Župa Kraljice svete Krunice

Šesnaesta Nedjelja kroz godinu

U 16. nedjelji kroz godinu, Isus opet govori u prispodobama. Ovo je prva prispodoba u evanđeoskom nizu o NEPRIJATELJU koji, dok drugi spavaju, posije posred žita KUKOLJ. Ta je situacija bliska svakodnevnom životu. Čovjek često osjeti da ima, oko sebe, ljude koji mu ne žele dobro – pokazuju zlobu, žele napakostiti i osvetiti se. Za takvo ponašanje postoje razni razlozi. Prispodoba jasno govori o onome što se zbiva na njivi. Kukolj o kojem je riječ nije lako prepoznatljiv, dok ne naraste i dozrije. Ako ga se želi odstaraniti prije, uništilo bi se i žito. Zato Gospodar poziva da se na taj trenutak čeka kako se ne bi ugrozio i zdravi urod. Sijač je Bog, sjeme je njegova riječ, dok kukolj sije đavao. Temeljna riječ prispodobe je STRPLJIVOST sijača. Strpljivo, bez ljutnje, treba čekati da oboje; i kukolj i pšenica rastu zajedno do žetve. Isus kaže: „U vrijeme žetve žito će se skupiti u žitnicu, a kukolj predati plamenu.“ Prispodobom Isus tumači kraljevstvo nebesko – Božje okončanje povijesti – dobrih i zlih ljudi. Dobro je – Bog nije nestrpljiv. On ne žuri odvojiti dobre od zlih. Jer nestrpljivim odvajanjem zlih, uništavaju se i dobri. A, Bog strpljivo čeka i sve zle poziva na obraćenje. Kukolj ostaje kukolj i njega čeka čupanje i vatra. On neće imati istu sudbinu kao dobro sjeme. No, vrijeme suda, kada će se kukolj spaliti, pripada Bogu, a ne ljudima. Isus poučava kako je snaga dobra u 'malome,' pričajući druge dvije prispodobe: o GORUŠIČINU sjemenu i KVASCU. Zrno se gorušičino razvija u stablo i tako se daje pticama. Kvasac služi tijestu. Dobro je uvijek besplatno i služi, dok je zlo agresivno i oduzima. Nažalost, riječ je o činjenici da su dobro i zlo uvijek pomiješani. Ljudi su i dobri i zli. Svatko ima dobrih i loših postupaka. Naša je sreća što se Bog očituje strpljivošću. To potvrđuje i današnje 1. čitanje, kao i Psalam. Psalmist ističe kako je Bog „dobar i rado prašta, milosrdan i blag, sama ljubav i vjernost.“

Najava

„Dok su spavali, dođe neprijatelj i posije kukolj.“ Tom rečenicom Isus poziva na budnost, na brigu oko darovane riječi koja poput sjemena klija i raste. Budnost i 'meko' ljudsko srce su „dobra zemlja“ za sjeme riječi. Isus kaže: „Pustite neka rastu!“ Pa ipak, sud se nije promijenio. Kukolj kad naraste bit će iščupan i spaljen, a žito spremljeno u žitnicu. Isus je strpljivi sijač i ne želi izgubiti ni jednu korisnu stabljiku čupajući kukolj. Ali, zlo će iščupati.

Opširnije...

Gospa Karmelska

Gospa Karmelska katolički je blagdan koji se slavi 16. srpnja u uspomenu na zaštitu Majke Božje, koju je pružila nositeljima karmelskoga škapulara.

Blagdan Blažene Djevice Marije od Karmela proglašen je za cijelu Crkvu 1726. Karmel je lijepa gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini ili Izraelu. To ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Sveti Ilija, prorok propovijedao je i poticao slušatelje na štovanje pravoga Boga Jahve na toj gori. 

Red karmelićana je utemeljio Bertold iz Kalabrije, križar 1155. Lijepa crkva u Haiti na brdu Karmelu svjedoči o postanku toga reda. Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda. Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.

"Subotnju povlasticu" potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta,Na Karmelu su boravili u XII. stoljeću pustinjaci ili eremiti, koji su štovali Gospu. U XIII. stoljeću rastjerali su ih muslimani. Mnogi od njih potražili su utočište u Europi.

