naše spasenje, dakle, Isusovo potpuno sebedarje, u žrtvi na križu. Isus nas poziva da kod svake mise obnovimo zajedništvo s njim, blagovanjem plodova njegove nesebične i predane ljubavi, plodova koji će u nama donijeti novi rod, a taj naš rod treba privući sve ljude da svi postanu loze priljubljene uz jedinstveni trs. AMEN!

Sveti Josip radnik

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik.

Matej i Luka izvješćuju nas o tome da sveti Josip potječe iz čuvenog roda: kraljevskog roda Davidova i Salomonova. Povijesne pojedinosti nisu baš sasvim jasne. Ne znamo naime koje od dva rodoslovlja, o kojima nam pišu Evanđelisti, pripada Mariji, tjelesnoj Majci Isusovoj, a koje Josipu, koji je prema židovskom zakonu bio Otac Isusov. Mi isto tako ne znamo da li je sveti Josip rođen u Betlehemu, kamo se uputio prilikom prebrojavanja pučanstva, ili u Nazaretu, gdje je živio i radio. No poznato nam je da nije bio bogat čovjek; bio je radnik kao milijuni ljudi na ovom svijetu; imao je skromno i naporno zanimanje koje je i Bog izabrao kada je uzeo naše tijelo i dok je trideset godina živio kao jedan od nas. Josip je bio, kako rekosmo, zanatlija iz Galileje, čovjek kao svi drugi. I što može od života očekivati čovjek iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.

Josip = “Bog će dodati” 

Ali ime “Josip” na hebrejskome znači: Bog će dodati. Životu onih koji su sveti i ispunjavaju njegovu volju dodjeljuje Bog nove, neslućene dimenzije, ono najvažnije, što svemu drugom daje vrijednost: božanstvenost. Bog je poniznom i svetom životu Josipa dodao – ako mi se dopusti da tako kažem – život Djevice Marije i život Isusa, našega Gospodina. Boga je nemoguće preteći u njegovoj velikodušnosti. Josip je mogao prisvojiti Marijine riječi, riječi svoje Zaručnice: Quia fecit mihi magna qui potens est, velike mi stvari učini Silni, quia respexit humilitatem, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19).

A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi. Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali, usuđujem se reći da je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Riječ očuh, koja se povremeno upotrebljava za Josipa, sadrži nešto što mi se ne sviđa, jer postoji opasnost da se misli da su odnosi između Josipa i Isusa bili hladni i površni. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo. U jednoj propovijedi svetoga Augustina čitamo: Josipu ne samo da pristaje oslovljavanje “Oče”, nego on to zavređuje više nego itko drugi. Apotom stoji: Kako je on to bio otac? On je u to dubljem smislu bio otac što je njegovo očinstvo bilo neporočno. 

Neki vjeruju da je on isto tako postao otac našega Gospodina Isusa Krista kao što su to postali i drugi očevi, koji svoju djecu nisu donijeli samo kao plod svojih duhovnih naklonosti, nego i tijelom. Stoga sveti Luka kaže: Vjerovalo se da je on bio otac Isusov. Zašto on samo kaže: Vjerovalo se? S jedne strane, jer se čovjekove misli i sud odnose na to što se obično među ljudima zbiva, a s druge strane jer Gospodin nije potekao iz Josipovih bedara. No bez sumnje je po pobožnosti i iz djelotvorne Josipove ljubavi od Djevice Marije rođen sin, koji bijaše Sin Božji (Augustin,Sermo 51,20; PL 38, 351) . Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka?

Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života. Nemoguće je ne spoznati tu uzvišenu tajnu. Tu je Isus, čovjek koji govori narječjem određene pokrajine u Izraelu, čovjek koji podsjeća na zanatliju koji se zove Josip – i taj čovjek jest Sini Božji. Može li uopće netko Boga u nečemu podučiti? Ipak je On pravi čovjek i živi kao svi drugi: najprije kao dijete, potom kao mladić koji kao naučnik pomaže u Josipovoj radionici, a poslije kao odrastao čovjek u punini svoje dobi.

U Nedjelju podjela Sakramenta Svete Potvrde

Podjela sakramenta Svete Potvrde u našoj župi je u nedjelju, 03. Svibnja u 11:00 sati. 

Za sakrament Prve pričesti pripremati ćemo se trodnevnicom 30. travnja, 01., i 02. Svibnja s početkom u 19.00 sati.

U subotu, 02. Svibnja u 17:00 sati bit će ispovijed krizmanika, njihovih roditelje i kumova.

U nedjelju, 03. svibnja dan podjele Svete Potvrde, treba doći najmanje 30 minuta ranije i stati u procesiju (dečki na desnu a curice na lijevu stranu po visini).

Sakrament Svete Potvrde u nedjelju treba primiti trideset i devet krizmanika, a ovo su njihova imena:

Nedjelja Dobrog Pastira

Na ovu nedjelju se Isus predstavio kao dobri pastir kojega ovce poznaju. On za ovce polaže svoj život i ovce za njim idu. Ovaj evanđeoski odlomak dio je Isusova govora u Jeruzalemu za vrijeme jednog blagdana.

Glavna misao je: Isus je dobri pastir koji život svoj daje za svoje ovce. Samo je Isus vrata koja omogućuju ulazak u Kraljevstvo nebesko, u kraljevstvo onih spašenih. "Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se." 

No, primijetio je da ga njegovi slušatelji baš i ne razumiju. Zato je Isus posegao za starim dobrim receptom - za prispodobom. Tako će ga najbolje razumijeti. Isus se, dakle, poslužio likom dobrog pastira. Isus kad želi nešto reći jednom običnom čovjeku on se služi slikama iz svagdašnjeg života. Tako, pastir i ovce. U Isusovo vrijeme biti pastir i posjedovati ovce, značilo je imati siguran život. Ovca je pastiru bila sve. Ona mu je davala hranu. Začuđujuće je kako je Svevišnji Bog tom stvorenju usadio sposobnost da ono može prepoznati glas svoga pastira. Začuđujuće je i to da pastir svaku svoju ovcu poimenice naziva.

Isto tako i svaki kršćanin treba prepoznati Kristov glas u velikoj gomili drugih glasova koji ga dozivaju. Treba znati razlikovati Kristov glas od glasova lažnih proroka koji lutaju po ovom svijetu, akoje sam Krist naziva: tati, kradljivci i razbojnici. U tom smislu Kristovi vjernici trebaju stalno imati pred očima ono što je Petar izrekao o isusu pred židovskim vijećem: "Nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti." Mogu dolaziti razni lažni proroci, mogu nas zvati njihovi lažljivi glasovi. No, ne smijemo se za njima povesti. Krist, Dobri Pastir, ide ispred nas i označava nam put spasenja. On ne želi da zalutamo na stazama života. Došao je i učinio sve da se ne izgubimo: "ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju."

Isus je u današnjem Evanđelju riječi svoje zapravo uputio farizejima, kojima nije ni na kraj pameti bilo dobro naroda. Stalo im je bilo samo do fotelje. Čak su i plaćali Rimljanima koji su bili okupatori, kako bi ih ovi postavili na koju visoku funkciju, po mogućnosti na funkciju velikog svećenika. Takvima isus govori: "Tko god na ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca." Farizeji koji su stajali pred Isusom kao slušatelji, također su se smatrali duhovnim pastirima.

No, oni nisu Isusa priznavali kao "vrata ovcama", a njihove ovce, tj. Židovski narod, služile su im, kako sam već rekao, samo kao sredstvo za vlastitu korist. Isus je tako dobar pastir da je i svoj život položio kako bi nejgove ovce imale život u izobilju, najpotpuniji život u Vječnosti. Pokazao je sebe kao primjer dobrog pastira, a farizeje kao primjer suprotnosti dobrom pastiru. Može netko prigovoriti da isus priča u crno-bijeloj tehnici. No, to nije točno jer svi su znali kakve su sve spletke u tim slučajevima bile, a samo je Isus imao dovoljno hrabrosti i smjelosti to javno iznijeti na vidjelo.

okviru Četvrte vazmene nedjelje – Nedjelje Dobrog Pastira – i u okviru evanđeoskog izvješća o Dobrom Pastiru, cijela Katolička Crkva slavi svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Sigurno nam u ušima odzvanjaju riječi koje je Isus, Dobri Pastir, jednom prilikom rekao: "Žetva je velika, a radnika malo. Molite gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju." Treba moliti gospodara žetve za nova duhovna zvanja, jer je svako duhovno zvanje Božja inicijativa, njegova milost i njegov poziv. Molimo za dovoljan broj novih duhovnih zvanja. Zahvalno se sabiremo oko Isusa dobrog pastira. Sa starom crkvenom pjesmom kličemo: "I ja hoću biti ovca tvoja!" Danas molimo za sljedbenike duhovnih zvanja: da u svom pozivu ustraju na dobro svih vjernika i ostalih ljudi te da i dalje nastavljaju među ljudima poslanje Isusa dobrog pastira.