Papa je odobrio i mušku i žensku granu karmelskoga reda. U XVI. stoljeću reformirani su. Mušku granu obnovio je sv. Ivan od Križa, crkveni naučitelj, kojega su hrvatski karmelićani izabrali za zaštitnika samostana u Somboru, Remetama, Zagrebu. Žensku granu karmelskoga reda obnovila je sveta Terezija Velika, crkvena naučiteljica. Ona je zaštitnica samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba.

Petnaesta nedjelja kroz godinu, Majka Božja Bistrička

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, koje je smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja.

Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. 

Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj. Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.

Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike. Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke. 

No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: "Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca." 

U Mariju Bistricu hodočasti se od 1684. godine. Svake godine okupi se oko 1.000.000 vjernika na pedesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje, početkom travnja, do Zahvalnice krajem listopada.

Biciklisti naše župe, 2012. godine hodočastili su biciklima u svetište Majke Božje Bistričke.

Sveti Benedikt, zaštitnik Europe

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture.

 Benedikt je rođen oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti. 

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice trebaju postati crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba biti slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

enedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malo-pomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, “škola služenja Gospodinu”, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: “Moli i radi!”

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: “Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!” Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom.

Sveti Benedikt umro je 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan se sv. Benedikta slavi 11. srpnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. 

Medaljon sv. Benedikta: 

Nije poznato kada je, niti čijom zaslugom nastala medaljica sv. Benedikta. Papa Benedikt XIV. 1742. godine proglasio je oproste vezane uz medaljicu sv. Benedikta za one koji ju budu nosili s vjerom i utjecali se molitvom u svečev zagovor. No sasvim je sigurno kako je medaljica mnogo starijeg datuma.

S jedne strane medaljice nalazi se lik sv. Benedikta koji u desnoj ruci drži križ a u lijevoj otvorenu knjigu Pravila. S njegove desne i lijeve strane natpis Crux Sancti Patris Benedicti – Križ svetog Oca Benedikta. Oko lika sv. Benedikta nalazi se natpis Eius in obitu nostro preasentia muniamur – Na našem smrtnom času neka nas njegova prisutnost zaštiti. S druge strane medaljice nalazi se jednakokračni križ. Iznad križa stoji PAX – Mir, a uokolo se nalaze početna slova stare molitve sa zaklinjanjem da odstupi nečista sila: Vade Retro Satana, Non Suade Mihi Vana; Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venenum Bibas, što u prijevodu znači.: Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima, zlo je što nudiš, sam pij svoj otrov.

Uz križa uokvirena su slova C S P B: Crux Sancti Patris Benedicti – Križ svetog Oca Benedikta. U krakovima križa stoje početna slova sljedeće molitve: Crux Santa Sit Mihi Lux, Non Draco Sit Mihi Dux – Križu sveti, budi meni svjetlo, nemoj me ti, vraže, voditi.

Spomendan mučeništva Dive Grabovčeve

Svakog ljeta, točnije na prvu nedjelju poslije Petrova, tisuće hodočasnika iz Rame, Hercegovine, Bosne, Hrvatske i svijeta hodočaste na grob Dive Grabovčeve na Kedžaru, na Vran planinu.

Već tradicionalno, prve nedjelje u mjesecu srpnju, na Kedžari će biti obilježen spomen na Divu Grabovčevu, ramsku junakinju, čija je životna priča nadaleko poznata.

Diva Grabovčeva († Kedžara, BiH, oko 1680 – hrvatska mučenica, djevica) je djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir - beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz suglasnost svoje obitelji. 

Zatim je beg poslao svoje pomoćnike, da zaprose Divu u njegovo ime. Pronašli su je na paši sa stadom ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir - beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao i ubio nožem.

Pokopana je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Označen je njen grob. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića, 1998. godine.

"Svake se godine na prvu nedjelju u srpnju slavi spomendan njenog mučeništva, kada se služi sv. Misa i prisustvuje više tisuća hodočasnika." Dr. Ćiro Truhelka objavio je knjigu o Divi i njenom grobu.

Marko Perković Thompson je na albumu Bilo jednom u Hrvatskoj iz 2006., snimio pjesmu „Diva Grabovčeva” u kojoj pjeva o njenoj tragičnoj sudbini.

 Dušman tuče, mlado tijelo ubija, u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama bila joj za kraj, umre tijelo, al' duša ode u Gospin zagrljaj!